U uskrsnuloj Hrvatskoj naša je dužnost ne iznevjeriti žrtve

Uskrs, 2022.

U uskrsnom vremenu spasonosno je sjetiti se, nadamo se, posljednjega hrvatskog „križnog puta“ za vrijeme Domovinskog rata, čije bi žrtve trebale biti plodonosno sjeme novog života u slobodnoj domovini. Nakon žrtava ponajboljih sinova i kćeri trebalo je uslijediti i naše „uskrsnuće“, odnosno životnija spoznaja ljudskih, duhovnih i kulturnih vrijednosti u našem svakodnevnom životu, te svega onoga za što su žrtve prinesene. Ako se pak u tom smislu „hrvatski Uskrs“ još nije u potpunosti dogodio, razloge treba tražiti u nama samima, u svakome od nas. No ne gubimo nadu da će se naše istinsko uskrsnuće dogoditi, ali da bi se to ostvarilo, ne smije izostati naša volja i htijenje da danas u miru i ostvarenoj slobodi odlučnije krenemo u novi život putem istine, koji nam je Krist svojom žrtvom na križu označio i osmislio i za koji su naši hrvatski mučenici dali svoje živote.

Obilježavanje 31. obljetnice pogibije prvog Hrvatskog redarstvenika Josipa Jovića na Plitvičkim jezerima na Uskrs 1991, Plitvička jezera, 31. ožujka 2022. / SNIMILA Kristina Stedul Fabac / Pixsell

Ne može se reći da naš višestoljetni „križni put“ nije završio svrhovito i da nismo ostvarili ono čemu su hrvatski naraštaji stoljećima težili i o čemu su sanjali. Pobjedonosnim završetkom Domovinskog rata udareni su temelji za gradnju života dostojna čovjeka u slobodnoj i neovisnoj državi Hrvatskoj. Hrvatska je država danas povijesna i politička činjenica i unatoč još postojećim neprijateljima i onima koji su nezadovoljni tom činjenicom, hrvatski narod više nikada neće, poučen povijesnim pogreškama, dovesti u pitanje svoju opstojnost i suverenost u svojim državnim granicama.

Nakon veličanstvene obrane našega nacionalnog i ljudskog dostojanstva u vremenu Domovinskog rata, sada, očekujući željeno uskrsnuće na svim razinama u društvu, ne smijemo se predati beznađu i malodušnosti. Naprotiv, ugledajući se na naš mladi naraštaj koji se nije bojao ginuti radi našeg života, moramo živjeti tako da njihove žrtve urode plodom naše sloge i ljubavi, poštenja, nesebičnog rada za opće dobro djelatno njegujući ljudske, duhovne i kulturne vrjednota hrvatskoga nacionalnog bića. Iznad svega treba se kloniti življenja „na račun žrtava“, jer bi to bila izdaja ne samo hrvatskih žrtava nego i nas samih.

Da uskrsno slavlje ne bi postalo samo isprazno slavljenje jednog od najvećih kršćanskih blagdana, trebali bismo neprekidno imati na umu kao moralnu dužnost i pitanje savjesti – nikada ne iznevjeriti žrtve prinesene za život dostojan čovjeka u vlastitom domu, u domovini Hrvatskoj. Ako to postane naša misao vodilja, i putokaz u svakodnevnom životu i djelovanju svih društvenih slojeva nacionalne zajednice, tada će naši poginuli branitelji i svi hrvatski mučenici doživljavati svoje „uskrsnuće“ u nama i u onima koji će nakon nas živjeti u uskrsnuloj državi Hrvatskoj.