Vijenac 734

Kazalište

AUTORSKI PROJEKT VANJE JOVANOVIĆA I PETRE PLEŠE, MALA ZABAVA,
red. V. JOVANOVIĆ, Teatar &TD, 7. travnja

Matineja s potencijalom tuluma

Piše ANĐELA VIDOVIĆ

Problemi mladih ljudi prije pandemije svodili su se na teškoću prihvaćanja stalne kompeticije, sumorni svijet odraslih koji u nasljeđe ostavljaju spaljenu zemlju kapitalizma i sve teže opipljive vrijednosti. Tijekom izolacije stvari se donekle obrću. Prisilni život uz ekrane, osamljenost i očaj, sudeći prema istraživanjima te mnogobrojnim reportažama u stranome tisku, postali su glavni problemi te uglavnom zanemarene skupine. Tako će 22-godišnja studentica za New York Times ustvrditi: „Gledam u strop, osjećam knedlu u grlu. Nikad nisam imala toliko suicidalnih misli.“ U Hrvatskoj se, slično kao i u ostalim europskim zemljama, rizik u protekle dvije godine što se tiče duševnog zdravlja mladih povećao za 57.1 posto. Kazalište nerijetko zaboravlja vlastitu sponu s društvom, svijest komu se i na koji način želi obratiti, pa je osvježenje kad barem tematski uranja u 21. stoljeće, kao što je slučaj s Malom zabavom Vanje Jovanovića i Petre Pleše u polukružnoj dvorani Teatra &TD. Doduše, autorski će se projekt površno baviti univerzalnim pitanjem (be)smisla postojanja i zajedničkom odlukom mladih ljudi da okončaju vlastite živote. Uostalom, psihologinja će u kružoku više puta ponoviti: „Ako dobro pogledaš svoj život, zar ne postoji barem jedan razlog da se ne ubiješ?“


Glumačka zaigranost ne krpa autorske pukotine / Snimio Luka DUBROJA

Večer počinje okupljanjem. U vikendici koja je u Baranji, a ne Bavarskoj (riječ je o Orlovu Gnijezdu, op. a.) okuplja se internetska bagra, ali i jedan uljez kojeg su pokupili kasno na cesti. Drvena unutrašnjost, dominantni smeđi tonovi i zapuštenost (scenografija Matej Kniewald) sugeriraju povremene dolaske i odlaske, dok bijele jakne (kostimi Melise Novosel) i hukanje vjetra uz neprestano naglašavanje još niže temperature podcrtavaju neovesternsku atmosferu nalik filmu Tragovi u snijegu Taylora Sheridana. Postupnim raslojavanjem dobivamo obrise odnosa. Domaćin Nikša (Ivan Simon) stalno psuje i valja vulgarne fore, Zadranin Jakov (Luka Knez) tatin je sin, stalno kontroliran, Tina (Zdenka Šustić) u svojoj dragosti sadržava dozu pasivne agresije, dok je David (Tin Rožman) introvert, onaj koji sjedi u kutu i dobaci kad treba. Petra (Tea Harčević) u početku je velika nepoznanica, strankinja, izazovno odjevena, naizgled u alkoholiziranom stanju, s vremenom će baš kao i ostali ogoliti vlastitu traumu. Dinamika njihovih odnosa mjeri se u litrama alkohola, stalnom unošenju drva, bljeskovima fotoaparata i kolektivnim priznanjima. U prvom dijelu nabacuju se tragovi, mnoštvo internog humora. Vrijeme leti.

I baš kad očekujemo pravi trilerski rasplet nakon ucrtanih ogoljavanja, nesuglasica i nesigurnosti, slijedi stajanje na loptu i podcrtavanje, odnosno objašnjavanje već izrečena koje će se protegnuti na idućih sat i dvadeset. Priča svakog pojedinca naglašena je određenim kutom i svjetlom (Dina Marijanović), svaka od njih nije jednako duga ni zanimljiva, pa se ono što je trebalo biti hičkokovski finale rastače u dijalozima nalik telefoniranju. Tek pokoji drhtaj, kolebanje i Jakovljeva rečenica: „Moja smrt se nikog ne tiče osim mene samog“ naslućuje da se mogao izvući i nešto dublji dramaturški rukavac. Glumačka suigra od sama je početka dosljedna. Simon s izraženim komičarskim senzibilitetom itekako pokazuje da je spreman i za širi, snažniji raspon. Knez u opće lice mafijaškog sina upisuje izgubljenost i ranjivost. Zdenka Šustić lagano iz dragosti prelazi u histeriju te vješto po potrebi manipulira grupom. Rožman u nezahvalnoj ulozi onoga koji je vječno sa strane, odsutan u svojim mrakovima, solidno balansira bez odlaženja u karikaturu. Tea Harčević izgubljenoj djevojci uz tipizirano pretjerivanje daje brižnost, toplinu, ali i okrutnost.

Mala zabava gledatelja stavlja u nezavidan položaj. S jedne strane, načinje nekoliko važnih, zanemarenih tema (osim problematiziranja samoubojstva tu su i nošenje s grijesima otaca, postporođajna depresija, pogrešno kanaliziranje traume, progresivna bolest, neprihvaćanje stvarnosti), ali ih s druge gotovo studentski promišlja koristeći se isključivo kodovima zatvorene grupe, bez pokušaja zrelijeg promišljanja, koje nipošto ne isključuje humor. Glumačka zaigranost ne krpa autorske pukotine Vanje Jovanovića i Petre Pleše, koje bi, da su radile fine škare u maniri „manje je više“ sigurno iznjedrile kvalitetniji tulum, a ne tek na trenutke zanimljivu matineju.

Vijenac 734

734 - 21. travnja 2022. | Arhiva

Klikni za povratak