Povijest jednog lokalnog sudara civilizacija

Poticaj za pisanje romana Zbogom, pustinjo Dražen Katunarić našao je u jednom stvarnom događaju, koji se zbio 14. prosinca 1993, a koji je tada u Hrvatskoj, zbog ratnih okolnosti, prošao gotovo nezapaženo. Te večeri pedesetak militanata GIA-e, Oružane islamističke skupine, probilo se u građevinski kamp Hidroelektre nedaleko od grada Tamesguide u južnom Alžiru, gdje su ritualno zaklali dvanaestoricu hrvatskih radnika, dvojicu teško ranili, a osmorica su se spasila bijegom ili spletom okolnosti.

Izd. Sandorf, Zagreb, 2021.

Riječ je o radnicima koji su najprije bili na gradilištu velike brane u Sidi Yacoubu, a potom su nakon prijetnji ekstremista da svi nemuslimanski radnici moraju do 15. prosinca napustiti Alžir, prebačeni, na „vlastitu odgovornost“, na gradilište tunela za koje se smatralo da je sigurnije zbog blizine regularne vojske. U Alžiru se tada vodio krvavi građanski rat između vladinih snaga i islamista, koji je započeo otprilike kad i hrvatsko-bošnjački sukob. Novine El Moujahid objavljuju negativno intonirane članke o Hrvatskoj, pa tako pišu da je ona kriva ne samo za raspad Jugoslavije, bratske, nesvrstane zemlje nego i da se neprijateljski postavlja prema muslimanima, zatvara ih u logore i nesmiljeno ubija. Nakon zločina u Ahmićima, u Alžir je stigao visoki bosanskohercegovački političar Ejup Ganić, kaže se na jednome mjestu u romanu, i održao ratnohuškački govor protiv Hrvata i Hrvatske pozvavši muslimansku braću da im uzvrate istom mjerom. U jednom intervjuu pisac veli da se tu „nikako ne može slijediti logika uzroka i posljedice“ i da su teroristički napadi poprimali posve iracionalan karakter. Bilo mu je važno pokazati kako su se ratni događaji u Hrvatskoj i oni u alžirskom građanskom ratu odražavali na odnose među našim i stranim radnicima, „a indirektno i utjecali na pokolj koji se dogodio potkraj 1993. godine“. Pokušao je, kaže, „pronaći jedan nijansiran pogled na povijest tih događaja“.

Katunarić dodaje kako ga je usred rata vijest o zločinu u Alžiru užasnula – vjerojatno i zato što je deset godina prije, 1983, boravio šest mjeseci u toj zemlji – i da je u javnosti vijest prošla gotovo nezapaženo. Zanimala ga je kao tema za roman, ali nije nalazio ideju kako to realizirati kao fikcionalnu, a ne kao dokumentarnu prozu. Gotovo četiri desetljeća poslije rješenje je našao u „kružnoj strukturi s puno glasova, gdje neki govore u prvom licu, drugi u prvom množine, pa u trećem licu, pod uvjetom da ne stvaraju kakofoniju i zbrku (…).“ Tema je sama po sebi delikatna, može lako nevična čitatelja odvući u poetičke zabune ili banalne rukavce pa je u izvedbenom dijelu trebalo donijeti neke naoko radikalne odluke. Otuda u Autorovoj isprici – mnoštvo isprika: stoga što je izmislio likove, njihova imena, radnju i ostalo, sve osim središnjeg događaja; što je njihovu sudbinu opisao poštujući samo okvirno faktografiju i lokacije; preživjelim osobama i svjedocima koji su mu ispričali svoja svjedočanstva ispričava se što ne navodi njihova imena „da ih ne učinim taocima svoga viđenja“; obiteljima i potomcima žrtava koji bi se mogli osjetiti povrijeđenima ispričava se „za nespojivost književnih likova i stradalih osoba“.

Katunarićev opsežni roman (514 str.) sastoji se od tri veće cjeline: Gradilište na pijesku (1984. – 1987), Zvijezde (1987. – 1989.) i Tunel (1989. – 1993.). Svaku od tih cjelina čine kratka ili vrlo kratka poglavlja označena brojevima, s različitim „glasovima“ (naratorima) koji se prepleću pa tako jedan događaj čitatelj često vidi iz dviju ili više perspektiva. Ono što pisac naziva središnjim događajem romana – pokolj hrvatskih radnika koji su počinili islamisti – nalazi se na njegovu samu kraju i nije mu posvećeno odviše prostora. Sve je ostalo priča o tome što je prethodilo tragičnom završnom činu, a fokus je na organizaciji svakodnevnog života u kampu i odnosima među Hidroelektrinim radnicima, zatim na odnosima između jugoslavenskih i alžirskih radnika te na nekim intimnim, ljubavnim relacijama, osobito kad je riječ o glavnoj junakinji, prevoditeljici Klaudiji. Rekonstrukcija odnosa u kampu, za koji jedan narator kaže da je geto, a drugi ga uspoređuje s konclogorima, u neku je ruku preslika odnosa u zemlji: izrazita socijalna raslojenost, korupcija, teror direktora i šefova, prijetnje vraćanjem u zemlju za svaki neposluh, podmićivanje, rašireno doušništvo.

Osobito mi se zanimljivim, a i nečim sasvim novim, čini jedno Katunarićevo zapažanje, koje se inače može uočiti u mnoštvu detalja raspoređenih u cijelom romanu: o „neiživljenom kolonijalizmu“, o „jugo-kolonijalnom stilu vladanja koji se sa zaostatkom od stotinu godina prvi put javio u ovoj zabiti i među izabranim stanovništvom ‘dvije socijalističke i nesvrstane zemlje’, gdje je jedna bila manje siromašna od druge“. Kad financijski direktor Hidre kaže: „Ako Arape ne držiš pod nogom, doći će ti pod gušu“, može se pomisliti da čovjek ima debele predrasude; ali, da paradoks bude veći, a sudar svjetova tragičniji, u romanu ćemo na više ćemo mjesta naći taj osjećaj nadmoći i kod jugoslavenskih radnika, koji su u svojoj zemlji kuš, a ovdje su puni omalovažavanja prema domaćim radnicima, koji imaju drukčiji svjetonazor, drukčiju vjeru i drukčije običaje.

Čitljiv roman, ali nije na razini Smiješka Padra Pija. Koristilo bi da je kraći.