Komprimirana ljubavnička introspekcija

Sredinom četrdesetih godina prošlog stoljeća, po završetku rata u zemljama zapadne Europe, američki se mladić, Britanac podrijetlom i rođenjem, Alfred Hayes (1911–1985) trajnije nastanio u talijanskoj prijestolnici. Bivši će novinar ondje, usred procvata talijanskog neorealizma i u samu začetku zlatnoga doba talijanske kinematografije, kao scenarist započeti s ostvarivanjem literarnih aspiracija. Rad na Rossellinijevu Seljaku i Zinnemannovoj Teresi donijet će mu nominacije za Oscar, a u povijest talijanskog filma upisat će se i suradnjom na kultnim Kradljivcima bicikala. Rim će temom, ili barem podlogom za postavljanje literarne kulise, ostati i nakon što se, ohrabren europskim uspjesima, vrati u New York, grad s čijim je ulicama odrastao te sreću potraži u kalifornijskoj tvornici snova.

Izd. Petrine knjige, 2022, s engl. prev. Mirna Ćubranić

Kao vrelo neiscrpna nadahnuća, Hayes će vrtjeti događaje iz vlastita života pa, nakon što je u Rimu pisao o životu stranca na talijanskim ulicama, u pauzama lova na holivudski san raspisivat će pseudobiografske priče o povratniku, sredovječnom piscu u vječnoj potrazi za smislom, uspjehom, ljubavlju…značenjem. Premda je pedesetih godina, u vrijeme objavljivanja svojih najboljih romana, doživio dobar prijem kritike i publike, Alfred Hayes je i u američkom književnom diskursu završio u međuprostoru relativno nepoznatih pisaca. Od utonuća u (literarni) zaborav prije petnaestak ga je godina spasila edicija New York Review Books, među čijim se naslovima njegova labavo povezana trilogija oblikovana naslovima In love, My face for the world to see i The end of me istaknula kao jedno od važnijih ponovljenih izdanja. Ne čudi, stoga, što je Hayesov autorski opus hrvatskoj čitateljskoj publici ostao posve nepoznat, no sretna je okolnost htjela da se, u bujanju tzv. mikronakladnika nastalih nakon sumraka izdavaštva i kraha knjižarske mreže 2017, nedavno pojavio i nakladnik Petrine knjige, u eponimnoj i nastupnoj biblioteci čvrsto usmjeren objavljivanju grafički pomno oblikovanih i kvalitetno prevedenih, dosad nedostupnih djela iz korpusa suvremenih klasika. Zanimljivo, opsegom nevelik roman, možda prije novela, Zaljubljeni, četvrti je naslov u biblioteci Petrine knjige i ujedno četvrti autorov roman.

Kao kod lirskog subjekta često citirane pjesme Pabla Nerude, i u pripovjedača Hayesova romana primjetna je znatna razina, i ne samo ljubavničkog, očaja. Za razliku od pjesnika, koji kaže „volio sam je / a ponekad je i ona voljela mene“, bezimeni narator Zaljubljenih nije ju volio, sve dok ona nije prestala voljeti njega. Potom, ostavljen i poražen, kreće u potragu, prije svega za vlastitim sobom jer u procesu se lovljenja zrcalnog odraza vlastitosti u očima druge, bliske iako ne nužno voljene osobe, izgubio.

Priča koja iz scenarističkog iskustva autora izvlači mnogostruke koristi otvara se gotovo filmskom scenom u baru. Sredovječni muškarac, na pragu četrdesetih, pisac s određenom količinom ugleda i nešto manje novca na bankovnom računu, djevojci profesionalno osuđenoj na slušanje njegove tužaljke, za jednog poslijepodneva u baru prepričava nesreću svojeg života. O mladoj ženi čija je ljubav za njega bila otrovna, o propasti koja je nakon ispuhivanja ljubavne želje uslijedila. Ipak, ispostavit će se uskoro, želja nikad i nije bila ljubavna koliko ona za posjedovanjem, a literarna žalopojka, koliko za izgubljenom ljubavlju, ide i za mladošću koja je za bezimenim muškarcem upravo nepovratno zatvorila vrata.

Hoće li ponovno voljeti tako se u njegovim reminiscencijama vrlo lako može zamijeniti pitanjem „hoću li ponovno biti mlad“ ili, svojom još strašnijom inačicom, „hoću li zauvijek ostati sam“, a istraživanje tih pitanja će, kroz vrlo jednostavnu, gotovo banalnu priču o raslojavanju površnog odnosa dvoje ljudi nespremnih da – iz straha, komfora ili jednostavno jer jedno drugo još nisu dovoljno povrijedili – taj odnos okončaju, rastvoriti opnu najdubljih i svevremenskih ljudskih strahova; starosti, samoće i gubitka.

Je li strašniji gubitak sebe ili drugog, pitanje je na koje autor ne daje odgovor, već ostavlja prostor čitateljskoj interpretaciji, no smjernice se daju iščitati već na samu početku, kad izgubljeni narator zdvaja o stvarnosti vlastite egzistencije i u pitanje dovodi svaku svoju identitetsku odrednicu. Gubitak će razvidan biti i kasnije dok, za svake svađe s mladom ženom koja iz objekta želje lako prelazi u objekt prezira, gubi i komadić po komadić samopoštovanja, dajući se uvući u sukobe unaprijed osuđene da iznjedre dvojicu gubitnika. Plešući tako uvijek na granici samodostatnosti i gnušanja nad vlastitim postupcima, pripovjedač se neprestano ogledava i u njoj, bezimenoj i s malim početnim slovom, neprestano traži potvrdu vlastitog ja, pretvarajući je tako u onog najvažnijeg Drugog, čijim smo pogledom najsnažnije određeni.

Iako su, na prvoj razini, pripovjedački postupci i promišljanja motivirani već od uporabe izlizanom literarnom i dramskom situacijom napuštenosti zbog materijalno ili na koji drugi način bolje „prilike“, roman Zaljubljeni u svojoj je srži ponešto složeniji od lagane ljubavne priče čijom se aurom obavija. Komprimirana je to introspekcija, koja na jedva nekoliko desetaka tisuća riječi lovi zamke zrcaljenja u drugome i nemogućnosti samoostvarenja. Postavlja se, naposljetku, i pitanje u koga je narator romana zaljubljen, komu se kroz njega obraća. Ona, jasno je, postoji samo kako bi iscrtala njega i, dok lamentira o njoj, najviše razotkriva sebe. Stoga bi, možda, Nerudine stihove trebalo prilagoditi kao „voljela me je / ali najčešće sam i ja volio sebe“.