Gorki Žuvela – idealni nomad

-

Izvrsna je i u izvrsnom postavu u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti retrospektiva hrvatskog umjetnika Gorkoga Žuvele (Našice, 2. rujna 1946–Split, 20. prosinca 2017). Autorica je izložbe Jasminka Babić, ravnateljica Galerije umjetnina u Splitu, uz stručnu suradnju Viktora Popovića, profesora na splitskoj Umjetničkoj akademiji, na kojoj je predavao i Žuvela. Svojemu se mentoru Popović odužio izvrsno postavljenom izložbom. Žuvela je diplomirao 1971. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi Miljenka Stančića. Od 1976. predavao je na Školi likovnih umjetnosti u Splitu, od 1995. na Studiju likovne kulture Sveučilišta u Splitu. Jedan je od osnivača Umjetničke akademije u Splitu, na kojoj je od 1997. radio na Odsjeku za slikarstvo. Godine 2006. stekao je zvanje profesor emeritus. Osim po dojmljivoj umjetničkoj karijeri ostat će zapamćen i po iznimnu pedagoškom doprinosu.

Kao pripadnik prvoga naraštaja umjetnika Nove umjetničke prakse (1966–74) okupljenih oko Galerije Studentskog centra i Galerije suvremene umjetnosti u Zagrebu, izveo je više intervencija na zagrebačkoj uspinjači i u prostorima Gornjega grada (instalacija Niz i Konopi na izložbi Mogućnosti za ’71, Zagreb, 1971). Prvu samostalnu izložbu imao je 1970. u Galeriji Studentskog centra u kojoj kreira ambijent salonitnih bojenih pomičnih obruča i dugački niz od PVC folije, s kojim sudjeluje sljedeće godine na manifestaciji Mogućnosti za ’71. Tada je u organizaciji Galerije suvremene umjetnosti, a u kustoskoj koncepciji Davora Matičevića, zapušteni prostor zagrebačkoga Gornjeg grada aktiviran suvremenim umjetničkim intervencijama, potvrdom promišljanja nove generacije, koja je svojim progresivnim djelima inicirala odmak od tradicije modernizma redefinirajući proces, karakter i prezentaciju umjetničkog djela. Primjenom različitih materijala Žuvela je nastojao pomiriti tzv. elitne i popularne oblike likovne umjetnosti. Već u tim ranim radovima, koji su na izložbi predstavljeni primjerice serijom Zahvalnica iz 1976. iz zbirke MSU-a ili nizom objekata koji problematiziraju pojam pogreške, jasno je vidljiva Žuvelina konceptualno orijentirana kritička misao i aktivna komunikacija s publikom. Osamdesetih godina radio je crteže na pločama od olova, u koje je uključio i elemente kiča (Ja i Vi, 1981). Izrađivao je slike, objekte i maštovite instalacije u prostoru (Osma rečenica, 1996; Fotografije iz vile Žuvela, 2007; Izmislite sebe, 2009). Bavio se grafikom i grafičkim oblikovanjem plakata. Od 1970. konstantno izlaže na samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i svijetu te dobiva niz vrijednih nagrada. Jedino opsežnije predstavljanje opusa imao je 2009. na retrospektivnoj izložbi u Gliptoteci HAZU u Zagrebu, kada je objavljena i monografija autorice Leonide Kovač.

Peta rečenica, 1996. / Izvor stranica MSU

Pokretač splitske
kulturne scene

Riječ je o jednom od najvažnijih hrvatskih konceptualnih umjetnika druge polovice 20. stoljeća, koji je gotovo pedesetogodišnjim umjetničkim radom, predanim pedagoškim i neumornim kulturnim angažmanom trajno promijenio umjetnički i kulturni život Splita. Još od sredine 1970-ih, kada se iz Zagreba vraća u Split, Žuvela je postao nezaobilazna pojava, a najčešće i pokretač splitske kulturne scene. Njegov cjeloviti opus predstavljen je retrospektivom u Splitu, sada prenesenom i na uvid zagrebačkoj publici u MSU. Stoga je Žuvelina retrospektiva dobrodošla, sjajna prilika za prezentaciju nadasve bogata, kompleksna i raznovrsna umjetničkog opusa javnosti, ali i za nužno sagledavanje njegova opusa kao jedne od nezaobilaznih, uistinu važnih i intrigantnih umjetničkih praksi koje su obilježile kraj 20. i prijelaz na 21. stoljeće u cjelokupnoj hrvatskoj umjetnosti. Izborom od dvjestotinjak instalacija, objekata, slika, crteža, grafika i plakata prikupljenih iz muzejskih i privatnih zbirki izložba obuhvaća cjelokupno Žuvelino stvaralaštvo – od 1970- ih pa sve do umjetnikove smrti 2017. Bez obzira na raznolikost radova, medija i tema koje je Gorki Žuvela promišljao čitavoga svog životnog i radnog vijeka, autentičan, neumoran, beskompromisan istraživački nerv nikada ga nije napuštao. Njegovi konceptualno i formalno promišljeni radovi, istodobno ozbiljni i puni humora, a u biti duhovni, lokalno ukorijenjeni, a univerzalna dosega, govore o jedinstvenom umjetniku i intelektualcu kojemu je umjetnost bila ne samo medij kojim progovara o životu nego i snažno sredstvo kojim aktivno utječe na živote onih koji su imali i imaju povlasticu biti u blizini njega i njegove umjetnosti.

Instalacija Samo mravi / Snimio Viktor Popović

Esencija Mediterana

Izložbu otvaraju plakati rađeni za splitsko kazalište, za predstave Kralj Ubu, Oslobođenje Skopja, Gospodar sjena, Ero s onoga svijeta, Aida, Kralj Gordogan, Adel i Mara i Judita, kao i za izložbe: svoje i Kažimira Hraste. Slijedi instalacija Spomenik Saloni (Poklon Austro-Ugarskoj Monarhiji), kojim se Žuvela 1981. predstavio na bijenalnoj manifestaciji Trigon u Neue Galerie u Grazu, koja je okupljala umjetnike iz Austrije, Italije i Jugoslavije, a po izboru kustosa Matičevića Jugoslaviju su uz Žuvelu predstavljali i Vladimir Gudac, Vladimir Jovanović i Mladen Stilinović. Žuvela za potrebe instalacije radi odljeve skulpture božice Dijane koja se čuva u Arheološkom muzeju u Splitu, a koju je u Saloni iskopala danska arheološka ekipa i ostavila je splitskom muzeju. Mediteranac, po ocu Korčulanin, po majci Bračanin, Žuvela problematizira kulturno nasljeđe u kompleksnom povijesnom kontekstu mediteranske sredine koja za njega ima esencijalno značenje, kreira rad koji je u spoju etike i estetike paradigma njegove umjetničke prakse. Radi instalaciju od pet varijanti skulpture: 1. Muzejski spomenik Saloni u gipsu i drvu, 2. Knjiški spomenik Saloni od gipsa, 3. Klasni spomenik Saloni od celofana, drva i željeza, 4. Društveni spomenik Saloni od zemlje, gipsa i drva i 5. Kolonijalni spomenik Saloni na podu, sastavljen od zemlje i gipsa. Godine 1975/76. radi Zahvalnice, sitotiskom i tušem na svili: 1. Zahvalnica Francuske Egiptu (Karomama, Louvre), 2. Zahvalnica Njemačke Grčkoj (Kuros u Münchenu), 3. Zahvalnica Francuske Grčkoj (Miloska Venera u Louvreu), 4. Zahvalnica SAD-a Grčkoj (Apolon, Feb u Bostonu), 5. Zahvalnica Francuske Egiptu (Horus u Louvreu) i 6. Zahvalnica Velike Britanije Grčkoj (Partenon u British Museumu).

Igra vatre i vode

Sâm je izjavio u intervjuu u Oku 1982: „Ja volim to prošlo, jedan obračun s prošlim, svijest o prošlom iz Salone, u antičkom Splitu, rimskom, te uvale po tim otocima, to su meni primjeri gdje se to more toliko čarobno otkriva, gdje toliko dobro mogu otkriti sebe, ne kao osjećanje nekakvog sentimentalizma, nego to prelazi u neku drugu svijest. Svaki put otkrivanje nekih drugih stvari, a s drugom sviješću, sve je moguće. U krajnjem slučaju to je vječni izazov.“ Godine 1973/74. bavi se pravim kutom (crteži olovkom, grafitom, akrilom, kemijskom olovkom i flomasterom na papiru: Pravi kut – rekonstrukcija, Moj rukopis – pravi kut, Priprema za sliku ili dopuna pravom kutu, Pokušaj pravog kuta, Pravi kut, Pravi kut – Picasso, Početak geometrije. Sedamdesetih nastaju i radovi Prošlo se najviše mijenja, Nezaposlenima ulaz zabranjen, Umjetnost je lijepa, Veliki urar nas gleda. Zatim radi niz radova u ciklusu Greška. Riječ je o šest objekata/skulptura komornih dimenzija u različitim materijalima: 1. Greška od bušilice, stakla, pigmenta i tuša na papiru 2. Greška od kamena, emajliranog lijevka, boje i olova 3. Greška sastavljena od sata, akrilika i uljane boje 4. Greška od aluminija, stakla, kamena, antičke keramike, akrilika, željeza i kože 5. Greška je porculanska figurica, staklo, boja, pigment, pluto, papir i konop 6. Greška sastoji se od drvene blanje, konopa, stakla i pigmenta. Antologijski je rad Artikulacija kocke: Lijepa kocka, Ružna kocka i Važna kocka, sve tri su od crvotočnog drva i papira, a zapravo su iste. U bojanom drvu radi serije Dopuna reda i Prošlo te seriju crteža Tijelo u olovci, gipsu, akrilu, flaksu na papiru, u različitim kombinacijama. Nastaju Moje želje i Okvir za sliku u olovci s flomasterom i folijom te serija Rukopis koju će protegnuti do 1980. Prethodi serija objekata na zidu od paljenog drva pod naslovom Prošlo (1977/78/79). Tada je rekao: „Vatra i voda, ti arhajski elementi pružaju mi mogućnost jednog primarnog odnosa, najprije prema mojoj poetici, ali i izvanrednu mogućnost igre. Krasne su te mogućnosti naivnog i ‘ozbiljnog’ obrata.“

Iz postava izložbe u Muzeju suvremene umjetnosti

-

Izborom od dvjestotinjak instalacija, objekata, slika, crteža, grafika i plakata izložba obuhvaća cjelokupno Žuvelino stvaralaštvo – od 1970-ih pa sve do umjetnikove smrti 2017. Bez obzira na raznolikost radova, medija i tema koje je Gorki Žuvela promišljao čitavoga svog životnog i radnog vijeka, autentičan, neumoran, beskompromisan istraživački nerv nikada ga nije napuštao

-

Osamdesetih godina Žuvelino umjetničko istraživanje i dalje je usmjereno na eksperiment s materijalom, značenjskim i formalnim procesima nastanka i karaktera sama umjetničkog djela. Serijom radova izvedenih hrđom na metalu Portreti – Vodoslikar Žuvela je na izložbi u Salonu Galić u Splitu 1982. izazvao oprečne reakcije lokalne javnosti. U tom je razdoblju Žuvelin angažirani i kritički nerv usmjeren prema poticanju kulturnog života u Splitu, primjerice radom neformalnih udruženja poput Radionice braće Borozan, kojim se promovirala interdisciplinarnost i progresivna aktivacija šire publike, kao aktivnostima Art Ljeta, koje su umjetnost i kulturu dovele u fokus života grada. Taj segment Žuvelina djelovanja na izložbi je predstavljen izborom zanimljivih arhivskih materijala iz umjetnikova osobnog arhiva, kao i plakatima koje je producirao za HNK u Splitu i ostale mnogobrojne manifestacije. Devedesetih Žuvela razvija serije radova kojima problematizira odnos jezika i vizualnih umjetnosti, istražujući značenjske sustave i metode u polju umjetnosti antologijskim instalacijama koje naziva Rečenice ili serijom crteža Moje filozofiranje. Novo tisućljeće u Žuvelinu radu donijelo je obnovljen interes za slikarski medij u kojem kroz specifičnu kombinaciju drippinga pijeskom i bojom nastavlja istraživati široko polje kulture i kreativnosti. Izložbu zaključuje posljednja serija reljefa i objekata, objedinjenih pod naslovom Spekuativno, a koji su bili izloženi na posljednjoj Žuvelinoj izložbi održanoj 2017. u Francuskom paviljonu i Galeriji SC u Zagrebu kojom je zaokružio svoj umjetnički put na mjestu na kojem je 1970. započeo onaj izlagački.

Moj rukopis, 1974.

Moje filozofiranje, 1992.

Radoznalost – glavni koncept

Najveći živući hrvatski pjesnik Danijel Dragojević zapisao je o Žuveli: „Njegovo ime (ime i prezime) ima jedanaest slova od kojih ni jedno nije isto. Od toga je među njima svih pet samoglasnika i šest suglasnika. Kada to čovjek vidi, a pri tom zna što taj slikar-kipar radi, ne može ne uskliknuti: Pa, to je pravi Žuvela. To je njegov autoportret. Nomen est omen. Stvarati stil, kao što znamo, znači ponavljati se, preporučati se pamćenju, zapravo uspjehu.

Od početka, dakle, Žuvela mijenja i ne ponavlja ni jedno slovo: gotovo idealni nomad. Što god da počne, rado će napustiti. Radost napuštanja, to je Žuvela. Spominju se uz njega različiti pravci, najčešće konceptualizam: to je možda točno. Ali uza sve to, bit će da je radoznalost njegov glavni koncept. Pritom on je daleko od zbrke koju raznolikost najčešće donosi. Pet samoglasnika, šest suglasnika stvaraju ravnotežu, simetriju i red: red u mijeni, stanovitu muzikalnost. Ako se primaknemo, ne možemo ne vidjeti jedno lijepo veliko Ž. Ono ima nešto od onoga ž koje žamori u metežu, i doista, u čitavom imenu je nešto od meteža koji Žuvela suptilno njeguje.

Njegovu ulogu, ulogu toga ž, ne možemo ne smatrati značajnom. Kao i u životu, dva roga znak su stalne vreve. Ali i prije toga slova kao i kasnije, sva su slova u jednoj igri u kojoj se ni jedno ne osvrće, jer je slika ili neki drugi objekt uglavnom ispred; bit će da zato ruke nisu smještene otraga. Lijepo je društvo, kao i čitav Žuvelin posao, tih jedanaest slova, jedanaest, razumije se, jer je nepar koji je u potrazi za parom pouzdan znak da događaj neće stati. Dvanaest za Žuvelu to bi bio nepoželjan spokoj. Treba, dakle, reći da je Žuvela, kao pravi Mediteranac, jedan Heraklitov stvor koji ne može i ne želi ući dva puta u istu rijeku.“