Dino Milinović, Svijet je muškog roda ili tragedija koje nije bilo
-
Dino Milinović vrlo je neobična figura hrvatske kulture. Njegove knjige, ponekad, izmiču klasičnim određenjima, jer se u njima spajaju njegovi vrlo različiti interesi na neuobičajen način. Dodatno stvar komplicira vezivanje knjiga uz gradove u kojima je živio (Pariz, New York...), koji bitno određuju ugođaj i motive. Privatno je vrlo ugodan u komunikaciji – na način tipičan za ljude iz diplomacije. Kako je čovjek široka znanja – i interesa – nije uvijek lako odrediti koliko neku temu temeljito poznaje, a koliko je spretno i ugodno, gotovo lepršavo, može ogrnuti diplomatskim sintagmama. Piše s mnogo strasti, vrlo pregledno čak i kad su zapleti prilično zamršeni (Marulov san), no zna odlutati od teme – ili vremena radnje – na zbunjujući način. Mogu ga razumjeti, ali nisam siguran da se uvijek mogu složiti s nekim rješenjima. Katkad ne poštuje pravila igre – koja je sam zadao. To se događa kod ljudi renesansnog (ili kasnoantičkog?) pristupa životu. Jedini lijek za takvu zaigranost okrutni je urednik koji je spreman zauzdati autora – za njegovo dobro!
Dino Milinović rođen je 1959. u Zagrebu. Nakon klasične gimnazije završio je studij povijesti umjetnosti i arheologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a doktorirao (nostrificirano kao magisterij) na pariškoj Sorbonni s radnjom Civilizacija kasne antike. Od 1991. do 2001. radio je kao tajnik Hrvatske komisije za suradnju s UNESCO-om i savjetnik za kulturu u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Parizu. Za doprinos na tome području odlikovan je 1996. Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Odlikovanju se, metaforički, odužio romanom Marulov san. Od 2001. predaje na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, gdje je 2005. doktorirao s temom Bjelokosni plenarij iz riznice Zagrebačke katedrale u kontekstu otonske renesanse. Nositelj je kolegija Uvod u ikonologiju i Transformacija antičkog svijeta. Držao je predavanja na filozofskim fakultetima u Splitu, Rijeci i Mostaru. Objavio je brojne studije i članke, u Hrvatskoj i Francuskoj, te dvije knjige s područja kasnoantičke i ranokršćanske civilizacije i umjetnosti: Nova post vetera coepit. Ikonografija prve kršćanske umjetnosti i Seuso: autopsija jednog slučaja.
Potpisuje i četiri romana: Kradljivac uspomena, 2002; Tamo gdje prestaje cesta, 2007; Skriveno, 2013. i Marulov san, 2019. Prva dva romana su trileri, a druga dva povijesni trileri.
Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2021.
Predstavljanje knjige Svijet je muškog roda bilo je 19. ožujka u Medijateci Francuskog instituta u Zagrebu. Osim Dine Milinovića, sudjelovali su Zvonimir Frka-Petešić, Luka Šeput i Maja Vukušić Zorica. Promocija je bila uklopljena u okvir Molière i kulturne veze između Hrvatske i Francuske. Koliko je već na početku priča zamršena, vidi se iz toga što je riječ o novoj verziji dramskog (ili pseudodramskog) teksta iz 1999. te da je ova verzija nastala u povodu 350. obljetnice pogubljenja Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana 1671. u Bečkom Novom Mjestu. I zato je ključni dio njegove drame političko-didaktički razgovor De Gremonvillea, francuskoga veleposlanika na bečkom dvoru u vrijeme urote, i Orfeja Frankopana, nećaka Frana Krste Frankopana.
„De Gremonville: U Beču, ja sam bio Francuska. Volim svoju domovinu. Ali domovina je jedno, a država drugo. Domovina može biti lijep san, priviđenje, zlatokosa vila koja nas privija na grudi... Volimo je kao što smo voljeli majku... Država s druge strane, ona je java, nema bijelih bokova i lelujavih grudi. Opasana je mačem i ogrnuta oklopom. Ne smiješi se. Stroga je i nemilosrdna. Zahtijeva odricanja, zahtijeva da ne budemo ono što jesmo, već ono što ona tvrdi da moramo biti. Ako je Bog otac ljudskog roda, onda nam je država maćeha.
Orfej Frankopan: Ave Caesar, pozdravljaju te ljudi bez države, siročad svijeta!
De Gremonville: Ako doista toliko želite državu, ne sumnjam da ćete je jednog dana dobiti. Samo, kad taj dan dođe, sjetite se što sam vam rekao. Čuvajte se. Uživajte umjereno u njenom zagrljaju i ne dopustite da država u vama ubije domovinu!“
Sama drama odvija se velikim dijelom u Versaillesu, dvorcu kojim je Luj XIV. želio pokazati svoju apsolutističku moć i moć Francuske, koja je dominirala europskim 17. stoljećem. Da bi naglasio taj ugođaj, kao i nevjerojatnu raskoš kraljevih zabava, Milinović je umetnuo niz grafika iz tog vremena i time vizualizirao kazališnu pompoznost Lujeva dvora. Najzanimljiviji razgovori u drami vode se između Luja XIV. i njegova omiljenog glumca i komediografa Molièrea. Vrlo su često to rasprave o samoj biti umjetnosti, ali i o politici i sudbini malih naroda.
„Luj: Recite, imaju li ti Hrvati ljude koji znaju pisati ili se samo tuku i svađaju, kao što rade ovdje u Parizu?! Krčmari u Latinskoj četvrti stalno se tuže na njih...
Molière: Ima jedan Dubrovčanin koji je, vrag ga odnio, na trenutke toliko sličan meni da mi je drago da ga u Parizu ne poznaju, vjerojatno bi me optužili za plagijat! Zovu ga Vidra. (Marin Držić, op. aut.)
Luj: Zanimljivo. Kada je tako, neka Vidra piše o Zrinskom. Neću ja njima posuđivati svoje pisce, dovoljno je što ih plaćam kao vojnike. Sami ste rekli: povijest će ih zapamtiti po navadi da vežu maramu oko vrata. Kako ste ono rekli da je zovu? Kravata? Da vam nešto kažem Molière: u povijesti ima jako malo mjesta, neka budu sretni što sam im dao priliku da ga zasluže!“
Velika razigranost autora može malo zbuniti. Naime, on često želi pokazati svoju erudiciju i zahvatiti mnogo (previše?) toga, na različite načine, u različitim vremenima, te pritom koristi kolažiranje koje je ponekad fascinantno, a ponekad nelagodno. Kad piše roman Marulov san, on priziva i Mihaila Bulgakova i njegovo remek-djelo Majstor i Margarita, ali i Umberta Eca i Ime ruže! Pokušava povezati i domoljublje, i pitanja umjetnosti, i Vraga, i složene asocijacije na kulturu antike i renesanse. U knjizi Seuso: autopsija jednog slučaju spaja književnost i povijest umjetnosti kroz kriminalističku priču. „U to sam vrijeme živio u New Yorku, i premda sam od nedavna imao doktorsku diplomu sa Sorbonne u Parizu, radio sam kao potrčko u advokatskoj kancelariji na aveniji Medison. Nakon mjeseci konobarenja i dva mjeseca u skladištu namještaja na New Jersey Turnpikeu, bio je to svakako korak naprijed. Ako ništa drugo kao turistički vodič, dočepao sam se Manhattana, u odnosu na koji su predgrađa New Yorka mogla biti drugi kontinent, ili drugi planet.“ U aukcijskoj kući Sotheby Milinović ima prilike vidjeti četrnaest srebrnih rimskih tanjura, vjerojatno nađenih u Barbarigi, u Istri. Potom slijedi intelektualno i stručno zahtjevna potraga za podrijetlom zbirke. Procjena je bila da zbirka vrijedi više od 200 milijuna dolara, no mađarska država kupila je dio zbirke za 15 milijuna dolara.
U osnovi Milinović bi želio biti žanrovski pisac, no pritom uporno krši pravila žanra. Njegov problem je što ga sve zanima i zbog toga stalno priča sve kompliciranije priče na sve kompliciraniji način. I zato se u Svijet je muškog roda služi grafikama s prikazima dvora Luja XIV, ali i pismima – što je zgodno za čitanje, ali nije najsretnije rješenje za pozornicu. Naglo osuvremenjivanje drame – koja je u osnovi sve vrijeme izrazito suvremena, iako se zbiva u 17. stoljeću – na samu kraju vjerojatno više znači autoru no što će dirnuti čitatelja. Ukratko, blistav uradak, koji je s malo uredničke okrutnosti mogao biti remek-djelo.
734 - 21. travnja 2022. | Arhiva
Klikni za povratak