Vesna Parun, novo sjećanje

1.

Ponovno sam se sjetio tvojih riječi

crne ogrlice u uvali tišine

Neke se stvari ne mogu zaboraviti

alge što sliče tvojoj kosi zelenoj

urlik vjetra što se zorom uzdiže

u svjetlosti pučine

Sve je žuto, limun, suncokret,

zlatnici i žito Ukrajine

i oči što Sunce gutaju

Ptica sa zlatnim kljunom Trakije

u tvoju se noć za pakost zabila

Zvoni jeka daleka slična našim riječima

što bijela krila šire u dubinama šuma

I golub nosi pismo od olova, metak riječi

koji će se zaustaviti u kući posljednjoj

Sve se mora nečim nadoknaditi

iako nitko stotinu godina iza

ne zna kako je počelo

to što se dogodilo kasnije

Tuđe su sjene na prozorima

zatvorenim za sve one što na svijet

donose riječ, grijeh življenja

smijeh od smrti jači

 

Ustani i reci, nisu te čuli od vode u ušima

oblaka koji se otapa u maglama

i promiče s vremena na vrijeme ulicom

I rodbina je šutjela dok vrijeme nije prošlo

čekajući dobru berbu na otoku

2.

Opet je proljeće i bolovi klijaju

iz zemlje, iz mora, s neba se spuštaju

na otok u maslinik u grobove

Ptići zore se dižu kao ruke

u crnu tišinu ujedinjeni

Usred svjetlosti čempres je tvoje lice

trepavice

što kao sjene rastu u vapnencu

Na svakom usponu oko nas

šutnja se pojačava

i tišina traje kao i sve što je na drugoj strani

Ljudi su isto što i vjetar

stranci i otoci u vihoru

u zori

Dobro je, nitko ne plače

dok tvoje pjevaju pjesme

sprženo se more u školjci

ponavlja

I nas čeka novo sjećanje

oslobođeni jezik srce i oluja

novi rat i vojničke parade

Sve što je trebalo poći po zlu

pošlo je

Na zelenoj travi i pod travom počivajući

povijesne vlati se povijaju

kao pismena

već stotinu godina

3.

Hoćeš li mi napisati još koju posvetu

na listovima svoje nevolje

na nekoj pustoj cesti duljoj od sjećanja

Zaboravi prošlost, ispovjedi se

i tako su ti dušu rasuli po tlu

U more neka potone, u krik galeba

u mramor brački neka se pretvori

neka ti mir daruje Pegaz

oznojen i u tvoje tijelo potopljen

Hoće li ikad moja riječ u šutnji

susresti tvoju riječ, glas

koji iskrsava iz Sudbine

ako ga i ne mogu obuhvatiti

ni u jednom od njegovih krugova

Na površini vode umjesto lađa

ječe trublje i konji ržu

nitko ne zna od kuda dolazi zvijezda

što se ponovno otvara kao rana

i ostaje za tvojim stopama

Reci bol, reci mrak, reci vatru

pruži ruke izranjene vlastitim kamenjem

Kreč je već crni ugarak

Sunce tako umara

i tvoju je djecu oslijepilo

a ni drugi prateći te ništa nisu vidjeli

ni materinstvo, ni riječi, ni slogove

samo stogove

u kojima se odmaraju krijesnice

Ono što nas ne voli tu je već, blizu nas

i može nas, ako hoće, dohvatiti rukom.

4.

Kada si se prestala smijati

i pjevati, i počela paunove u gazu zavijati

sumnjajući u Homera

i listove platana, u Platona

u spomenike iščezle u luci

obrisanoj valovima

Kad bol postane i dio njih

svi će se javiti koji su ti na tragu

i nitko se više neće kriti

I brat će se javiti među tratinčicama

i voljeni koji je iz kolone istupio

noseći njene svijećnjake

svi koje si voljela

bit će bol

i neće ti dati novu priliku

Pjesnik je noćni žar u pećini

Na pržini približit će se tvome glasu

na valu tvojih usana

lastavica oslikana na kapelici

umjesto u gnijezdima

Noć te jedina čeka pod vedrim nebom

ptice i zvijezde

i oni koji su krenuli u lov

5.

Život u stotinu vreća promiče

vrata doma od vreća se zatvoriti ne mogu

stotinu nevinih ruku s umornim pjesmama

u bršljanu oko prozora

Mladići za tobom stihove raznose

kada se na obali nađu

i u more duboko urone

tamo ih više nema

Danas je opet rat

rat nikad i ne završava

Rat tišti zemlju u grudima brata

ljubavnika i muškarca

sve dok ne istroši kosti svakog naslijeđa

Ni sjećanjem neće postati –

da bi se rodio jedan čovjek

potrebna je cijela povijest

 

6.

Cijeli si život govorila ispovijed

a oni je još čekaju

u svilu mora umotanu

Sve su prekrili tragovi krvi

u sve se nemir uvukao

a ti se još baviš posljednjim riječima

Srce će naše biti žito

a pjesme kiša. I huk meljave

bit će naš govor posljednji.

 

I dok prsti ostaju prsti

a prsti su jezik tvoje ruke nevine

pismo je na križu izvješeno

Dopireš do očiju riba i ptica

svega što se plavi na zlosretnim otocima

i muči te otrov preodjeven u noć

Vrijeme je za ispovijed

odmah Ti i On licem u lice

i nitko više s vama

Ima li, ima li veće ispovijedi

od molitve za tamničara

da njegov trijumf traje koliko i molitva

* Stihovi otisnuti kurzivom citati su Vesne Parun

Tomislav Marijan Bilosnić, Vesna Parun, gvaš, 2021.

  - - - - - - - - - - - - - - - - - - 

Poema uz stogodišnjicu rođenja velike poetese

Darija Žilić

Tomislav Marijan Bilosnić autor je brojnih pjesničkih knjiga, koje su nagrađivane i prevedene na razne jezike, a u ovom prilogu donosimo nove pjesme posvećene Vesni Parun. Riječ je zapravo u ciklusu od šest pjesama Vesna Parun, novo sjećanje, no one se mogu čitati i kao nadahnuta poema kojoj je povod stogodišnjica rođenja velike hrvatske poetese (Zlarin, 10. II. 192–Stubičke Toplice, 25. X. 2010). Posebnost je ovih pjesama da se čitaju u dahu, kao epifanija, a osjeća se snažan naboj proistekao iz emocionalne angažiranosti pjesnika koji se obraća pjesnikinji tragična života, obilježena bolima i nerazumijevanjem. Bol je lajtmotiv, a Bilosnić ga sjajno povezuje s aktualnom situacijom rata u Ukrajini, naglašavajući pritom da zapravo nema prestanka rata, prestanka boli, jer je to usud čovjekov: „pismo od olova, metak riječi“. Zanimljivo je kako Bilosnić koloritom dočarava niz posebnih stanja i slika: crne ogrlice, crna tišina, zelena kosa, bijela krila, žuto kao limun, kao žito Ukrajine. Zelenilo kose eksfrastičan je opis portreta Vesne Parun koji je napravio upravo pjesnik Bilosnić. Taj portret na kojem su „alge što sliče tvojoj kosi zelenoj“ nalazi se u knjizi koja je nedavno promovirana. Riječ je o monografiji Sanje Knežević s Filozofskog fakulteta u Zadru Golubica iz crnog maslinika, studijama o književnom djelu Vesne Parun posvećenima stogodišnjici rođenja i desetoj obljetnici smrti slavne hrvatske pjesnikinje.

Tomislav Marijan Bilosnić u pjesmi spominje i Homera, Platona, a te aluzije korespondiraju s tumačenjem koje nudi Sanja Knežević. Ona vidi Parunovu kao Penelopu od Homerova rebra, pjesnikinju čije će stvaralaštvo nadživjeti kulturu kojoj pripada, a vidi je i kao Platonovu Diotimu koja tumači da su pjesnici „trudni po svojim dušama“ te da u plodovima stvaranja, u svojoj duhovnoj djeci, poput Homera, traju izvan svog vremena, nadilaze ga. U četvrtoj pjesmi nalazimo stihove koji nastavljaju tu interpretaciju: „Kad si se prestala smijati / i pjevati, i počela paunove u gazu zavijati / sumnjajući u Homera / i listove platana, u Platona / u spomenike iščezle u luci / obrisanoj valovima.“ U posljednjem stihu vidi se i pjesnikova težnja asonanci i aliteraciji te eufoniji u kojoj suglasje sličnih glasova stvara poseban pjesnički ritam.

Bilosnić se u pjesmama referira i na Vesnine stihove i naslove knjiga Noć za pakost, Smijeh od smrti jači... Interpolacija je provedena diskretno, označena kosim slogom, pa tim oblikom intertekstualnosti pjesnik također odaje počast autoričinu radu, kao i parafraziranjem njezinih stihova. Obraćajući se pjesnikinji, pjesnik evocira sjećanja, hiperbolički niže slike koje su gotovo himnički, sudbinski intonirane, jer pjesnik i vidi poslanje pisanja kao čuvanje sjećanja. Nova pak nasilja donose i slutnju o nestajanju: „Rat tišti zemlju u grudima brata / ljubavnika i muškarca / sve dok ne istroši kosti svakog naslijeđa.“ Romantičarsko viđenje pjesnika kao „noćnog žara u pećini“ sugerira i viđenje pjesnika kao vrhunskoga kreatora. Potresno je kako pjesnik odaje počast pjesnikinji, slaveći slobodu i mir, te stvarajući svojom izvrsnom poemom neko novo sjećanje koje će u obliku pjesme očuvati bit čovjekova postojanja.