Alternativni izbor romana

-

U predgovoru knjizi Vrhunski europski romani (po mom izboru) napisao sam da su iz beskrajnog mnoštva romaneskne književnosti mogući različiti izbori. Upitan kako zamišljam bar jednu alternativu, želim je predložiti. I ovdje ću, kao u stvarnoj knjizi, djela poredati kronološki. No najprije imena autora. Na čelu će se naći Lesage, a za njim slijede Goethe, Balzac, Emily Brontë, Charles Dickens, Hamsun, Kafka, Huxley, Döblin, Pasternak, Kundera.

Ono mjesto koje u objavljenoj knjizi pripada Cervantesu u ovom nacrtu preporuka za čitanje zauzima francuski pisac Alain-René Lesage svojim romanom Zgode Gila Blasa Santillanskoga (četiri sveska, 1715–1735). Premda autor nigdje ne spominje Don Quijotea, teško je povjerovati da to djelo nije poznavao. Po svojoj je naravi Lesageov roman pustolovna i satirička tvorevina, s radnjom također u Španjolskoj. Tko se voli zabaviti pustolovinama ne smije, međutim, primijeniti pojam uvjerljivosti po mjerilima realizma. Zgode iz imaginarne Španjolske, s aluzijama na suvremene francuske prilike, koloplet su burnih epizoda koje junaka vode kroz sve društvene slojeve, među lopove i otmjenu gospodu, glumce, političare, dame i drolje. Ukratko, Lesage svoga Gila prilično štrapacira. Fantastika je zastupljena u Lesageovu ranijem romanu Hromi vrag, koji prema hrvatskim bibliografijama kod nas nije preveden. A riječ je o djelu koje sadrži vrlo duhovite zgode. Glavni lik, Don Zambullo, pomaže zatočenom hromom vragu Asmodeusu da stekne slobodu, a vrag se odužuje time što osloboditelja uvodi u razne vještine. Posebno je efektna njegova groteskna moć da podiže krovove zgrada. Zambullu se pruža pogled odozgo na madridske stanove i raskalašen život stanovnika, na licemjere, varalice i lopove. Hromi vrag satiričko je remek-djelo.

Goetheov roman Naukovanje Wilhelma Meistera (1796) vodi nas u zbiljski svijet suvremenoga njemačkog građanstva. Wilhelma, međutim, ne zanimaju trgovački poslovi; neodoljivo ga privlače kazališne predstave, dakle umjetnička sfera. Velik dio romana posvećen je prikazima svijeta kazalištaraca, u kojemu Wilhelm stječe iskustva kojima se koristi kao kritičar i redatelj u putujućim družinama, od kojih neke izvode i Shakespeareova djela. Razgovori o kazališnom radu sadrže misli koje će zanimati i današnje čitatelje, na primjer teza da je zadaća kazališta da odgoji publiku, a ne da joj čini ustupke.

Ako išta spaja taj Goetheov roman s Balzacovim realizmom u romanu Otac Goriot (1835), jednom od središnjih autorovih djela, onda je to motiv privida. Likovi, na način koji je znakovit za neke slojeve pariškog društva, nose maske, glume, ne otkrivajući svoju narav ni namjere. Novost je u Balzacovoj naraciji izrazita sklonost prema detaljnim opisima vanjštine likova i njihove sredine. U usporedbi s Goetheovom prikazivačkom apstraktnošću (ne saznajemo kako likovi zapravo izgledaju ni kako su odjeveni) Balzacova je proza ispunjena bezbrojnim detaljima, koji pokazuju autorovu spremnost da uz opise ljepote pokaže i odbojne, ružne strane zbilje.

Orkanski visovi i
David Copperfield

Drukčije su usmjereni engleski romani oko sredine devetnaestog stoljeća. Englezi, koji su uvijek bili skloni tajnovitim ili sablasnim zbivanjima (Horace Walpole dao je svojim romanom jeze Otrantski dvorac /1764/ reprezentativan primjer) pružili su romanom Orkanski visovi (1847) ranoviktorijanske autorice Emily Brontë primjer takva ozračja. Premda spisateljica u načelu ne napušta tlo zbilje, opisi demonskih strasti u psihopatologiji nekih likova izazivaju predodžbu o zbilji koja je jednostrano obilježena tjeskobom. Taj je roman uostalom zanimljiv prilog temi „simbolika klimatskih pojava u književnim djelima“. U kompozicijskom su pogledu Orkanski visovi primjer „narativne složenosti, izgrađen na međusobnom uokviravanju i prepletanju različitih pripovjednih glasova i perspektiva“ (Tatjana Jukić). Treba dodati sociološki znakovit podatak da je autorica djelo objavila pod pseudonimom Ellis Bell, uostalom kao i njezina sestra Charlotta (s romanom Jane Eyre, 1847), koja je odabrala skriveno ime Currer Bell. Oba pseudonima upućuju na muške pisce, iza čega se krije iskustvo s društvenom predrasudom da muškarci pišu bolje nego žene. Doduše, i mnogi muškarci služili su se izmišljenim imenima ili su objavljivali anonimno (kao Goethe roman Patnje mladog Werthera), no motivi su bili drukčiji, kao na primjer izbjegavanje suočavanja s javnošću, ili pravni razlozi.

Suvremenik sestara Brontë bio je Charles Dickens, koji je, za razliku od sestara, postigao silnu popularnost, u domovini i u inozemstvu. Bezbrojna su mu izdanja romana i pripovijesti na mnoštvu jezika. Predlažem jedno od njegovih najpoznatijih djela, roman David Copperfield (1850). Junakov je život prikazan tako da budi usporedbu s tipom njemačkog „odgojnog“ ili „obrazovnog“ romana (Bildungsroman) kakav smo ovdje već susreli kod Goethea. Uspjeh Copperfielda temelji se vjerojatno na zamisli da se u životu srećom i sposobnošću može postići uspon iz bijede djetinjstva u društveno priznatu osobu, ovdje je to zvanje književnika. Dickens nije tajio da je to djelo autobiografski utemeljeno. Današnji će čitatelj možda pomisliti na stereotip o napretku neke osobe u životu, koja teži za tim da joj se ispuni „san“. Taj stereotip doduše više podsjeća na Ameriku nego na Europu, na primjer na američki klišej tipa „od perača suđa do slavnoga filmskog glumca“. Premda je britanska kultura drukčije usmjerena, Dickensov glavni lik i nije tako daleko od te predodžbe.

Dva Pana

Posve drukčijim duhom prožet je kratki roman Pan (1894) najpoznatijega skandinavskog pripovjedača, Knuta Hamsuna. Većina ovdje predloženih djela gradski su romani. Pan pak zaziva svijet prirode, osame i elementarnih osjećaja. Zapisi jednog časnika, koji je pripovjedni subjekt, prožeti su čežnjom za jedinstvom s prirodom i stapanjem s ritmom godišnjih doba. U toj lirskoj prozi posredno je sadržana kritika suvremene civilizacije, njezine idolatrije strojeva i novca. Danas se u Hamsunovu djelu prepoznaje svjetonazor suvremenih „zelenih“ stranaka, koje upozoravaju na kobnost globalnih klimatskih promjena.

S gledišta hrvatske kulture može se uočiti zanimljiva podudarnost. Hamsunov je tekst kod nas prvi put preveden 1917, u godini u kojoj je Krleža objavio svoju prvu knjigu, „simfonijsku pjesmu“ Pan. U središtu je opreka između kršćanske askeze i vitalizma, kojemu je korijen u antičkom dionizijskom shvaćanju života. Ne zna se da li je Krleža tada poznavao hrvatski prijevod norveškog Pana. Njegova je „simfonijska pjesma“ srodna Hamsunovoj po ritmu zanosa, ali joj je stran motiv osame.

Teško je zamisliti oprečnija djela nego što su Pan i Kafkin Proces. Veliki Pražanin jedan je od univerzalnih autora dvadesetog stoljeća, a svakako nedokučiv po mjerilu osebujnosti. Posebnost je Kafkine proze u tome što je obilježena srazom između fantastičnih sadržaja i neobične trijezne naracije. Možemo je čak doslovno nazvati „bezbojnom“ jer se u njoj gotovo nikad ne spominju boje. Nameće se usporedba s crno-bijelim filmom. Proces je djelo koje možemo tumačiti na različite načine: kao nadrealističku grotesku, prije nadrealizma, kao metafizičku parabolu o čovjekovu odnosu prema svijetu mistike, kao egzistencijalnu priču o nemogućnosti određenja ljudske sudbine i naposljetku kao apsurdan prikaz sociografske naravi, to jest model suvremenih birokratskih aparata. Stoga je razumljivo što su mlađi autori u Procesu nalazili predložak za svoja tumačenja. Jedno je od njih posebno zanimljivo jer se tiče Zagreba. Orson Welles svoju je filmsku adaptaciju iz godine 1962. djelomice snimao u zagrebačkom Gornjem gradu, s namjerom da dočara ozračje starih dijelova Praga.

Huxley, Pasternak, Kundera

Smatram da novi izbor velikih romana ne bi smio biti bez Kontrapunkta (Point Counter Point, 1928) Aldousa Huxleyja, čiji se londonski roman smatra vrhuncem engleskoga pripovijedanja o društvenoj strukturi razdoblja. Likovi su mahom umjetnici, znanstvenici, novinari ili pripadaju sloju bogataša koji priređuju zabave. Problematični „junaci“ tvore tkivo u kojemu se pojedine sudbine isprepleću prema kompozicijskom načelu srodnosti ili kontrasta. Pripovjedač ostaje prikriven, ali postoji lik književnika Quarlesa, koji u svojim zapisima pruža primjer romana u kojemu je on lik. Posebno se ističu njegova uspoređivanja pripovijedanja i glazbenih djela. Na vrhu su Bach i Beethoven.

Kontrapunkt je roman grada. Međutim, grad se može prikazati i posve drukčije. Primjer je poznati roman Berlin Alexanderplatz (1929) njemačkog autora Alfreda Döblina. Djelo je nazvao prema jednom od velikih berlinskih trgova, već tada svjedočanstvom moderne industrijske kulture. Roman sadrži, prema autorovu iskazu, priču o dvama „junacima“. Prvi je čovjek zagrezao u kriminal, s namjerom da se popravi, ali bez uspjeha. Okružje lopova i svodnika pruža tlo za razvijanje naturalistički ispričane fabule. Međutim, to nisu sastavnice koje bi potaknule osobitu pozornost književne javnosti. Djelo se proslavilo svojim drugim „junakom“, najvećim njemačkim gradom. Znakovi metropole poput prometa, gradskih željeznica, tramvaja i automobila potiču usporedbu Döblinova romana s filmom Simfonija velegrada – Berlin (1927) Waltera Ruttmanna, dokumentarcu o jednom danu u Berlinu. Döblin provodi verbalizaciju filmske kamere, koja uz ironijske komentare u tu prozu unosi postupke montaže i kolaža, na primjer citiranjem bujice stvarnih gradskih oglasa i reklama.

Svi ti elementi tvore ritam Döblinova djela, koje je u uporabi dokumentarne građe zaista dosljedno. Srodne postupke rabi američki pisac John Dos Passos u svom romanu 42. paralela, objavljenu godinu nakon Döblinova. Američki autor također raznolikim sredstvima montaže i kolaža priziva izgled američkih gradova i praksu medija. Da nije američki roman, uvrstio bih ga također među preporučena djela.

Novî izbor svakako mora obuhvatiti jedan od najsnažnijih i najdubljih romana ruske književnosti dvadesetog stoljeća: Doktor Živago Borisa L. Pasternaka (1954/1957). Čitajući to djelo, jedini roman u stvaralaštvu velikog pjesnika, doživljavamo duh liričara, kojemu nije bilo stalo do epske panorame u tradicionalnom smislu. Živago je prema mjerilu vremena i prostora mogao biti srodan Tolstojevu Ratu i miru. Međutim, obuhvatnu perspektivu potiskuje dojmljivost intimnih iskustava, gotovo impresionistički obojenih. Kao da Čehovljev duh lebdi nad dalekim prostranstvima Rusije u razdoblju od početka dvadesetog stoljeća do Drugoga svjetskog rata. To je struktura „koja izražava odjelite doživljaje i stanja, mikroskopična zapažanja i fine detalje“ (Josip Užarević). U naravi Pasternakova pripovijedanja iskazuje se autorova bliskost glazbi, kojoj je od djetinjstva bio odan.

Posljednji roman na ovom popisu prijedloga bit će djelo češkog (a od 1991. i francuskoga) pisca Milana Kundere Knjiga smijeha i zaborava (1978), koja se sastoji od sedam ulančanih dijelova. Tematski se osnivaju na motivu manipulacije društvene svijesti, izvrtanja koja mogu biti i smiješna i kobna. Kundera, koji je obuhvatan erudit na području književnosti i glazbe (studirao je i glazbu u svom rodnom Brnu, gradu Leoša Janačeka), piše britku intelektualnu prozu, koja se poigrava apsurdnim zbivanjima iz suvremene povijesti, osobito oblicima diktature u Čehoslovačkoj Staljinova razdoblja. No to je samo jedan tematski sloj knjige; drugi zahvaćaju poglede koji se uzdižu nad neposrednu aktualnost. Ambijent je Prag, grad velikoga Kafke, na koga podsjećaju pojedine epizode. Djelo je, poput većine Kunderinih knjiga, prevedeno i kod nas. U zapadnim zemljama pozdravljeno je s oduševljenjem. „Ova je knjiga briljantna i originalna, čisto i mudro napisana, jednostavno neodoljiva“ (John Updike). „Držim da je Kundera veliki moderni izdanak Gogolja i Kafke“ (Carlos Fuentes). A sažetak pružio je kritičar John Leonard u listu New York Times: „Knjiga smijeha i zaborava naziva se romanom, premda je to istodobno bajka, književna teorija, politička rasprava, muzikološka studija i autobiografija. Može se nazvati kako mu drago, jer je kao cjelina genijalna.“ Čitateljeva je zadaća da se izjasni o valjanosti citiranih mišljenja. Ja bih svako od njih potpisao.