Dobru priču stavljam ispred svega

-

Premda sebe naziva nestrpljivom osobom pa u šali često kaže kako je i formu kratke priče odabrala ne bi li toj svojoj osobini (ne definirajući je manom ili vrlinom) udovoljila ili joj doskočila, mostarska književnica Magdalena Blažević (1982) piše s najvećom pomnjom i predanošću, a fino tkanje njezine stilski profinjene i izvanredno uglancane kratke forme ostavlja dojam strpljive i precizne autorske ruke, smirena i promišljena glasa u pozadini. Rečenice kojima se otvara put k prostorno i vremenski omeđenu, a opet tematski i iskustveno široku polju njezina literarnog univerzuma preludij su osjećaju intenzivne samoće, atmosferi mraka, crnog i gustog taloga na dnu džezve jake crne kave, a lako bi mogle stajati kao djelići mozaika kakve naturalističke poetske slike ili počeci pjesama u prozi.

Snimila Marijana Baškard / izvor Fraktura

Poetska sažetost i dubina izraza okosnica su stila Magdalene Blažević zahvaljujući kojima se, premda na književnoj sceni ne egzistira dugo, već prometnula u jedan od najvažnijih i najsnažnijih na njoj prisutnih suverenih autorskih glasova. Jesu li kritičarske pohvale i brojne regionalne kratkopričaške nagrade (među kojima je možda najvažnija ona Večernjeg lista za najbolju kratku priču dodijeljena joj za 2020) ili autorska autentičnost doveli do naklonosti publike teško je reći. No njezin 2020. pod egidom Frakture objavljen prvijenac Svetkovina, zbirka od 25 iz ženske perspektive ispričanih kratkih priča, našao se i među finalistima netom dodijeljene književne nagrade Fric. Dobar je, dakle, trenutak da s autoricom porazgovaramo o motivaciji, položaju kratke priče, ali i kulturološkim vezama Hrvatske i Bosne i Hercegovine, Zagreba i Mostara…

Iako broj napisanih i objavljenih priča, kao i dodijeljenih im nagrada, upućuju na suprotno, pisati ste počeli relativno nedavno. Što danas vidite kao prvi impuls za pisanje?

Zbirka priča Svetkovina objavljena je u ljeto prošle godine, ali rad na knjizi koji podrazumijeva prikupljanje građe i rad na tekstu započeo je četiri godine prije toga. Životne okolnosti bile su takve da sam bila predana drugim, važnim stvarima, koje mi nisu ostavljale baš nimalo slobodnog vremena. Čim se to promijenilo, preusmjerila sam svu svoju energiju i vrijeme na čitanje i pisanje. Oduvijek sam strastvena čitateljica, ali u posljednjih deset godina čitam sve više, osobito sam posvećena suvremenoj, svjetskoj i regionalnoj književnosti. Istina je da impuls za pisanje u meni postoji odavno, ali je trebalo hrabrosti da se napiše i objavi prva priča jer kao čitateljica znam što je dobra književnost i koje kriterije treba zadovoljiti zahtjevna forma kratke priče. Već su prve objavljene priče privukle pozornost izdavača i proglašene su najboljima na nekoliko natječaja za kratku priču, što je bio prijeko potreban vjetar u leđa. Sad mi se čini da sam sačekala dobar trenutak, ali svjesna sam da nemam vremena za neuspjele književne pokušaje.

U pričama ne ostavljate previše mjesta imaginaciji, oslanjajući se na stvarne događaje, priče iz Žepča, mjesta u kojem ste odrasli. Koliko vas je to mjesto senzibiliziralo za priče okupljene u Svetkovini?

Istina je da se priče iz zbirke temelje na životnim iskustvima žena koje su živjele i žive u mjestu u kojem sam odrasla, ali one su prije svega fikcija, izmaštani tekst koji je mnogo bliži bajci nego stvarnosnoj prozi. Dok pišem, težim upravo bajkovitoj, mračnoj atmosferi koju crpim iz krajolika u kojem sam odrastala. Selo s jedne strane omeđeno šumom, s druge barom, prugom, poljem i rijekom, zagušeno maglom i kišom, postalo je prostor kojim se kreću junakinje Svetkovine. Mjesto odrastanja upisano je u sve nas, prve riječi, boje, mirisi, želje i strahovi i dalje čine najvažniji dio našeg identiteta, kojeg se, ako to i želimo, ne možemo osloboditi. Svjesna sam da su moja sjećanja na mjesta i događaje donekle iskrivljena, ali to književnosti uopće ne smeta, štoviše, ja sam se prepustila tom izmaštanom svijetu i u njemu nalazim sve potrebno za nastanak teksta.

Budući da je riječ o stvarnosno utemeljenim pričama, koliki je osjećaj autorske odgovornosti? Pisci često ističu kako pišući osjećaju stanovitu odgovornost prema čitateljima. Osjećate li je vi i prema osobama (da ne kažem likovima) iz svojih priča?

Odgovornost osjećam prije svega prema čitateljima. Želim da književni tekst s pomoću kojeg komuniciramo bude najbolja verzija onoga što ja mogu pružiti. Ta komunikacija mora biti strastvena, nevažno sviđa li se čitatelju priča ili ne. Podjednako mi je drago kad mi se jave čitatelji koji kažu da jako vole knjigu kao i kada kažu da ih je uzrujala toliko da su je bacali pa uzimali da čitaju dalje. Najgore što se može dogoditi jest da su pročitali knjigu i nisu osjetili ništa. To je pravi poraz. Što se tiče književnih likova, i tu dakako postoji odgovornost, pogotovo ako su ljudi na kojima se temelje likovi još živi, i tu autor odlučuje što mu je važnije – takva vrsta odgovornosti ili dobra priča. Ja bih dala sve za dobru priču.

Vaše su priče, također, posvećene ženskom iskustvu. Koliko mu je prostora dosad posvećeno unutar granica književnosti?

Na moju radost sve je više književnosti posvećene ženskom iskustvu. Tome se veselim i kao autorica i čitateljica. Mnogo je novih, sjajnih ženskih imena i njihove knjige volim čitati. U njihovim tekstovima pronalazim vlastite traume, skrivene želje i strahove jer književnost je vrlo često mjesto nelagode i suočavanja sa samim sobom. To nikako ne znači da ne čitam knjige koje pišu muškarci. Naprotiv, to je perspektiva o kojoj znam mnogo manje i iz njihovih tekstova učim kako razmišljaju, vole, čeznu, tuguju, što ih zaokuplja. To je neprocjenjivo.

Kritičari vas proglašavaju jednim od najsnažnijih novih glasova regionalne kratke priče. Kakvim doživljavate položaj i status ove kratke književne forme? U posljednje vrijeme svjedočimo procvatu poezije, a što je s kratkom pričom?

Kratka priča nepravedno se uvijek nalazi u sjeni romana iako ju je vrlo teško napisati. Kratka je forma je rigorozna u svakom smislu jer od autora zahtijeva potpunu koncentraciju i usredotočenost, ne dopušta mu pogreške, ne ostavlja prostor za digresije i duge opise koji se u romanu toleriraju. U posljednjih sam nekoliko godina čitala sve zbirke priča do kojih sam mogla doći i nekima od njih se povremeno vraćam, to su zbirke Priručnik za spremačice i Večer u raju Lucije Berlin, Previše sreće, Služba, družba, prošnja, ljubav, brak, Dragi život, Javne tajne Alice Munro, Ptice u ustima Samanthe Schweblin, Bizarne priče Olge Tokarczuk… Vrlo često piscima se postavlja pitanje je li zbirka kratkih priča samo prijelazna faza koja vodi pisanju romana, i već time se umanjuje važnost kratke priče. To su dvije ravnopravne forme sa svojim zakonitostima, pitanje je samo je li autor ili autorica skloniji jednoj ili drugoj ili objema vlada podjednako dobro. Kratka je priča poput poezije doživjela renesansu, što potvrđuju izvrsne zbirke priča objavljene posljednjih nekoliko godina.

U pripremi je i vaš prvi roman. Je li pogrešno pretpostaviti da njegovo pisanje ide teže i sporije od pripremanja zbirke? Što u njemu tematizirate i koliko je teško bilo dubinski se otvoriti?

Roman koji će uskoro izaći u Hrvatskoj i Srbiji nastajao je usporedo sa Svetkovinom, i u vrijeme kad je objavljena zbirka priča roman je već bio gotov. Ostavila sam ga da odleži i proteklu godinu posvetila radu na jeziku i novim čitanjima. Bilo je moguće raditi istodobno na pričama i romanu jer je roman izrastao iz Svetkovine, odnosno priča Kapa prerasla je u roman. Ispripovijedan je glasom mrtve djevojčice koja se gotovo tri desetljeća nakon vlastite smrti vraća na mjesto zločina i pripovijeda svoju priču. Romanom se ne zahvaća duže razdoblje, fokusiran je na ljeto 1993. i govori o događajima do kraja iste godine. Bilo je vrlo zahtjevno pronaći pravi glas koji će pratiti atmosferu romana i prilagoditi jezik sadržaju i strukturi. Istina je da odavno nosim tu priču u sebi, nisam morala izmišljati likove i mjesta, znam kakvo je bilo ljeto, jesen, zima, vidici, ljudi, mirisi, dodiri… I zato je s jedne strane bilo lakše pisati jer sam imala gotovu priču, dok je s druge taj proces aktivirao traumatična sjećanja i bilo je dana kad nisam bila sposobna suočiti se s vlastitim tekstom.

Zbirku Svetkovina objavila je zaprešićka Fraktura, dok vi živite i radite u Mostaru. Kakva je ondje književna scena? Što vas je ponukalo da nakladnika potražite izvan granica BiH?

Moja je odluka bila da prvi izdavač bude Fraktura jer mi se činilo da je ta izdavačka kuća najbolja za moju knjigu. Sada znam da nisam pogriješila, imamo izvrsnu suradnju. Kako je knjiga objavljena samo u Hrvatskoj i Srbiji, nema je u prodaji u Bosni i Hercegovini, čak nismo stigli napraviti više od dvije promocije jer se prvo izdanje u Hrvatskoj rasprodalo. Možda Svetkovina jest bliža čitateljima u BiH, ali mislim da dobro napisanu priču ma o čemu ona govorila mogu osjetiti i razumjeti i čitatelji koji ne poznaju mentalitet ljudi kraja u koji je priča smještena. To sve ovisi o autorskoj vještini.

Naposljetku, kakvom ocjenjujete kulturnu i književnu suradnju između Zagreba i Mostara, Hrvatske i BiH? Jesu li, u tom smislu, granice propusne, zapažate li tragove kulturne razmjene?

Granice su propusne zahvaljujući internetu. Prve priče objavila sam upravo na književnim portalima i časopisima u Hrvatskoj. Danas su neafirmiranim piscima dostupni brojni književni portali i časopisi u regiji na kojima mogu predstaviti svoj rad, i to je fantastično. Svaki put kad izgovorim pojam regija, naiđem na negativne komentare, ali ja pod našom književnošću podrazumijevam svaku književnost za koju nam nije potreban prevoditelj. Granice najbolje osjetimo kad pokušamo naručiti knjige iz Hrvatske i Srbije i shvatimo da poštarina često premašuje cijenu kupljenih knjiga.