Mir i nada u mračnim vremenima

Prvi oratorij koji je Johann Sebastian Bach skladao kao kantor, Muka svetog Ivana, praizvedbu je doživjela na Veliki petak 1724. godine u Leipzigu. Teško nam je zamisliti doživljaj ondašnje publike, slušatelj koji je čuo početne taktove orkestralnog preludija u flautama, zatim u oboama praćen temeljem gudača čuo je izvođenje vokalno-instrumentalne glazbe u liturgiji nakon duge korizmene glazbene pauze. Zadnja skladba koju su vjernici čuli prije početka korizme bila je Bachova koralna kantata Herr Jesu Christ, wahr’ Mensch und Gott (BWV 127) čiji je prvi stavak sadržavao sličnu instrumentaciju kao Muka po Ivanu.

Riječ je o veličanstvenom djelu koje je izvedeno na Veliki petak u riječkom kazalištu pod ravnanjem maestra Philippa von Steinaeckera, a sudjelovali su solistice i solisti mlađe generacije, Davor Nekjak, Darija Auguštan, Franko Klisović, Toni Nežić, Marko Fortunato i Dejan Maksimilijan Vrbančič, Riječki operni zbor i Riječki simfonijski orkestar.

Za izvedbu treba odati veliko priznanje riječkom orkestru koji je izveo teško barokno djelo / Snimio Dražen Šokčević

Priča o mukama kako je ispričana u Evanđelju po Ivanu razlikuje se od one koju su ispričala ostala tri evanđelista, Matej, Luka i Marko. Ivanova verzija stavlja naglasak na Kristovo božansko podrijetlo. U cijeloj njegovoj patnji Isus se ne boji i zna što će se dogoditi, to je odmah vidljivo u uvodnom refrenu, gdje se Krist zaziva kao „Herrscher dessen Ruhm in allen Landen herrlich ist“ (Gospodin čija je slava velika u svim zemljama). To je u suprotnosti s početnim refrenom u Muci po Mateju, koji govori o janjetu koje se vodi na klanje. Biblijski odlomak predstavlja Evanđelist, solo tenor, a različite uloge preuzimaju ostali pjevači. U ključnim trenucima Bach je dodao poznate himne, koje pjeva i svira cijeli ansambl. Za solo arije koristio se poezijom iz popularnih antologija Passiona Bartholda Heinricha Brockesa, Christiana Weisea i Christiana Heinricha Postela.

Prije svega treba odati veliko priznanje riječkom orkestru u sastavu od 21 glazbenika. Bili su sjajni u izvedbi teškoga baroknog djela, vrlo jasni u kompleksnom polifonom slogu i iznimni u interpretaciji koja je vješto pratila tekst. Najveće umijeće pokazali su oboisti Antonio Haller i Nedžad Karabdić, koji su doživjeli snažan aplauz i ovacije. Antonio Haller profilirao se kao virtuoz mnogo puta, no u ovoj izvedbi bio je najbolji član orkestra. Bez sjajne orkestralne podloge bilo bi nemoguće tako kvalitetno izvesti oratorij koji u instrumentalizaciji sadrži motive koji emocionalno tumače radnju i naglašavaju dramatičnost teksta.

Primjerice, u jednom dijelu sola Evanđelista, recitativ secco vodi se u arioso s dugim kromatskim melizmima na riječi weinet (plakati). Tim postupkom se također ukazuje na teološko središte scene; Petrovo nijekanje priča je koja se dogodila u prošlosti, ali nijekanje Isusa Krista događa se uvijek iznova. Recitativi, ponekad prekinuti povicima zbora, stvaraju napetost i također imaju važnu uvodnu ulogu u arije. Između uzastopnih fragmenata Evanđelja odzvanjaju korali koji služe kao komentar i kontemplativne arije lirske naravi, koje su, koristeći se pjesničkim tekstovima raznih autora, nositelj snažna izraza. Djelo počinje jednim od najboljih Bachovih refrena i, doista, jednim od velikih početaka u cijeloj glazbi. Odmah se prenosimo u drugi svijet, udruživši se s dubokim i složenim emocijama. Od sama početka naznačen je i epski domet cjelokupnog djela.

I teološka tema također je navedena odmah: „Gospodine, pokaži nam svojom mukom da pobjeđuješ i u najdubljem poniženju.“ Na riječi grössten Niedrigkeit (najdublje poniženje) glasovi idu do najnižih nota, a zatim se ponovno nadograđuju riječima verherrlicht worden bist (proslavljeni ste). U uvodnom recitativu ton je u početku običan, sve dok se odjednom ne spomene Judino ime. Ovdje je akord visoko nabijena harmonija smanjena akorda. I recitativ postaje prilično aktivan dok vojnici dolaze s bakljama i oružjem. Zatim, kako Evanđelist postavlja prve Isusove riječi, recitativne melodije postaju nježnije, a harmonije se okreću prema duru. Vrlo tešku ulogu Evanđelista koji je bio most između svih nabrojenih elemenata djela sjajno je izveo Marko Fortunato. Davor Nekjak, koji je tumačio Isusa, bio je odličan izbor za tu ulogu, i dramaturški i pjevački. Toni Nežić, mladi pjevač milanske Scale, bio je izvrstan u ulozi Pilata, baš kao i Franko Klisović, koji je pokazao muzikalnost koju je pratila velika tehnička vještina u emotivnoj proživljenosti svakog tona. Dejan Maksimilijan Vrbančić i Darija Auguštan imali su kraća, no zapažena sola, a Darija je u samo nekoliko taktova pokazala vokalnu tehničku besprijekornost. Marko Fortunato, Franko Klisović i Darija Auguštan bili su najbolji pjevači večeri, koje će publika željno iščekivati u budućim projektima.

 Cjelokupna izvedba bila je besprijekorna. Velika pohvala ide vodstvu HNK Ivana pl. Zajca za izbor mladih glasova u ovom projektu, izbor sjajnih simfoničara te na kraju za izbor ovog grandioznog djela. Kompleksnost Bachovih djela i danas izaziva divljenje, a sve je više muzikologa koji u njegovim skladbama tragaju za religioznim simbolima. Još se malo zna o tome u kojemu je opsegu njegova glazba prožeta simboličkim brojevima. Svoja velika duhovna djela oblikovao je tako da svaki takt i svaki ton čine sastavni dio, element velike strukture brojevnih simbola, a ta se struktura može spoznati kroz njezinu podudarnost sa zadanim mislima teksta i njihovim izražavanjem u glazbenim formama i figurama.

Krasan završetak Muke po Ivanu gotovo je uspavanka, uzdah i oproštaj u kojem se Kristovo izmučeno tijelo polaže na počinak i dočekuje na nebu, a glazba također izražava tihu radost što je nebo sada otvoreno za sve nas. Bach to naglašava završnim koralom nakon pripjeva, koji nudi ekstatičnu viziju duše koju anđeli nose u nebo, završavajući Muku svetog Ivana naletom hvale i trijumfa. Snažnom i toliko potrebnom porukom mira i nade u ovim mračnim vremenima.