Blistav uradak, umalo remek-djelo

-

Dino Milinović vrlo je neobična figura hrvatske kulture. Njegove knjige, ponekad, izmiču klasičnim određenjima, jer se u njima spajaju njegovi vrlo različiti interesi na neuobičajen način. Dodatno stvar komplicira vezivanje knjiga uz gradove u kojima je živio (Pariz, New York...), koji bitno određuju ugođaj i motive. Privatno je vrlo ugodan u komunikaciji – na način tipičan za ljude iz diplomacije. Kako je čovjek široka znanja – i interesa – nije uvijek lako odrediti koliko neku temu temeljito poznaje, a koliko je spretno i ugodno, gotovo lepršavo, može ogrnuti diplomatskim sintagmama. Piše s mnogo strasti, vrlo pregledno čak i kad su zapleti prilično zamršeni (Marulov san), no zna odlutati od teme – ili vremena radnje – na zbunjujući način. Mogu ga razumjeti, ali nisam siguran da se uvijek mogu složiti s nekim rješenjima. Katkad ne poštuje pravila igre – koja je sam zadao. To se događa kod ljudi renesansnog (ili kasnoantičkog?) pristupa životu. Jedini lijek za takvu zaigranost okrutni je urednik koji je spreman zauzdati autora – za njegovo dobro!

Nadahnuti povjesničar umjetnosti

Dino Milinović rođen je 1959. u Zagrebu. Nakon klasične gimnazije završio je studij povijesti umjetnosti i arheologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a doktorirao (nostrificirano kao magisterij) na pariškoj Sorbonni s radnjom Civilizacija kasne antike. Od 1991. do 2001. radio je kao tajnik Hrvatske komisije za suradnju s UNESCO-om i savjetnik za kulturu u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Parizu. Za doprinos na tome području odlikovan je 1996. Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Odlikovanju se, metaforički, odužio romanom Marulov san. Od 2001. predaje na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, gdje je 2005. doktorirao s temom Bjelokosni plenarij iz riznice Zagrebačke katedrale u kontekstu otonske renesanse. Nositelj je kolegija Uvod u ikonologiju i Transformacija antičkog svijeta. Držao je predavanja na filozofskim fakultetima u Splitu, Rijeci i Mostaru. Objavio je brojne studije i članke, u Hrvatskoj i Francuskoj, te dvije knjige s područja kasnoantičke i ranokršćanske civilizacije i umjetnosti: Nova post vetera coepit. Ikonografija prve kršćanske umjetnosti i Seuso: autopsija jednog slučaja.

Potpisuje i četiri romana: Kradljivac uspomena, 2002; Tamo gdje prestaje cesta, 2007; Skriveno, 2013. i Marulov san, 2019. Prva dva romana su trileri, a druga dva povijesni trileri.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2021.

Predstavljanje knjige Svijet je muškog roda bilo je 19. ožujka u Medijateci Francuskog instituta u Zagrebu. Osim Dine Milinovića, sudjelovali su Zvonimir Frka-Petešić, Luka Šeput i Maja Vukušić Zorica. Promocija je bila uklopljena u okvir Molière i kulturne veze između Hrvatske i Francuske. Koliko je već na početku priča zamršena, vidi se iz toga što je riječ o novoj verziji dramskog (ili pseudodramskog) teksta iz 1999. te da je ova verzija nastala u povodu 350. obljetnice pogubljenja Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana 1671. u Bečkom Novom Mjestu. I zato je ključni dio njegove drame političko-didaktički razgovor De Gremonvillea, francuskoga veleposlanika na bečkom dvoru u vrijeme urote, i Orfeja Frankopana, nećaka Frana Krste Frankopana.

„De Gremonville: U Beču, ja sam bio Francuska. Volim svoju domovinu. Ali domovina je jedno, a država drugo. Domovina može biti lijep san, priviđenje, zlatokosa vila koja nas privija na grudi... Volimo je kao što smo voljeli majku... Država s druge strane, ona je java, nema bijelih bokova i lelujavih grudi. Opasana je mačem i ogrnuta oklopom. Ne smiješi se. Stroga je i nemilosrdna. Zahtijeva odricanja, zahtijeva da ne budemo ono što jesmo, već ono što ona tvrdi da moramo biti. Ako je Bog otac ljudskog roda, onda nam je država maćeha.

Orfej Frankopan: Ave Caesar, pozdravljaju te ljudi bez države, siročad svijeta!

De Gremonville: Ako doista toliko želite državu, ne sumnjam da ćete je jednog dana dobiti. Samo, kad taj dan dođe, sjetite se što sam vam rekao. Čuvajte se. Uživajte umjereno u njenom zagrljaju i ne dopustite da država u vama ubije domovinu!“

Sama drama odvija se velikim dijelom u Versaillesu, dvorcu kojim je Luj XIV. želio pokazati svoju apsolutističku moć i moć Francuske, koja je dominirala europskim 17. stoljećem. Da bi naglasio taj ugođaj, kao i nevjerojatnu raskoš kraljevih zabava, Milinović je umetnuo niz grafika iz tog vremena i time vizualizirao kazališnu pompoznost Lujeva dvora. Najzanimljiviji razgovori u drami vode se između Luja XIV. i njegova omiljenog glumca i komediografa Molièrea. Vrlo su često to rasprave o samoj biti umjetnosti, ali i o politici i sudbini malih naroda.

„Luj: Recite, imaju li ti Hrvati ljude koji znaju pisati ili se samo tuku i svađaju, kao što rade ovdje u Parizu?! Krčmari u Latinskoj četvrti stalno se tuže na njih...

Molière: Ima jedan Dubrovčanin koji je, vrag ga odnio, na trenutke toliko sličan meni da mi je drago da ga u Parizu ne poznaju, vjerojatno bi me optužili za plagijat! Zovu ga Vidra. (Marin Držić, op. aut.)

Luj: Zanimljivo. Kada je tako, neka Vidra piše o Zrinskom. Neću ja njima posuđivati svoje pisce, dovoljno je što ih plaćam kao vojnike. Sami ste rekli: povijest će ih zapamtiti po navadi da vežu maramu oko vrata. Kako ste ono rekli da je zovu? Kravata? Da vam nešto kažem Molière: u povijesti ima jako malo mjesta, neka budu sretni što sam im dao priliku da ga zasluže!“

„Detektiv“ za
Seusovo blago

Velika razigranost autora može malo zbuniti. Naime, on često želi pokazati svoju erudiciju i zahvatiti mnogo (previše?) toga, na različite načine, u različitim vremenima, te pritom koristi kolažiranje koje je ponekad fascinantno, a ponekad nelagodno. Kad piše roman Marulov san, on priziva i Mihaila Bulgakova i njegovo remek-djelo Majstor i Margarita, ali i Umberta Eca i Ime ruže! Pokušava povezati i domoljublje, i pitanja umjetnosti, i Vraga, i složene asocijacije na kulturu antike i renesanse. U knjizi Seuso: autopsija jednog slučaju spaja književnost i povijest umjetnosti kroz kriminalističku priču. „U to sam vrijeme živio u New Yorku, i premda sam od nedavna imao doktorsku diplomu sa Sorbonne u Parizu, radio sam kao potrčko u advokatskoj kancelariji na aveniji Medison. Nakon mjeseci konobarenja i dva mjeseca u skladištu namještaja na New Jersey Turnpikeu, bio je to svakako korak naprijed. Ako ništa drugo kao turistički vodič, dočepao sam se Manhattana, u odnosu na koji su predgrađa New Yorka mogla biti drugi kontinent, ili drugi planet.“ U aukcijskoj kući Sotheby Milinović ima prilike vidjeti četrnaest srebrnih rimskih tanjura, vjerojatno nađenih u Barbarigi, u Istri. Potom slijedi intelektualno i stručno zahtjevna potraga za podrijetlom zbirke. Procjena je bila da zbirka vrijedi više od 200 milijuna dolara, no mađarska država kupila je dio zbirke za 15 milijuna dolara.

U osnovi Milinović bi želio biti žanrovski pisac, no pritom uporno krši pravila žanra. Njegov problem je što ga sve zanima i zbog toga stalno priča sve kompliciranije priče na sve kompliciraniji način. I zato se u Svijet je muškog roda služi grafikama s prikazima dvora Luja XIV, ali i pismima – što je zgodno za čitanje, ali nije najsretnije rješenje za pozornicu. Naglo osuvremenjivanje drame – koja je u osnovi sve vrijeme izrazito suvremena, iako se zbiva u 17. stoljeću – na samu kraju vjerojatno više znači autoru no što će dirnuti čitatelja. Ukratko, blistav uradak, koji je s malo uredničke okrutnosti mogao biti remek-djelo.