Visoka poetska kota

Kada, silom prilika, tijekom godina prevrti preko ruku tisuće pjesničkih zbirki i desetke antologija, onda je čovjek u napasti da pomisli kako je sve već vidio pa ono što mu sada dopadne ruku ne može biti ništa originalno. No da ipak ima novih sjajnih zvijezda na pjesničkome nebu, pokazuje zbirka Deana Slavića Morana, s podnaslovom „balade i romance o ljubavi i ratu“. Podnaslov će možda komu konotirati da je riječ o bolećivoj pasatističkoj lirici, no riječ je o na svaki način modernoj angažiranoj lirici. Pritom riječ „modernoj“ valja shvaćati onako kako ju je svojedobno bio shvaćao umni polemičar „starih“ Dinko Politeo rekavši „moderno je ono što je idealno; moderno je… povratak k starome“.

Modernost zbirke upravo je u povratku „idealnosti“, onomu što poeziju čini „kućom bitka“, kako je, ako se ne varamo, lucidno primijetio Heidegger, samim time zapravo onomu što je čini hodom s kategorijama „vječne filozofije“, nasuprot navadi ne malog dijela suvremenoga pjesništva (i onoga što se tako naziva) da završi u provaliji nijekanja bića i bitka.

Izd. Edicije Božićević, Zagreb, 2020.

Slavić je zbirku razdijelio u pet ciklusa: Unutar više strana, Rat inflaciji krvi, Molitve prokletih: uvod, Umijeće umiranja: koda i Razgovor u tami. Što ih veže jest kretanje između kodova thanatosa i caritasa (s primjesom erosa), ali, rekosmo, ne u „praznom hodu“ opravdavanja ništavila. Naprotiv, ovdje imenice kao što su život, ljubav, vječnost, istina, žrtva, smisao, domovina jesu Imena. I u tome je njezina angažiranost.

Slavić je, možda nije nevažno dometnuti, ne samo sveučilišni profesor filološke struke, vješt dakle razumijevanju jezika i baratanju njime, nego i hrvatski branitelj. Ova najvećim dijelom „ratna zbirka“ nije dakle apstrakcija iz sigurnog zakloništa, nego tvrda, visokoenergetska poezija rova („Rov je najviše nalik običnomu grobu, / a donekle i duboku temelju za novi dom“ – Damiru iz prve satnije), krvi, studeni i blata, rana i smrti, poezija ljudi koji ginu ili smrt gledaju kao što su ginuli ili je gledali Teo Kinela, Matej, Damir, Domagoj, Ivan, Robi Kezele, i Marijan, kojemu je u času smrti „u ustima bila voljena hrvatska zemlja“ – bez patosa ili sarkazma. Mnogi su, cijela satnija, kojima domovina nije bila „korisna parola“ nego „znamen hrapav poput križa“, osviještenost drevne vizije in hoc signo vinces (Naraštaju).

Ovo je ne samo potresna hrvatska soteriološka operacija in vivo nego i protest, suvremeni Svit se konča ljudi koji nisu samo od ovoga svijeta (usp. Iv 18, 19) (kojemu, usput budi rečeno, sve je „osim novca... smiješno...“ /Kardiologija u magli/, i tek mu „buka reklama budi vjeru u bolju budućnost“ /Trgovanje delikatesama/). Ovo je svojevrsna Institucija ljudi po kojima se hoc loco obistinjuju riječi „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (Iv 15, 12). Stih „Da na ovom mjestu nisam ja...“ kvintesencija je fundamentalne opcije, kategoričkog imperativa da se bude „u tom strašnom času“: „Ljubili smo i lizali hrvatsku zemlju toga dana, / puzali smo u blatu poput mladih krokodila“ (Prsten i nada). To je mistika Hrvatske, gruba doduše, ali iskrena i čista, sažeta u asocijativnim sintagmama kao što je „Krv Jaganjčeva. Muka. Hrvatska“ ili „ponosna kralježnica“, u kojoj možemo odčitati i mističku misao o Hrvatskoj stigmatičarke Terezije Neumann, koju nam je svojedobno bio prenio mučenik Petar Perica, da bude posve jasno iskazana stihovima: „Ali Boro, još mi je jasno, negdje duboko u srcu, / da opet bismo umirali za Krista i Hrvatsku“ (Prsten i nada).

Slavić je blizak Eliotovu pjesništvu, što se osjeća u više pjesama (npr. Prsten i nada, Sumrak na Morani), dakako i hrvatskoj tradiciji, primjerice u pjesmi 1991, gdje simbolički konotira Matoševu 1909, ne samo naslovom nego i stihom „Tu je ubojstvo, tamno kao blud“. Vješto će se stilski poslužiti i dijalektizmima i arhaičkim oblicima („pri svićah, pri zvizdah“).

A Morana? Morana je kota u Lici, „hrvatskom pragu“ i „grudobranu“, zemljopisni simbol domoljubno-rodoljubnog naturalizma od Šižgorićeva Pustošenja i jeremijade Popa Martinca do Brezovačkoga, Kranjčevića i Krleže. Nižu se te kote iz stoljeća u stoljeće, više puta iste; lije se za njih „masna krv“: „I zbog nas ovakvih živjet će Hrvatska... / zbog nas ovakvih kraj kote 702... / tu i sada Hrvatska“ (Hodnja na kotu 702). A kao kontrapunkt ljubav i život – žene i eros, sad u slikama „slatkih ženskih glasova“ (Robi Kezele ima upalu) medicinskih sestara, sad u imenima Sanje, Klare, Maye, ili pak mislima na neke divne „oči života, i krhke i ustrajne“ (Oči u studenom). Jer samo ljubav im jamči „da ne izgube nadu u uskrsnuće“ (Valentin i sotona).

Zbirka je zaključena molitvenom Hvala ti, Marijo, usporedo na kastavskom idiomu Fala ti, Marija, nježnom romancom Bogorodici i Domovini. „Evo, hodam pod nebom slobodne Hrvatske / i vidim da su nam život i smrt puno toga dali... – Ne mislim da sem si ja to z nečem posebno zaslužil... Morem samo biti iskreniji, i napravit nekaj dobrega...“

U stihu vezan i slobodan, dijalektalan i standardan, leksički i figuralno raskošan, idejno dosljedan i aksiološki uvezan, ovom iskrenom knjigom Slavić je napravio „nekaj dobrega“, podignuvši barjak hrvatskoga pjesništva na visoku kotu.