Trijumf slike ili teksta?

-

Josip Rončević cerebralan je slikar (katkad i odveć cerebralan za moj ukus), što pokazuje i njegova izložba Učinci proljetnog pospremanja koja se može posjetiti u Galeriji SC od 25. ožujka do 6. travnja. Izložene slike uspostavljaju odnose između slikarskog i pojmovnog shvaćanja svijeta, odnosno između slikarskog postupka i vizualnog učinka s jedne i konteksta i razmišljanja o slici s druge strane. Dakako da je riječ o nečemu nerazdvojnom, ali Rončević se ovdje upušta u podrobniju analizu tih odnosa.

Mir u kući ovoj, možda dogodine, 2022, ulje na platnu / Snimio MATIJA SMUK

I ponekad mu to jako dobro uspijeva. Ideja od koje je započeo ciklus jest traženje slikarskih obrazaca u predmetima koji ga okružuju. To bi se moglo nazvati uzdizanjem svakodnevice, ali zapravo bih rekao da je to nešto drugo, ako ne i suprotno – on, naime, ne polazi od svakodnevice, nego od odnosa boja i ploha. Njegovo ishodište nije obična viđena stvarnost, koju bi on onda preslikavao i očuđavao, nego upravo slikarstvo kao specifičan značenjski sustav. Metodu slikarskog pogleda primijenio je, primjerice, na odjeći vakumiranoj u vreći koju slika pet puta, svaki put u drugom formatu. Tu se primjećuje i intenziviranje boje u manjim formatima (dodatno pojačano promjenom podloge na posljednja dva). Je li taj poliptih beznačajna motiva samo formalno-intelektualna dosjetka, ili mu se, možda, divimo kao slici zbog nekih njoj intrinzičnih estetskih faktora? Rončević uspješno balansira na klackalici tog pitanja.

On sam često govori o „okoštavanju boje“ i procesu koji kod njega ide ad ovo, odnosno „ka jajetu“, što znači da pokušava svaki motiv svesti na ono prvo i bitno, a to bitno i jedino stvarno u slikarskom jeziku jest boja. No i sama je boja nestvarna, već je samo način na koji ljudske oči registriraju energetske emisije fotona. Slikar se poigrava i bojom i njezinim značenjima u svakodnevici. Oduzima objektima svakodnevnu uporabu i značenje tako što im oduzima boju. To čini na poliptihu na kojemu slika medalje u sivoj skali. Naime, boje medalja (povezane s bojama kovina) indiciraju mjesto koje je natjecatelj zauzeo, a šarene trikolorne trakice znače sudjelovanje u nacionalnom sportskom natjecanju.

Dubinski proučavatelj slikarskog jezika

Zanimljivo je koliko se toga može izreći problematizirajući sam slikarski jezik, a Josip Rončević dubinski je proučavatelj tog jezika. Dok slikanjem medalja uklanja njihovo svakodnevno značenje, nekim drugim vizualnim podražajima daje nova, ludička značenja. Tako preslikava Rembrandtovu sliku raščerečenoga vola i fotografiju Wittgensteinova ruksaka, pronalazeći i dodatno potencirajući sličnosti tih objekata (to jest njihovu sličnost na slikama-predlošcima koje je kopirao). Igra značenjima (diptih se zove: Wv – Rr / Wittgensteinov vol – Rembrandtov ruksak) posveta je filozofu logičkog pozitivizma i slikaru suptilnoga svjetla, čiji su utjecaji vrlo vidljivi u Rončevićevoj poetici.

Odlična je zafrkancija i slika kućnih vrata s rubovima ispunjenim naljepnicama godišnjih blagoslova koja su svake godine, kada dođe nova blagoslovljena naljepnica, prefarbana lakom. Neki manje nadaren umjetnik mislio bi da je dovoljno izložiti doslovno ta vrata na koja bi lijepio naljepnice i onda ih prefarbavao (već vidim kustosko tumačenje te genijalne „procesualne umjetnosti“), ali tek prikazana u slici ona imaju suptilnu poentu. Ta duhovita slika na specifičan, slikarski način govori o smiješnom i glupom (navodno istinitom) slučaju, a tematizira i slikarski postupak nanošenja lazura kao i prolaznost vremena (što bi bilo čitanje motiva). Izložiti prava vrata bilo bi „tražiti slikarsko u svakodnevici“ i onda izložiti tu banalnu svakodnevicu kao neki takozvani „slikarski predmet“ (jednako banalan, po mom sudu). Rončević zanemaruje i odbacuje svakodnevicu te inzistira na primatu slikarstva u shvaćanju svijeta.

No nisu sve slike na izložbi tako suptilne. Neke su naprosto referencijama i teorijom nabijene dosjetke, koje djeluju poput forsiranog i lošeg vica – recimo slika koja se poziva na sliku Sigmara Polkea (pod naslovom Goetheova sabrana djela, prošireno i dopunjeno izdanje) ili tautološki crteži i frotaži. Uvijek sam skeptičan prema prežvakavanju tautologije, koja se predugo povlači u (posebno našoj) likovnoj umjetnosti, a djeluje samo kao banalno i loše shvaćena filozofija.

U nekim Rončevićevim ovdje izloženim radovima (recimo u spomenutim slikama medalja, višestruko blagoslovljenih vrata ili slikama vakumirane odjeće) vidimo jezik slike kojemu on teži, ali u nekima i robovanje običnom jeziku, jeziku svakodnevice kojim se sporazumijevamo. Moram priznati da na njegovoj naslikanoj predimenzioniranoj križaljci (nazvanoj Križaljka mladog umjetnika) nisam našao sliku (čak ni ekspliciranu „sjetu“, tek – riječi, riječi, riječi), iako bi mi netko vjerojatno rekao da je slika zapravo cijelo vrijeme bila preda mnom. Možda je tu pouka za mene – prihvatiti da je baš sve slika.

Umjetnost kao ilustracija teorija

Ali što ako nije sve slika? Barem ne slika u smislu slikarske umjetnosti. Sve je možda vizualni podražaj koji netko u sliku možda može transformirati. Slika je splet boje, a boja postoji samo kao naša percepcija. Dakle, samo u umu. Slika je to spoznato i nadiđeno Ništa, oplemenjeno time što je ugrabljeno (a inače je vrlo teško uhvatljivo) kao fenomen odnosa na podlozi, preveden u drugi jezik i dalek od svakodnevice i od pojmovnog sustava kojim se koristimo kako bismo shvatili svakodnevicu.

Govor o slikarskom djelu često nas zna udaljiti od smisla njegova postojanja, od pitanja zašto se uopće nešto (odnosno: zašto se išta) slika (i nemojte mi dosađivati sa sociološkim tumačenjima na prvu loptu – o potrebi vjernog prikaza prije izuma kamere i sličnim). Jagor Bučan je u knjizi Riječ je o slici točno primijetio kako je nekim povjesničarima umjetnosti danas slika potrebna tek kao ilustracija nekih teorija, pa je tako postala sekundarna.

Je li ova izložba trijumf slike ili trijumf teksta? To je pitanje koje mi se neprestano vrtjelo po glavi dok sam gledao radove u Galeriji SC i koje kao da mi se izazivački rugalo s Križaljke mladog umjetnika. Inače, kada sam to isto pitanje postavio Rončeviću, spremno mi je, gotovo iste sekunde, odgovorio: „Slike, naravno!“ Ta reakcija potvrđuje njegovu stvarnu i duboku posvećenost jeziku slikarstva. Ali velika posvećenost ne rezultira uvijek približavanju cilju, nego katkad baš odmicanju od njega. Uzmimo kao primjer tu križaljku. Križaljka je raskrižje riječi i pojmova, dodavanje i posuđivanje slova, kao i traženje i uglavljivanje stranih riječi ili leksema u neke druge. Križaljka asocira i na dokolicu, a čini mi se da je previše suvremenog pisanja o slikarstvu (a tu nipošto ne izuzimam sebe) dokoličarsko križanje teorija i pojmova. Ne bih volio da se u to pretvori i suvremeno slikarstvo.