Inkluzijom po svijetu u život s mladima i kazalištem

-

Nije rijedak ni neobičan slučaj da se u ostavštini kakva pisca ili teoretičara, i godinama po odlasku predana radnika i britka uma čije je rukavce suvremenicima teško slijediti, i desetljećima po njegovu odlasku pronalaze novi, još neobjavljeni ili nedovršeni rukopisi i drugi materijali.

Nije nas, stoga, iznenadio poziv istaknute teatrologinje, znanstvenice i sveučilišne nastavnice Acije Alfirević (1951) kojim nas je, uoči komemoracije za našu dragu Miru Muhoberac, obavijestila da postoji (barem) još jedan dosad neobjavljen Mirin razgovor. Ovaj se sraz dvaju izvanrednih kazališnih umova, dviju nevjerojatnih osobnosti i impresivnih biografija dogodio u ljeto 2021, a mi ga objavljujemo danas, kao još jedan naklon Miri.

Acija Alfirević i Mira Muhoberac nakon svečanosti dodjele Demetrove nagrade. Atrij MUO, lipanj 2021. / Privatni arhiv

Poštovana kolegice Alfirević, desetljećima ste posvećeni kazalištu, predavanju, književnosti. Kako ste proživjeli nemogućnost putovanja kazalištu u pohode zbog pandemije? Nalazite li nakon godinu i pol neputovanja i negledanja kazališnih predstava svjetlo na kraju tunela za ljubitelje kazališta i za nas koji se cijeli život bavimo kazalištem i književnošću? Hoće li napokon doći do inkluzije u normalan život?

Sve to proživljavam vrlo teško, bez kazališta i bez mogućnosti putovanja. Nadam se da će biti bolje. Upravo dvaput cijepljena, planiram otputovati na ovogodišnji Lucerne Summer Festival. Tema je, indikativno, Crazy.

Prvi vaš stručni boravak bio je u Londonu, još prije 45 godina.

Tako je. U London sam doletjela (šest dana nakon zadnjeg, prema tome „diplomskog ispita“ iz Metodike nastave na Filozofskom fakultetu u Zagrebu) 10. listopada 1976. na 46. rođendan Harolda Pintera – slučajno... Da parafraziram šansonu Arsena Dedića Sve te vodilo k meni. 

Stanovala sam u Richmondu, elegantnom predgrađu Londona i zasebnom gradiću (u kojem je nekad stanovala Virginia Woolf, kad je sa suprugom osnovala i vodila izdavačku kuću Hogarth Press), pohađala sam koledž Richmond i u obližnjem istoimenom kazalištu zapazila da u drami Stevie Hugha Whitemorea, zasnovanoj na životu Stevie Smith, naslovnu ulogu igra Glenda Jackson! Obožavala sam je otkako je na Hrvatskoj televiziji bila emitirana serija Elizabeth R. Kupila sam ulaznicu za predstavu, a kako sam se bavila novinarstvom, kao gimnazijalka u Slobodnoj Dalmaciji i poslije kao studentica, pomislila sam da bih je mogla intervjuirati. Primila me u svojoj garderobi nakon predstave i dogovorile smo intervju. Poslije je objavljen u magazinu Start. Za Start sam nastavila pisati u rubrici Što se čita i gleda – London.

Koja je bila predstava koju ste prvu vidjeli u engleskoj prijestolnici?

Kako se neposredno nakon moga dolaska u London otvorila nova zgrada National Theatrea (na obali Temze), 25. listopada 1976, prije odlaska u kazalište Richmond već sam pogledala u jednoj od dvorana (NT ima tri dvorane) predstavu The Playboy of the Western World J. M. Syngea (gdje je igrao mladi Stephen Rea). Predstava je bila na irskom, a ne na poznatom mi engleskom. Ipak, NT je potom postao moja crkva, svetište sve do danas. Mnoge sam predstave tamo gledala. I pratila probe i radionice. Npr. probu i premijeru Pinterove Izdaje (Betrayal), slavne Orestije (Oresteia) Petera Halla. I 3 zime (3 Winters) Tene Štivičić. I Lilian Helmann srela sam tamo, Edwarda Bonda, Albeeja...

U National Theatreu bili ste na proslavi pedesetoga Pinterova rođendana?

Od nas prisutnih zatražio je da priložimo, svatko prema mogućnostima, novčani iznos za njegova prijatelja Vaclava Havela koji sjedi u zatvoru u Čehoslovačkoj. Dotad nisam čula za Havela, a plašljivo sam (čovjek iz zatvora!?) priložila 50 penija! Pinter mu je od sakupljenog novca kupio i poslao pribor za pisanje.

Kad ste prvi put sreli Harolda Pintera?

To je bilo 7. studenoga 1977. u pubu Museum Tavern, nasuprot zgradi British Museuma, na poetskoj večeri W. S. Grahama, gdje je nastupao kao organizator i interpret Grahamove poezije. Prišla sam mu na kraju predstavivši se. 

Što ste sve radili u Londonu?

U Londonu sam ostala šest godina. S obzirom da za šest mjeseci, kako sam prvotno namjeravala ostati u Londonu, nisam mogla dobiti potvrde, tj. svjedodžbe o završenom studiju engleskog, počela sam raditi – predavati u dopunskoj nastavi u Londonu, ali i u Bathu, Bedfordu, Birminghamu, Ipswichu.

Pokušala sam se vratiti u Zagreb, ali nisam našla konkretnog posla. Upisala sam i poslijediplomski na School of Slavonic and East European Studies.

U Londonu sam prevela dramu Edwarda Bonda Ljeto (Summer), koja je izvedena u Teatru &TD 1982/83, a poslije objavljena u časopisu Dubrovnik 1/2019. uz Bondovo pismo u kojemu je autor prvi put priznao kako je nastala ta drama.

Nakon Londona živjeli ste i radili u New Yorku.

Nakon jednog povratka iz Zagreba u London u avionu sam u Vjesniku naišla na natječaj za Fulbrightovu stipendiju za lektora u Americi – prijavila sam se i uspjelo je. Od 1982. do 1985. predavala sam kao fulbrajtovka tri godine na State University of New York u Albanyju, glavnom gradu države NY. što je bio presedan Naime, nitko prije ni poslije nije imao tu stipendiju više od jedne godine.

Kako su vas primili na sveučilištu u New Yorku? Jeste li stizali ići u kazalište?

Tamo mi je bilo izvrsno i još sam u kontaktu s tamošnjim kolegama, koji su svi vrhunski znanstvenici u svojim područjima. S feministicom Judy Fetterley (njezinu kultnu knjigu The Resistent Reader proučavaju i u Zagrebu, na Ženskim studijima i anglistici na Filozofskom fakultetu), stanovala sam i dijelile smo perzijsku mačku Djudjo. Česti gosti predavači bili su nobelovac Saul Bellow, Elie Wiesel, Czeslaw Milosz... s kojima sam se imala prilike družiti, William Kennedy, a jedan semestar predavala je i Tony Morrison, s kojom sam se osim na sveučilištu sretala i u lokalnom kazalištu jer je voljela teatar. Stalno sam odlazila u obližnji NYC i gledala predstave, a proputovala sam i velik dio Amerike te istraživala američki teatar.

Čak mi je bio priređen susret s Williamom Fulbrightom na posebnom prijemu u Kongresnoj knjižnici u Washingtonu.

Sve se češće gase slavističke i kroatističke katedre na stranim sveučilištima. A vi ste predavali čak u Honoluluu.

Na Sveučilištu Havaii u Honolulu predavala sam Andrić i Krleža – dva svijeta Jugoslavije na seminaru Jezik i kultura: Istok susreće Zapad. Zadržavali su me da ostanem u Americi, ali intuicija me vodila dalje. Po povratku u Zagreb 1985/86. predavala sam hrvatski kao strani jezik na Filozofskom fakultetu i upisala, odnosno nastavila, postdiplomski započet u Londonu.

Više od dvije godine predavali ste i radili u Australiji.

Od ožujka 1987. do lipnja 1989. predavala sam u Melbourneu kao „međunarodni nastavnik“ (International Teaching Fellow / ITF). Ah, AAAustralija!!! Dok je odlazak u London i Ameriku bio „normalan“ put – kamo me vodilo i hipijevsko geslo: „Idući na zapad“ (Going West), Australija dotad nije postojala na mojoj mapi svijeta. Čak ni moj otac kao pomorac nije nikada dospio tamo. Predavala sam na više koledža, svaki dan na drugom mjestu, a dvaput tjedno, utorkom i četvrtkom, radila sam u uredu Ministarstva za obrazovanje Viktorije na obrazovnim programima. Objavila sam šesnaest slikovnica koje su ilustrirali australski umjetnici, a sa studentima adaptirala i režirala Držićeva Skupa, što je izvođeno u okviru proslave 200. godišnjice Australije, kad su gledatelji s ministrom za etnička pitanja i kritičari napomenuli da je „hrvatska komedija dvaput starija od Australije“. Od svih brojnih „međunarodnih nastavnika“ Ministarstvo me izabralo da održim oproštajni govor u Parlamentu Viktorije, i to je bilo prvi put da je neki Hrvat, a na engleskom, govorio u Parlamentu, o čemu su pisale australske i hrvatske novine.

U Australiji sam istraživala teatar, putovala po cijeloj zemlji, nisam stupila jedino na Northen Territory. Magistrirala sam na temu australskog teatra i objavila knjigu Australski novi val, ITI, Zagreb, 2000.

Predavali ste hrvatski jezik i u Mađarskoj.

Od jeseni 1989. do 1997. predavala sam u Budimpešti – najprije četiri godine na Hrvatskoj gimnaziji, a poslije od jeseni 1993. bila sam prva lektorica hrvatskoga jezika na Sveučilištu ELTE. Divno mi je bilo u Gimnaziji jer sam osim hrvatskog i književnosti predavala filozofiju i engleski, a stigla sam u vrijeme velikih političkih promjena u Mađarskoj, kad su odlazili Rusi. Za predsjednika na prvim demokratskim izborima izabran je Arpad Goncz, prevoditelj i pisac. Upoznali smo se pa sam, uz njegovu svesrdnu pomoć, prevela njegovu dramu Mađarska Medeja (A Magyar Medeia) i neke kratke priče objavljene u časopisu Kolo i Osječkoj reviji, a dramu je postavilo Hrvatsko kazalište u Pečuhu 1998.

S gimnazijalcima sam adaptirala i režirala Brešanovu Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja, općina Blatuša, a imala sam sreću – dakle – raditi u vrijeme promjena u Mađarskoj jer je izmijenjen kurikulum – uveli su tzv. zapadne jezike, ukinuli ruski, uveli filozofiju umjesto marksizma. Tako sam mogla predavati sve za što sam bila educirana.

Lijepo sam se osjećala u Budimpešti i jer mi je mama bila Mađarica.

Ponovno se vraćate u London.

Od jeseni 1997. do 2001. bila sam prva lektorica hrvatskoga jezika i književnosti na londonskoj School of Slavonic and Eastern European Studies pri University of London. Naravno, pratila sam kazalište. Utvrdila Pintera.

Slijedio je Berlin.

Od jeseni 2001. do 2005. predavala sam u Dopunskoj nastavi u Berlinu, ali u tom poslu ni gradu nisam bila sretna ni zadovoljna. Ipak, bilo je dragocjenih događanja – prvi put bila sam u Berliner Ensembleu, neposredno po svom dolasku tamo, 18. studenoga 2001, kad je Pinteru uručena medalja za hrabrost Hermann Kesten.

Poslije sam često odlazila na predstave u taj teatar. Kad sam živjela i radila u Berlinu, u Zagrebu je na Filozofskom fakultetu otvoren studij teatrologije pa sam se upisala i dolazila iz Berlina na predavanja i ispite; a kad je Pinter 2005. dobio Nobelovu nagradu, prijavila sam doktorsku disertaciju.

Nakon Berlina došli ste u Krakov i tamo radili na sveučilištu.

Od jeseni 2006. do ožujka 2008. bila sam lektorica na Jagiellonskom sveučilištu u Krakovu – gdje sam se, nažalost, razboljela (karcinom) i nakon uspješna liječenja otišla u mirovinu da bih se više posvetila pisanju.

Nedostaju li vam predavanja?

Slučajno sam počela predavati, ali izvrsno sam se snašla u tom poslu jer je sjedinjavao tri moje ljubavi: prema jeziku, teatru, putovanjima. Kao nastavnica bila sam scenaristica, redateljica, glumica/izvođačica. Profesor Rosandić nam je predajući Metodiku nastave govorio: „Kolegice i kolege, kad uđete u razred, odnosno predavaonicu, vi ste, zapamtite, glumci! Interpretacija, interpretacija... U tome je sve!“