Dunav i njegove ljubavne sile

Knjiga Kartografija ljubavi – Dunavom Helene Sablić Tomić ne trpi žanrovska određenja. Već ta formalna neobičnost čini je recepcijski i izazovnom i privlačnom. Privlačnost i izazovnost dodatno potiče naslov s temeljnim pojmom ljubavi.

Djelo Kartografija ljubavi – Dunavom u svojoj strukturi objedinjuje književnu interpretaciju, intimizam ženskog pisma, a sve to putopisno uvezuje privatnom mitologijom Dunava. Uza sve to autorica otvara prostor intermedijalnom uključivanju konkretnih skladbi Franza Liszta ustrajavajući od sama početka knjige na tjelesnom i duševnom prožimanju osjećajem za riječ, pejzaž, glazbu, okus, miris i dakako ljubav između žene i muškarca kao najčarobnijem odnosu među ljudskim bićima. Metaforično – knjigu u koricama – drži Dunav. On diktira kompoziciju, raspoloženje, izbor pisaca, stanje ljubavnog odnosa.

Upoznavanje s Dunavom

U uvodnom dijelu Dunav, karta, ljubav Helena Sablić Tomić čitatelja uvodi u kulturološko upoznavanje s Dunavom kao mitskom europskom rijekom koja spaja i svojim smirenim tokom harmonizira pejzaž kojim protječe. Gradirajući slojevitu boju Dunava autorica potom uranja čitatelja u njegove bogate etimološke, povijesne, književne i kulturološke vrutke. Ali što s Dunavom ima ljubav? Kako u priču o rijeci i njezinim pejzažima uklopiti priču o vlastitoj ljubavi i vješto je pomiješati, zakrabuljiti u živote onih koji rastu, ljube i umiru uz tu mitsku rijeku? Helena Sablić Tomić ovdje se dosjetila nevjerojatnoj analogiji kojom je „opravdala“ i kompoziciju i temu i diskurs svoga djela.

Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2021.

„Pet riječnih oblika nalik je ljubavnim fazama o kojima piše američki psiholog Jed Diamond, baveći se analizom fenomena ljubavi i sretne veze (…) ukazao je kako većina ljudi tijekom života zaista pronađe idealnog partnera, no ne i način kako održati ljubav u pet faza: zaljubljivanje; život u dvoje; buđenje od iluzija; stvaranje trajne ljubavi; ljubav koja mijenja svijet.“ I tako prateći tok Dunava pratimo razvojni tijek ljubavnih odnosa u pet faza što čine sama poglavlja – Izvor (o slučajnosti, zavođenju, dodiru i drugim ljubavnim silama), Gornji tok (o nježnosti, tijelu, boli i drugim ljubavnim silama), Klisura (o strasti, ljutnji, sreći i drugim ljubavnim silama), Donji tok (o ljubomori, strahu, tuzi i drugim ljubavnim silama), Delta (o pripadanju, prolaznosti i drugim ljubavnim silama).

Izvor Dunava na karti ljubavi smješten je u autoričinu „vlastitu sobu“, prostor kojim definira sebe i svoj život: „Zbog pisanja živim u kući s pogledom na Dunav, nastojeći, dok sjedim za kuhinjskim stolom i gledam kroz orahovu krošnju prema bojama rijeke, pronaći ključ kojim ću otključati priču o putovanju i ljubavi“. Kuhinjski stol u službi radnoga stola metafora je pritom ženske priče, ženske obiteljske genealogije – metaforični izvor asocijativnih uspomena koje čine slojevite, nabujale vrutke prošlosti koja se svakim spomenom obnavlja, književnim tekstom pomlađuje. Uspomene na bake, njihove kuglofe, palačinke, izvezene i uštirkane stolnjake, ali i Irenin sat iz Klaićeve, motivi su koje autorica okuplja u metafori vlastite izvornosti – što me to, koji to gen oblikovao da budem žena koja piše dok gleda Dunav.

Svoju priču uvezuje u priču o romanu Anne Katharine Fröhlich jer „pronalazim se i opet u lady Leslie jer kao i ona nosim život u ženskoj torbi“ ili u citatu iz romana Jedan u drugome: „U stalnom traganju za tekstom, pokušala sam pronaći slučajno izgubljene uspomene, poput fotografija, razglednica, predmeta, uz koje bi se mogla prisjetiti nekih osjećaja“. Poglavlje Izvor zasigurno se ne zatvara posvetom Danteu slučajno, ujedinjujući na taj način vlastitu i tuđu književnu povijest, i to, dakako, pričom nad pričama o ljubavi kao žrtvi.

Hodanje kao lijek
od ljubavne boli

Pogled na bistu Dantea Alighierija, koju je kao ostavštinu nane Olge i Stjepana Polca autorica ponijela u svoj dom, asocijativno otvara prostor za promišljanje o Danteovim legendarnim ljubavnicima Paolu i Francesci iz romana Monike Maron Animal trieste. Citat Monike Maron nameće se tako kao opravdanje i izvor svih priča o ljubavi jer – „Ništa u životu ne smiješ propustiti osim ljubavi“, a opet – „…ne puštaju jedno drugo. Unatoč paklenim mukama ne prestaju se voljeti…“. Intermezzo u kojem se spajaju Izvor i Gornji tok Lisztova je skladba Après une lecture de Dante. Fantasia quasi sonata.

Gornji tok Dunava hod je dunavskim obalama Bratislave. Hod i hodanje kao lijek od ljubavne boli Helena Sablić Tomić asocijativno veže uz dnevničke zapise Daniila Harmsa pa unutar takve „poetike hodanja“ vidi i sebe, svoje unutarnje nemire, potrebu same sebe za sobom, ostvarenjem svoje najdublje, stvaralačke slobode: „Moja ideja kretanja uz Dunav tih dana nije bila isključivo posljedica želje za samoćom i tišinom, već je u meni proizvodila osjećaj slobode, u glavi sam bila nesputana, mogla sam nekamo ići, svejedno kamo, glavno mi je bilo bježat od nametnute norme, zalijepljenosti za svakodnevnicu, za predrasude, odlazila sam od ukočenosti, statičnosti, dosade…“. Hod uz Dunav autoricu vraća u Mohač i jedan davni ručak na Čardi s pričom o romskoj obitelji i jednoj nesretnoj ljubavi. Asocira mirise nekog davnog božićnog ručka, koji je okupio one kojih danas više nema, a sada su kao i u Mohaču ostale samo uspomene na mirise i okuse hrane – „…između zalogaja, odlutala sam u obzor rijeke, trudeći se slušati priče o kraju jedne ljubavi“. Romani čiji citati upotpunjuju autoričin asocijativno-onirički hod od daljske šetnice do Bratislave romani su o ljubavi – Roberta Seethalera Čitav jedan život, „romana o privrženosti, brižnosti i ljubavi“, Priče Pavela Vilikovskog, Judit: 3 lica jedne ljubavi Sandora Maraia iz slovačkih Košica, Žena Petera Esterházyja. Uz romane tu je i sjećanje na Irenu i Bennov dnevnik. Jedna od snažnijih, lirskih uspomena na Dunav i Bratislavu uspomena je na književnu večer i zbroj vinskih poslastica ispijenih na Dunavu.

Noć na Dunavu, svjetlo što se igra površinom rijeke i zlatnim obrubima vinskih čaša autoricu odnosi u budno sanjarenje o putovanju: „Prepuštala sam se vjetru koji je dolazio bezbrižnom rijekom, gledala sam svjetla Novoga mosta, na čijem se vrhu nalazio restoran nalik letećem tanjuru. Poželjela sam sjesti u njega, otići na asteroid B 612, pronaći ružu, niski vulkan, jednu ovcu i Malog Princa“.

Strast i unutarnji
sukob Dunava

Poglavlje Klisura priča je o strasti i unutarnjem sukobu Dunava – „U jednom od naših nadmudrivanja rekla sam da je vatra metafora života uz Dunav, predložila sam da tu misao provjerimo kada budemo putovali prema mjestu, gdje se voda spaja s tristometarskom planinskom klisurom“. Priča o vučedolskoj kulturi, čija je bronca nađena u Troji, potom autoricu asocijativno vraća u davni i neobnovljeni restoran Vučedol u kojemu je Dragutin Tadijanović recitirao Kozarčevu pjesmu posvećenu Mariji. Put niz Dunav nizvodno ona razigrava kroz vlastite intimne igre – „…ti si promatrao brodove nizvodno, ja one uzvodno…“.

Čitanjima Sna o ljubavi Filipa Davida ili Metafizike stvarne sreće A. Badioua, prepušta se uspomenama na večeru u petrovaradinskoj kavani, za priču o ljubavi i ljubavnim odnosima simbolična imena, Tako je suđeno. Na putu sudbine uvijek je i pravi izbor vina: „Gotovo u trenutku spustila se noć, žamora je bilo sve više, nije nam smetao, naručili smo botilju Kišova rosea jer smo bili zadovoljni njegovim rizlingom koji smo upravo ispili“.

S mirisom vina s Klisure spuštamo se u Donji tok. Bugarsko vino, tuga, ljubav, bol i delta sve su bliži. Helena Sablić Tomić iznimnom vještinom postiže dinamiku kompozicije. Bugarska je zemlja vina i ruža. Pred njima je butelja vina od crne tamjanke, muškatne vrste grožđa, što će reći da je sva miris i slatkoća, očito – vinska ruža. Prolazak dolinom ruža kojih mirisi spajaju povijest perzijske senzibilnosti i sadašnjost Givenchyjeve senzualnosti, put je koji otvara ljubavnu bol: „Voljela sam te istinski, intimno i privrženo, svježinom kapi ružine vodice za lice, koju si mi donio iz grada u koji odlaziš“. Tugu, osamljenost, bol intenziviraju citati, slike i dojmovi iz romana 18% siva, Fizika tuge, a zaokružuje Lisztov Totentanz.

Konačno – Delta. Smirenje, oslobođenje i otvoreno pitanje – „Što da radim s tobom, osim sve?“ Delta je u Rumunjskoj, otuda Bengalske noći Mircea Eliadea i Arhitekt Mircea Cărtărescua. Rastanak od rijeke, umjetnosti, ljubavi? Ima li rijeka kao i more svoj kraj? Kako s pogledom na deltu obnoviti izvor?

Kada jedna knjiga na svome kraju otvori toliko pitanja, čitatelj bi se s radošću vratio na sam početak i iznova čitao. Podcrtavao, bilježio ono što dotad nije, ponovno slušao Liszta između svake dionice dunavskoga toka, gustog, punog taloga poput panonskoga vina i jedne ljubavi koja priča o svom trajanju.

Knjiga Kartografija ljubavi Helene Sablić Tomić pravi je događaj u hrvatskoj književnosti, publicistici, ali i znanosti o književnosti. Ona otvara rukavce čitanja, interpretiranja i sanjarenja. Riječ je o eruditskom, intermedijalnom i intertekstualnom iskazu koji svjedoči da suvremenost, kakva god da jest, kao i povijest, preživljava samo po ljubavi.