Dokumentarci o našem vremenu

Na nedavno održanu 18. međunarodnom festivalu dokumentarnog filma ZagrebDox, uvelike u ugođaju nekadašnje normalnosti, u Međunarodnoj konkurenciji Veliki pečat zasluženo je dodijeljen doksu Sabaya švedsko-kurdskog redatelja Hogira Hirorija, filmu koji je prošle godine nagrađen na Sundanceu, a osvojio je nagrade i na festivalima u Moskvi, Hong Kongu i Stockholmu. Posrijedi je intrigantna, slikovita i uzbudljiva priča koja se povremeno gleda na rubu stolca, o skupini sirijskih aktivista centra za spašavanje žena i djevojaka koje su pripadnici ISIL-a zatočili i nerijetko godinama držali kao seksualne robinje. Te djevojke i žene redom su pripadnice jezidske manjine, posebne etničke skupine u Siriji, a ISIL ih drži zatočene u Al-Hawlu, navodno najopasnijem logoru takve vrste na Bliskom istoku. Svojevrsni su protagonisti skupina aktivista centra, ponajviše Mahmud i Ziyad, koji od oružja imaju samo pištolje, a od opreme mobitele i skromna računala.

Nagrađeni filmovi na ovogodišnjem ZagrebDox-u tematiziraju  sudbine silovanih žena i napuštene ukrajinske djece / Snimio Samir Cerić Kovačević

Oni sa suradnicima nerijetko riskiraju živote da bi iz ISIL-ova zatočeništva spasili što više žena i djevojaka, ponekad i dvanaestogodišnjih, pa i mlađih djevojčica. Dok Mahmud i Ziyad djeluju na terenu, kod kuće Mahmudova supruga Siham i majka Zahra na sve načine pokušavaju pomoći traumatiziranim djevojkama koje ponekad pomišljaju i na samoubojstvo te vjeruju da za njih života više nema. Ne samo što su slomljene i uništene kao osobe i žene nego je i njihova najbliža rodbina pobijena. Među takvima se u filmu izdvaja mlada Leila, čiju sudbinu detaljnije upoznajemo i na čijem se licu očitava jeziva dimenzija tragedije kroz koju je prošla i koju je doživjela.

Riječ je o iznimnu filmu koncipiranu poput trilera, narativno i dramaturški zaokruženu i kompaktnu. U svim segmentima realizacije odlikuje se velikom hrabrošću, osobito u sekvencama u kojima je kamera skrivena pod nikabima žena koje se kreću među velikim brojem ljudi i sebi sličnih zatočenica te gledatelje osvaja i sjajnim montažnim rješenjima i iznimno sugestivnom režijom. Strašno i porazno djeluju podaci istaknuti na odjavnoj špici, da je 206 jezidskih žena i djevojaka spašeno djelovanjem centra, da su 52 od njih s isilovcima zatrudnjele te da se nestalima i dalje smatra više od dvije tisuće jezidskih žena i djevojaka.

Posebno priznanje u Regionalnoj konkurenciji dodijeljeno je doksu Veće od traume autorica Vedrane Pribačić i Mirte Puhlovski, angažiranom dokumentarcu snimanu tijekom tri godine, dok su autorice bilježile psihička i emotivna stanja triju žena, a u određenoj mjeri i četvrte, žrtava silovanja u Domovinskom ratu. Fokus je na grupnoj psihološkoj terapiji u kojoj sudjeluju te žene, a cilj je procesa njihovo što dublje i sveobuhvatnije suočavanje s proživljenim traumama, koje i tri desetljeća poslije još ostavljaju snažne posljedice. Dvije su žene Hrvatice, a jedna Srpkinja, no sve tri silovali su pripadnici srpske vojske ili paravojnih postrojbi, kako kažu neke od njih ljudi iz susjedstva s kojima su nekad dijelile školske klupe, zajedno išle na zabave, koncerte i u kina. Njihove priče kao i stanja u kojima ih zatječemo uistinu su potresna, pa tako Marija smatra da i ne zaslužuje biti slobodna, Katica je začahurena u tjeskobnom stanju u kojem se panično boji i najmanje promjene, a Ana je dragovoljno izabrala samoizolaciju, jer drži da i ne pripada u društvo, uvjerena da ju nijedno društvo ne može i ne želi prihvatiti.

Kroz terapijski program nazvan Ja sam mnogo više od moje traume, koji se provodi u okrilju zaklade Sunčica i udruge Žene u Domovinskom ratu, sve se tri žene počinju intenzivnije socijalizirati samim tim što sudjeluju u zajedničkoj psihološkoj terapiji i na različite načine bivaju prisiljene na suočavanje s vlastitim traumama, na njihovo „probavljanje”, nadilaženje i pronalaženje načina za suživot s njima. Neki trenuci uistinu su mučni, primjerice kad jedna od njih nedugo nakon početka filma opisuje svoje silovanje, ili kad Srpkinja Ana na vrlo nelagodan, ali razoružavajuće neposredan i intiman način opisuje svoje stanje i zbog čega misli da je osuđena na samoizolaciju i osamljenički život daleko od svih.

Slučajeve svih triju žena, a posredno i četvrte koja se ne otvara u većoj mjeri, ali intrigantno komentira i svoju situaciju kao i situacije ostalih triju žena, upoznajemo postupno i suptilno, s osjećajem za mjeru i humani pristup. Autorice pedantno bilježe faze u njihovoj terapiji, načine na koje se one otvaraju i povjeravaju jedne drugima, a time i oku kamere, da bi u završnici sve u dobroj mjeri uspjeli prihvatiti svoja stanja i nadići ih. Na kraju ih ostavljamo u mnogo boljem raspoloženju, dok se zajedno smiju i vesele, te više nisu toliko sklone samooptuživanju, samoizolaciji i zatvaranju u čahure vlastitih trauma.

Nagrada Movies That Matter za filmove koji promiču ljudska prava posve je zasluženo dodijeljena filmu Kuća od krhotina danskog autora Simona Lerenga Wilmonta. Riječ je o jednom od tri festivalska filma koja se bave stanjem u Ukrajini u vremenu između početka rata 2014, kad je Rusija anektirala Krim, i aktualnog oružanog ratnog sukoba. U regiji Donbas u istočnoj Ukrajini, u siromašnom području iscrpljenu ratom, u kojem je kako doznajemo barem 10 posto obitelji disfunkcionalno i u raspadu, pratimo svakodnevicu djece privremeno razdvojene od roditelja koja su na neko vrijeme smještaj pronašla u utočištu. U tom dijelu zemlje ovisnosti poput alkoholizma i narkomanije postale su česte, pa tako i djeca koju pobliže upoznajemo dolaze iz obitelji u kojima su roditelji ovisnici koji se o njima ne žele skrbiti, a nerijetko ne žele više ni kontaktirati s vlastitom djecom. Riječ je o utočištu u kojem djeca mogu boraviti najviše devet mjeseci, nakon čega ih se, ako se u međuvremenu sređeniji i stabilniji roditelji ne vrate po njih, šalje ili u zamjenske obitelji ili u sirotište.

Neposredno upoznajemo troje djece, Evu, Sašu i Kolju, a posredno i njihove sustanare, redom bistre, senzibilne i emotivne klince koji na različite načine reagiraju na okolnosti u kojima su se zatekli. Neki se više povlače u sebe, nadajući se da će im se roditelji javiti i doći po njih, neki postaju ekstrovertirani pa i agresivni (Kolja se odaje sitnim krađama), osobito kad u njima sazrijeva spoznaja da ih roditelji više ne žele i da im se neće javiti, a neki privremene oslonce, najbolje prijatelje pa i kratkotrajne dječje ljubavi pronalaze jedni u drugima.

Potresni su prizori dok Eva telefonski razgovara s majkom i shvaća da je ona teška alkoholičarka u kaotičnom stanju, ili dok recimo Saša, kad majka posjeti nju, brata i sestru, majci kaže da zaudara na alkohol. Ta se djeca istodobno pokazuju mnogo zrelijom i ozbiljnijom i od svojih godina i od svojih roditelja, a znakovito je da se gotovo isključivo spominju majke, dok očeva nigdje nema.