Učenje putem zajedničkog muziciranja

Suradnja među institucijama, razmjena znanja, dijeljenje iskustva sintagme su koje sve češće susrećemo u bavljenju kulturom i umjetnošću. Suvremeno doba od nas traži povezivanje na različitim razinama, a to se može postići i putem umjetničkih projekata. Pokazao je to već odavno Daniel Barenboim „svojim“ orkestrom West-Eastern Divan, pokazuje to već niz godina zagrebačka Muzička akademija, a pokazuje to i osječka Akademija, čiji je najnoviji „proizvod“ mogla doživjeti publika u Slavonskom Brodu.

Uvečer 31. ožujka u Kazališno-koncertnoj dvorani Ivana Brlić-Mažuranić u Slavnonskome Brodu priređena je koncertna izvedba kantate Carmina burana Carla Orffa, jednoga od najpoznatijih i najizvođenijih djela glazbe 20. stoljeća. Riječ je o zajedničkoj produkciji Fakulteta za glazbu i vizualne umjetnosti Sveučilišta u Pečuhu i Akademije za umjetnost i kulturu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, u okviru projekta Choir sufinancirana putem Interreg V-A programa suradnje Mađarska – Hrvatska 2014–2020. Cilj je projekta bio povezati studente upoznavanjem zborske baštine dvaju naroda i pripremanjem zajedničkoga koncertnog programa koji je izveden četiri puta: od 23. do 25. rujna 2021. u Osijeku, Villányju i Pečuhu te na gostovanju 31. ožujka ove godine u Slavonskom Brodu.

Mješoviti zborovi iz Osijeka i Pečuha sa solistima u izvedbi Orffove kantate / Izvor KKD IBM

S obzirom da je dio projekta bilo međukulturno upoznavanje, večer je otpočela izvedbama po dviju skladbi iz nacionalnih zborskih baština. Mađarski zbor kojim je ravnala osječka dirigentica Antoaneta Radočaj-Jerković izveo je Voda zvira Josipa Štolcera Slavenskog i Čardaš Emila Cossetta, a potom je osječki zbor pod ravnanjem Sándora Balatonija i Tamása Laknera izveo Esti Dal Zoltána Kodályja i Dana-dana Lajosa Bárdosa. Oba zbora pokazala su izražajnost i karakternost kakvu traže spomenute, ugođajno vrlo različite, skladbe te su se odlično snašli u preciznosti izgovora kako hrvatskoga tako i mađarskog jezika.

Nakon prigodnoga a cappella uvoda, slijedila je Carmina burana koja, iako zamišljena scenski, danas uglavnom živi na pozornicama u koncertnom obliku, pa i u različito instrumentiranim verzijama, tako da je i ova osječko-pečuška izvedba ostvarena na takav način. Provokativni tekstovi golijarda iz 12. stoljeća, pronađeni u benediktinskom samostanu početkom 19. stoljeća, našli su u Carlu Orffu izvanredna glazbenog prenositelja i modernog tumača. Mnogo karakternosti potrebno je za kvalitetnu izvedbu te partiture, a ta karakternost mogla se prepoznati u izvedbi osječkih i pečuških studenata. Kantata je izvedena u verziji za soliste, mješoviti zbor, udaraljkaški ansambl i dva klavira. Mješovitim zborovima iz Osijeka i Pečuha pridružio se Udaraljkaški ansambl Panonske filharmonije i dvojica klavirista, Szabolcs Balásy i Krisztián Horváth, te vokalni solisti Anja Papa, sopran, Stevan Karanac, tenor, i Berislav Jerković, bariton.

Sigurnom rukom i s potpunim povjerenjem izvođača izvedbu je vodio dirigent Tamás Lakner koji je uspio postići interpretativnu zaokruženost i karakterne kontraste kojima obiluje kantata. Već u početnom stavku O Fortuna jasno se osjetilo međusobno „traženje“ zbora s ansamblom, udaraljkaša s dirigentom, klavirista s udaraljkašima, no kako je izvedba odmicala, početne nesigurnosti u intonaciji i usklađenosti bivale su sve manje i nadomjestila ih je vrlo angažirana izvedba svih sudionika. I ženski i muški dio zbora uspjeli su postići unutarnju zvukovnu kompaktnost i međusobnu ujednačenost glasova, što posebno treba istaknuti jer je riječ o dvama različitim zborovima okupljenim upravo za ovaj projekt.

Bariton Berislav Jerković, iako u prvom solističkom broju ponešto intonacijski nesiguran, bio je uvjerljiv u izvedbi, a posebno se istaknuo u „škakljivom“ broju Dies, nox et omnia te je odlično vladao izmjenama baritonskoga registra s vrlo zahtjevnim pjevanjem u falsetu. Tenor Stevan Karanac bio je korektan u stavku Olim lacus colueram, sigurna zapjeva i bogate tenorske sonornosti, no ne bi bilo naodmet tražiti još karakternosti, zaigranosti pa i vokalne karikiranosti koju taj stavak traži. Najkvalitetniju solističku izvedbu pružila je sopranistica Anja Papa, koja je na pozornicu donijela pregršt nijansiranosti u interpretaciji, što je kod drugih solista ipak izostalo. Iznimnih sopranskih visina, pjevala je s lakoćom i pokretljivošću, s izražajnim dinamičkim promjenama i fantastičnom intonacijskom čistoćom.

Na kraju potrebno je još nešto dodati. Ako se odmaknemo od ideje, koja je pokazala izvrsnost, i izvedbe, koja je potvrdila kvalitetu ideje, potrebno je upozoriti na veliku sjenu koju je na čitavu izvedbu „bacilo“ ozvučenje. Iako je namjera ozvučivanja izvođača i pozornice utemeljena, u ovom slučaju ozvučenje je više pokvarilo negoli pridonijelo konačnom koncertnom rezultatu. Tolike nijanse kojima obiluje Orffova kantata naprosto su nestale, izgubile se u prolasku kroz kanale zvučnika. U svakom slučaju, studente treba pohvaliti, od profesionalnih izvođača tražiti više, a o popratnoj „tehnici“ dobro promisliti kada se donosi odluka o načinu njezina korištenja.