Solidna nadogradnja žanrovskih konvencija

Već desetak godina karijera glumca i glazbenika Willa Smitha ozbiljno vrluda i posrće, i da mu se povremeno ne zalomi poneko kakvoćom dvojbeno ostvarenje zavidna komercijalnog potencijala i domašaja, poput filmova Odred otpisanih i Zločesti dečki zauvijek, moglo bi se reći da živi na staroj slavi. Tijekom posljednjega desetljeća najviše pozornosti privlače njegovi glumački promašaji u neuspjelim filmovima (nekad) važnih redateljskih imena kakva su ona M. Nighta Shyamalana (Zemlja: Novi početak) i Ang Leeja (Blizanac), dok uloge u ambicioznijim projektima poput biografske sportske drame Put pobjednika Petera Landesmana i romantične drame Skrivena ljepota Davida Frankela uglavnom ostaju u drugom planu ili prolaze nezapaženo. U tom smislu upravo osvojen Oscar za glavnu rolu u biografskoj sportskoj drami Kralj Richard redatelja Reinalda Marcusa Greena mogao bi Smithu pomoći u vraćanju nekadašnje zvjezdane slave, no zbog šamara koji je tijekom dodjele nagrada na pozornici Dolby Theatrea u Los Angelesu opalio prezenteru Chrisu Rocku i to je dvojbeno.

Hoće li Oscar za glavnu rolu u biografskoj sportskoj drami Kralj Richard Smithu pomoći u vraćanju nekadašnje zvjezdane slave?  / Snimio Doug Peters / PRESS ASSOCIATION / PIXSELL

K tome, Smithu je ovo bila treća glumačka nominacija za Oscar (ujedno prva producentska u kategoriji najboljeg filma), no dok su prethodne dvije stizale u vremenima njegove mnogo veće popularnosti, čini se da uloga za koju je i osvojio pozlaćenu statuu Akademijina ćelavca ipak nema toliki potencijal. Napokon, i sam film, nezasluženo nominiran za čak šest Oscara, od kojih je možda jedina opravdana nominacija ona za najbolju žensku sporednu ulogu Aunjaune Ellis (Ray), u cjelini je mediokritetsko ostvarenje koje se od prosječnosti izdvaja izvrsnom fotografijom također oskarovca Roberta Elswita (Bit će krvi, Laku noć, i sretno), slojevitim i vrlo studiozno predočenim karakterima četvero najvažnijih likova koji su i protagonisti obiteljske drame, te uvjerljivim glumačkim interpretacijama. Smith je jedini potvrdio i nominaciju za Zlatni globus (od sveukupno četiri), osvojio je i nagradu BAFTA kao i cehovsku nagradu Udruge filmskih glumaca, pa će biti zanimljivo pratiti budući tijek njegove karijere.

Djelo dosad anonimna redatelja Reinalda Marcusa Greena, koji je prethodno režirao dva nezapažena dugometražna i niz kratkih igranih filmova, i scenarističkog debitanta Zacha Baylina, u većini izvedbenih segmenata obiluje klišejima i općim mjestima biografskih drama. Priča o počecima karijera glasovitih tenisačica Venus i Serene Williams, točnije dominantno Venus, dok je Serena kao – kako joj i otac u jednom trenutku kaže – kao čvršća, otpornija i veći borac ostavljena u drugom planu, podjednako je i priča o njihovoj obitelji, a ponajviše upravo o ocu Richardu, čovjeku kojeg i autori filma predstavljaju kao najzaslužnijeg za njihov uspjeh. Dok je emotivni fokus filma logično usmjeren na Venus, Serenu, njihovu majku Oracene i u maloj mjeri na stariju sestru Yetunde, onaj dramski ponajviše počiva na Richardu. On je s jedne strane tvrdoglav i ponosan čovjek koji naglašeno drži do ljudskih i obiteljskih vrijednosti, no s druge je odveć posesivan, nedokaziv, autoritativan i uvjeren da o svemu zna sve najbolje.

Upravo će njegove karakterne osobine biti ključne za uspjeh Venus, a poslije i Serene, ali i za sukobe unutar obitelji, garnirane i time što on vjeruje da ima isključivo pravo odlučivanja o budućnosti kćeri. Kad mu ostvareni uspjesi počnu davati za pravo, on kao pater familias neće uspjeti pronaći mjeru, što će ga sve intenzivnije početi dovoditi u sukobe ne samo s kćerima, suprugom i trenerima Cohenom i Maccijem, koje odlično utjelovljuju Tony Goldwyn i osobito teško prepoznatljiv Jon Bernthal, nego i sa strpljivošću gledatelja.

U izvedbi Willa Smitha sve Richardove osobine životne su i vrlo uvjerljive, a gotovo patološka posesivnost i autoritarnost na momente ga čine prilično odbojnim. Razmjerno je intrigantan i prikaz rasnoga konteksta čitave priče, također dijelom kroz motiv Richardova ponosa i ponekad gotovo autodestruktivnoga stoicizma, pri čemu rasizam s kojim se susreću on i kćeri nije jednoznačan. Da bi zaštitio sebe i kćeri, Richard će u jednom trenutku zamalo posegnuti za pištoljem i postati ubojica, no oni koji će ih tada ugrožavati agresivni su pripadnici bande Afroamerikanaca.

Kasnije, pak, kad na red stignu ozbiljniji pregovori sa sportskim moćnicima, praćeni i izdašnim financijskim ponudama, na vidjelo će izbiti latentni rasizam s kojim se bogati bijelci odnose prema siromašnim ali perspektivnim crncima. U susretu s tim rasizmom Richard će zadržati dostojanstvo i prkos, ali i pokazati susretljivost i prilagodljivost, možda ponajviše stoga jer zna da neke stvari mora „progutati“ želi li postići cilj i ostvariti snove svoje, kao i kćeri Venus i Serene.