Glazbom kontra rata

„Rat! Čemu služi?! Apsolutno ničem’!“ zagrmio je 1970. Edwin Starr u jednoj od čuvenih antiratnih pjesama – War. Izvorno tu su skladbu, nadahnutu vijetnamskim ratnim kaosom, ranije iste godine snimili The Temptations za album Psychedelic Shack. No Starrova inačica – još ekspresivnija, intenzivnija, ritmičnija – dosegnula je vrhove top-ljestvica i ondje provela tri puna tjedna. I ostala je zauvijek, šaljući glasnu i nedvosmislenu poruku: „Rat, prezirem ga / On je uništenje nevinih života.“

Bez obzira na lokaciju, vrijeme i povod (ili „povod“), rat je uvijek destruktivan, razoran i bezuman. A kad je buknuo u Ukrajini, nitko nije mogao ostati ravnodušan, uključujući globalnu kulturnu zajednicu: kristalno jasna situacija gdje jači bezobzirno udara na slabijeg i gdje očito vlada strategija sveopćeg uništenja, dodatno je pojačala zajedničke emocije, pa se mnoštvo različitih energija stopilo u jednu. U Ukrajini, poziv na otpor za mnoge znači doslovno uzeti oružje u ruke; u ostatku svijeta on ipak podrazumijeva nešto drugo: primiti se laptopa ili gitare... Ili okupiti legendarni rock-sastav koji – da nije brutalne ruske invazije – vjerojatno nikada više ne bi zasvirao zajedno.

U tom kontekstu stigla je vijest da je David Gilmour reaktivirao grupu Pink Floyd kako bi novom pjesmom pružio potporu ukrajinskoj borbi za slobodu. Doduše, nakon smrti klavijaturista Ricka Wrighta i nepovratnog razlaza s Rogerom Watersom, od najslavnije postave Gilmouru je preostao tek bubnjar Nick Mason, pa su njih dvojica, uz stalnog suradnika Guya Pratta (bas), te klavijaturista Nitina Sawhneya pokrenuli stari stroj…  ali ne bilo kako. U novoj pjesmi Hey Hey Rise Up u ulozi pjevača virtualno surađuje  Andrij Hlivniuk iz popularnog ukrajinskog rock-sastava BoomBox. Zapravo, čitava skladba konstruirana je na temeljima njegove izvedbe. Hey Hey Rise Up prvi je materijal objavljen  pod imenom Pink Floyda još od razdoblja albuma Division Bell iz 1994.

Prvi materijal objavljen pod imenom Pink Floyda još od razdoblja albuma Division Bell iz 1994.

Kako je došlo do suradnje? Gilmoura je motivirao video u kojemu Hlivniuk (glazbenik, a sada i pripadnik teritorijalne obrane) na kijevskom trgu Sofijskaja pjeva staru ukrajinsku domoljubnu pjesmu Crvena hudika na livadi, napisanu još 1914.

Za Gilmoura priča ima i osobnu dimenziju – njegova je snaha Ukrajinka, umjetnica Janina Pedan, koja je nadahnula vizualni dizajn za singl Hey Hey Rise Up: logotip sastava u kombinaciji s ukrajinskim simbolom suncokretom u koji je umjesto tučka ugrađena zjenica oka. Snaga skladbe Hey Hey Rise Up krije se u Hlivniukovu emotivnom, himničkom pozivu „na ustanak“ protiv brutalne sile koja melje sve pred sobom. Glazbeno, u srce izvedbe (koncipirane u obliku standardne rock-balade) ugrađen je tipično fluidan, melodiozan i ništa manje emotivan gitaristički solo. Gilmourovo muziciranje po tko zna koji put dokazuje da je riječ o jednom od najelokventnijih instrumentalista u povijesti rocka.

Valja dodati da će sav prihod od pjesme i spota, u skladu s dobrim namjerama, završiti u Ukrajinskom humanitarnom fondu. Sa sličnim povodom Sting je prije nekoliko tjedana učinio remake vlastitog hita Russians, izvorno motivirana ondašnjim hladnoratovskim ugođajem i uvrštena na prvi solo album Dream of the Blue Turtles iz 1985. Za razliku od melodramatične pop-ovojnice originala, nova verzija odiše primjereno komornim ambijentom. Stingovu vokalu i akustičnoj gitari priključio se samo violončelist Ramiro Belgardt. U popratnoj objavi slavni kantautor podsjeća da posljednjih godina nije često izvodio tu pjesmu, zato što se „nadao da nikada više neće biti relevantna“. Nažalost, prevario se. Nakon tragedije koja je zadesila jednu suverenu zemlju, stihovi iz prastarog hita koji pozivaju na ljudskost i mir opet su zaživjeli u prvotnom značenju: „Ne postoji rat koji možeš dobiti“, poručuje engleski glazbenik.

Stare istine da nas rat lišava onog bitnog, ljudskosti,  bili su  svjesni glazbenici raznih naraštaja, u različitim okolnostima i razdobljima.

Nažalost, bezobzirnih moćnika koji su svoje zemlje umjesto u mirnu budućnost poželjeli odvesti u ratni kaos nikada nije nedostajalo – a samim tim i glazbenih antiratnih aktivnosti. Dovoljno je prisjetiti se naljepnice s riječima „Ovaj stroj ubija fašiste“ koju je Woody Guthrie u vrijeme Drugoga svjetskog rata nalijepio na svoju akustičnu gitaru. Američki angažman u Vijetnamu šezdesetih je potaknuo još  organiziraniji i artikuliraniji oblik protesta. Joan Baez, Pete Seeger, Phil Ochs i Bob Dylan tek su neki folk-protagonisti čiji je glas dopirao do sve masovnije publike;  potkraj tog desetljeća urednik magazina Sing Out! Irwin Silber objavljuje zbirku antiratnih stihova The Vietnam Songbook. Gotovo istovremeno kontrakultura pronalazi vlastiti način kako se gitarama i stihovima nositi s turbulentnim vremenima. Jimi Hendrix (Star Spangled Banner), Crosby Stills Nash & Young (Ohio), Marvin Gaye (What’s Going On), John Lennon (Imagine), Donovan (Universal Soldier) i The Doors (The Unknown Soldier) nadahnutim  izvedbama ispisivali su povijest protestnih pjesama u svim podžanrovima popularne glazbe.

U kasnijim razvojnim etapama popa i rocka protestnim su se motivima bavili mnogi – od grupe The Clash do Cranberriesa i sastava Radiohead, prosvjedujući glazbom protiv svih oblika sukoba, od onih na Bliskom istoku do rata na našim prostorima. Potkraj 1995. grupa U2 i Brian Eno pod pseudonimom Passengers i s Pavarottijen kao posebnim gostom objavljuju uspješan singl Miss Sarajevo, no to je tek jedan primjer. Svaka pjesma koju smo spomenuli – i stotine koje nismo – ugradile su komadić autentične emocije u golemi antiratni glazbeni opus. Sve su više ili manje izravne i univerzalne, no Bob Dylan je – a tko bi drugi – napisao dramatičniju i pamtljiviju od ostalih.

U stihovima skladbe Masters of War nezapamćenom se srdžbom okomio na „gospodare rata“: na one koji „grade samo da bi uništili“ da bi se potom skrili u svoje palače; na one koji tuđe svjetove pretvaraju u vlastite igračke, i koji svoje puške guraju u tuđe ruke. Dvadeset dvogodišnji Dylan snimio ju je u travnju 1963, u njujorškom studiju A izdavačke kuće Columbia. Njezini stihovi, kako svjedočimo, još odjekuju nesmanjenom silinom.