Lepršava i topla komedija

Tijekom više od dvije godine pandemije hrvatska su kazališta nastojala činiti sve što su mogla da bi zadržala publiku, pomalo možda i strepeći od povratka na „staro normalno“ – hoće li se publika vratiti u kazališta? No ako je suditi po uspjehu predstave Ludnica s tenorima – a njezinom je premijerom 9. travnja krcato zagrebačko Gradsko kazalište Komedija obilježilo ukidanje svih epidemioloških mjera – čini se da nema mjesta strahu. Ne samo da je hit-naslov američkog dramatičara Kena Ludwiga napunio Komedijino gledalište nego je razdraganost publike, sretne što je opet tu u tolikom broju i bez ograničenja, podigla pozitivnu atmosferu komične farse za nekoliko oktava. Gotovo tri sata glasna, neobuzdana smijeha to i dokazuje. Zasigurno su to osjetili i glumci, koji su otpočetka zaigrali toliko energično i s takvom uigranom sinergijom, da su sav polučeni aplauz, salve smijeha i oduševljene ovacije bili apsolutno opravdani.

Jasna Palić Picukarić i Damir Lončar najdojmljiviji su glumački tandem, dok komičnu napetost nosi Filip Juričić / Snimio Saša Novković, izvor Kazalište Komedija

Zamišljena kao svojevrstan nastavak Ludwigove velike brodvejske uspješnice Posudi mi tenor iz 1986, Ludnica s tenorima (2015) prati stope popularnoga prethodnika oživljavajući ponovo iste likove u urnebesnoj farsi smještenoj u svijet opernih umjetnika u 30-im godinama prošloga stoljeća. U režiji Nine Kleflin stominutni predložak prepun brzih dijaloških razmjena, neočekivanih obrata i neprekidne jurnjave ponešto je rastegnut – traje gotovo tri sata (sa stankom), no – možda zbog raspoloženja na premijeri, u kombinaciji s odličnim tekstom punokrvne komedije zabune i uistinu srčanom glumačkom igrom – Komedijini su glumci uspjeli osvojiti i zadržati pozornost publike i, bez obzira na povremeni pad tempa i neke nepotrebno duge scene, sve je vrijeme zabavljati i nasmijavati.

Zaplet je jednostavan, a temelji se na nizanju smiješnih situacija, koje su do te mjere nemoguće da su čarobno apsurdne. Likovi su svi odreda pomalo iščašeni, a dijalozi prepuni igara riječi – tu dolazi do izražaja Ludwigov komediografski genij, sadržan, uostalom, i u naslovu koji u originalu parafrazira Shakespeareovu Komediju zabluda (A Comedy of Tenors / The Comedy of Errors) – i svi neprekidno nekamo jure, utrčavaju i istrčavaju, uz mnogo lupanja vratima. U pariškom hotelu traje odbrojavanje do najvećega koncertnog događanja stoljeća, nastupa trojice slavnih tenora. Pariz je spreman, ali za što? Jer tijekom sljedeća tri sata sve što može poći po zlu poći će, uz toliko ljubavnih koškanja, krivih pretpostavki, zamjena identiteta i neočekivanih obrata da ni nekoliko minuta prije koncerta nije jasno tko će zapravo – i hoće li uopće – nastupiti.

Najveći dio komične dramske napetosti nosi Filip Juričić u ulozi producenta Henryja Saundersa, koji sve vrijeme vješto pleše na tanku rubu između hinjene smirenosti i totalne histerije, neprekidno gubeći konce i ponovo ih hvatajući, u dobro komponiranoj i jasno artikuliranoj glumačkoj interpretaciji opernog impresarija koji stalno nešto spletkari. Henryja nalazimo u hotelskom apartmanu kako nervozno urla u telefonsku slušalicu u iščekivanju dolaska glavne zvijezde, mušičavog i razmaženog talijanskog opernog pjevača Tita Merellija (Damir Lončar). Kada on napokon dođe u pratnji supruge Marije (Jasna Palić Picukarić), kreće lavina pogrešnih skretanja koja će ih sve (a osobito Lončara, koji se najviše naradi trčeći po backstageu u dvostrukoj ulozi slavnoga tenora i njegova dvojnika) pošteno razgibati dok se pokušavaju provući kroz hirovitu spiralu peripetija i nesuglasica prije nego što napokon pronađu izlaz za sretan kraj.

Sve vrvi tenorima – tu su Max (Ronald Žlabur), Henryjev uškopljeni zet i pobočnik koji je upravo otkrio talent za pjevanje; pa mlada operna zvijezda Carlo Nucci (interpretira ga Filip Hozjak, inače i jedini „pravi“ tenor u predstavi, Komedijin solist), koji se zaljubljuje u Titovu kćer Mimi, glumicu u usponu koju glumi Dea Presečki. Jedan se tenor, Šveđanin, nikada i ne pojavi, jer mu (potpuno neopravdano, smatra Henry) umre majka, a tu je naravno i hotelski poslužitelj Beppo, slika i prilika Tita Merellija, spreman uskočiti kao zamjena kad on hirovito odustane od nastupa. Novi niz zavrzlama u drugome dijelu izaziva pojava bombastične plavuše Tetiane Bytckove, ukrajinske operne dive (Nina Kaić Madić).

Najdojmljiviji glumački tandem produkcije bez imalo su dvojbe teatralno patetičan Lončar i šarmantno buntovna i luckasto zavodljiva Jasna Palić Picukarić, koji plijene neprekidnim ljubavnim zadirkivanjima, Titovim melodramatičnim samosažalijevanjima i Marijinim temperamentnim reakcijama, na smiješnoj inačici izmišljene mješavine talijanskog i hrvatskog.

Scena Osmana Arslanagića rekreira bogatu eleganciju tipičnoga buržujskog hotelskog salona prve polovice prošloga stoljeća, s dovoljno strateški postavljenih vrata za efektno protrčavanje scenom. Radnju točno prati glazba uvijek pouzdana Dinka Appelta, a trojica Komedijinih „tenora“, Hozjak, Žlabur i Lončar, publiku u nekoliko navrata počaste izvođenjem poznatih opernih arija, što je autorova posveta slavnoj trojici tenora, Pavarottiju, Carrerasu i Domingu, ali i, bez obzira na kvalitetu izvedbe (Lončar je tu najslabiji, Žlabur ima lijep i čist glas, dok Hozjak, dakako, briljira), odličan podizač atmosfere. Komedije se pišu da bi se publika smijala, a ova lepršava i topla feel-good komedija u tome apsolutno uspijeva.