Papandopulo uskrsnuo u novome sjaju

-

Svaki nastup danas najuglednijega hrvatskog dirigenta mlađe generacije Ivana Repušića, koji slavu postiže na europskim, uglavnom njemačkim, koncertnim podijima i u opernim kućama, s nekim hrvatskim orkestrom u domovini pobuđuje pozornost i znatno zanimanje slušatelja. To se jednako odnosi na njegove ljetne koncerte u Zadru sa Zadarskim komornim orkestrom, gdje je domaćin, kao i na koncerte sa Simfonijskim orkestrom HRT-a u KD Lisinski u Zagrebu, gdje trajno surađuje od 2016. godine.

A kada na suradnju pozove svojeg dobrog prijatelja violinista Romana Simovića, jednako rado viđena gosta u Zadru kao i u Zagrebu, slušatelji očito ne žele propustiti zajedničko muziciranje dvojice glazbenika. Potvrdila je to i nazočnost brojne publike u Lisinskom 7. travnja, na koncertu za koji su bile najavljene izvedbe dvaju glazbenih ostvarenja, Koncerta za violinu i orkestar Borisa Papandopula i Šeherezade, simfonijske suite, op. 35 Nikolaja Rimski-Korsakova.

Štovatelji violinističkog umijeća Romana Simovića nedvojbeno su bili na koncertu u Lisinskom 25. veljače, na kojemu je afirmirani solist i koncertni majstor Londonskog simfonijskog orkestra izveo Koncert za violinu i orkestar u D-duru, op. 35 P. I. Čajkovskog sa Zagrebačkom filharmonijom pod ravnanjem Dawida Runtza. Bio je to zbog više razloga, pa i izvanglazbenih, budući da je samo dan prije započela tragična agresija Ruske Federacije na Ukrajinu, koncert koji se pamti, jer Simovićeve su virtuoznost i glazbenička uvjerljivost odlike dane samo ponajboljima. Svakako je za pohvalu da je violinist koji svijetom putuje s dionicama najvažnijih violinskih koncerata u glavi i prstima odlučio, pristao, udubiti se u solističku dionicu Koncerta za violinu i orkestar Borisa Papandopula, solističkog koncerta čija je reputacija na međunarodnom planu ravna nuli, a na hrvatskim je koncertnim podijima izvođen tek sporadično, pa i u skraćenoj verziji.

Orkestrom je dirigirao proslavljeni Ivan Repušić / Snimila Marija Štilinović

Razglabanje o razlozima slabe poznatosti skladatelja Borisa Papandopula izvan Hrvatske, neospornog genija glazbe 20. stoljeća, ali s pridjevom „hrvatskog genija“, svaki se put čini bolnim. Razloga, glazbenih i izvanglazbenih, nedvojbeno ima više, možda i mnogo, kao i potencijalnih  „krivaca“, dakako uvjetno rečeno i pod navodnicima. Ako se zaobiđe usporedba s primjerice Dmitrijem Šostakovičem, rođenim u Sankt Petersburgu iste godine kao i naš Papandopulo (Honnef am Rhein, 25. veljače 1906), ostaje moguća usporedba i pitanje o razlozima poznatosti (ili nepoznatosti) s nešto starijim Zóltanom Kódalyjem (1882–1967). Možda drsko pitanje, ali neka bude dopušteno.

No zanemarimo eventualne propuste hrvatskih glazbenika, dirigenata, izdavača nota, gramofonskih i inih tvrtki i medija te dakako hrvatskih muzikologa i publicista, svih potencijalnih promotora stvaralaštva tako inventivna i plodna skladatelja koji zakazuju na međunarodnom planu, te navedimo samo podatak da je sjajni glazbenik, autor velikog opusa i vrlo aktivni dirigent Boris Papandopulo nažalost i sam bio nedovoljno svjestan i uvjeren u svoje skladateljske sposobnosti i da se prema svojim partiturama odnosio najblaže rečeno žovijalno, kakav mu je bio i karakter. Tu njegovu nebrigu za vlastite rukopise neosporno važnih i vrijednih ostvarenja moguće je pratiti i na primjeru Koncerta za violinu i orkestar.

U očekivanju monografije o životu i stvaralaštvu Borisa Papandopula autorice Erike Krpan moguće je na ovom mjestu tek navesti nekoliko citata dobivenih dobrotom glazbene povjesničarke i najbolje poznavateljice njegova opusa. O violinskom koncertu skladanu 1943. Erika Krpan je uz brojne druge podatke zapisala: „Praizvedba je uslijedila 13. ožujka 1944. u dvorani Hrvatskoga glazbenog zavoda. Solist je bio Ljudevit Dobronji, u ono doba koncertni majstor opernog orkestra Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu i istaknuti koncertant. (…) U poslijeratnom vremenu djelo je u nekoliko navrata izvođeno u majstorskoj interpretaciji violinista Josipa Klime, doduše uvijek u znatno skraćenoj verziji, s kojom se svojedobno suglasio i sam autor, ali nikada nije doživjelo onakvu promidžbu kakvu bez dvojbe umjetničkom vrijednošću zaslužuje.

S kraćenjem se majstor Papandopulo složio, vjerojatno ponukan vrlo opsežnom i analitičnom kritikom svoga starijeg i uvaženog kolege Antuna Dobronića koju je ovaj objavio nakon praizvedbe.“ Dobronić je naime pisao: „Možda je ponešto razvučena izvedba prvog stavka, koje je označeno u djelu ‘Allegro con brio’, a donekle i sama preobsežnost ovog stavka uzrokom, da mu na nekoliko mjesta unutrašnji razvoj ponešto kao zaostaje, pa bi malo skraćenje vjerojatno pridonielo većoj pregnantnosti ovog stavka, a time i djela kao cjeline.“

Slijedi priča o prvoj integralnoj izvedbi 1980, koju je predstavio Goran Končar, pa o zagubljenosti kadence, o Papandopulovoj novoj verziji, jer genijalan kakav je bio, skladatelj je brže i lakše ispisao novu kadencu, da se ne zamara traženjem starog rukopisa. I tako sve do ovogodišnjeg 7. travnja, kada Roman Simović na opće oduševljenje i divljenje, svakako njegovu virtuozitetu, ali i skladateljevoj inventivnosti, jedinstvenu Papandopulovu umijeću ispisivanja partiture čija tri stavka donose glazbu ispunjenu misaonošću glazbenoga genija. Solistička je dionica bravurozna, kadenca duga i ispunjena uvjerljivom ljepotom nadahnuća, a iz orkestra dopire kaleidoskop boja, pokreta i melodijsko-harmonijsko-ritmičkog bogatstva kakvo se rađa samo u duhu glazbenika obdarena bogomdanom sposobnošću osmišljavanja glazbe u svoj punini njezine zvukovne arhitektonike.

Dakako, Ivan Repušić sjajno je sa Simfonijskim orkestrom HRT-a uvježbao i predstavio svoje viđenje opsežne simfonijske suite Rimski-Korsakova. Šeherezada je i ovaj put zavodljivo ispričala svoje priče, predvođena umilnim solima violinistice Mirjam Pustički Kunjko, ali s koncerta smo otišli ispunjeni ponajprije ponosom da hrvatska glazbena baština posjeduje partituru kakav je Koncert za violinu i orkestar Borisa Papandopula. Hvala Romanu Simoviću i Ivanu Repušiću!