Šamarom do pozornosti

-

„Ne uspiješ li isplanirati, isplanirao si neuspjeh“, jedna je od motivacijskih krilatica ispisanih debelim flomasterom, rukom, na ovećem kartonu, koje Richard Williams, predani otac i trener budućih teniskih velemajstorica Venus i Serene, u filmu Kralj Richard prigodno pribija o zidove kako bi njegove uzdanice, osnovnoškolke, stalno imale pred očima važnu životnu smjernicu. Kralj Richard Reinalda Marcusa Greena bio je nominiran za šest Oscara, uključujući one za film i izvorni scenarij (Zach Baylin), a dobitnik je jednoga, za glavnu mušku ulogu, koju je odigrao Will Smith. Prethodno nominiran dvaput (Ali Michaela Manna, 2001. i Potraga za srećom Gabrielea Mucina, 2006), Smith je na ovogodišnjoj svečanoj dodjeli, održanoj 27. ožujka u holivudskom Dolby Theatreu, i prije proglašenja njegova dobitka, bio protagonist i autor prizora koji je obilježio 94. oskarovsku večer, a mnogi smatraju i incidenta koji ulazi u anale povijesti dodjele. Nezadovoljan neslanom šalom koju je njegovoj supruzi Jadi Pinkett s pozornice uputio prezenter Chris Rock, Smith je prišao Rocku, udario mu šamar i potom, odlazeći, opsovao. Rock je nastavio u zabavnom tonu, Smith se poslije, primivši Oscar, ispričavao. Akademija se ogradila posebnim priopćenjem, a u uobičajenu skraćenu inačicu izravnog prijenosa namijenjenu naknadnom prikazivanju nije uvrstila nemio događaj o kojemu se ponajviše brujalo.

UK/FRA/Kanada, 2021.

Oscar danas i nekad

Planirano ili spontano? Uspjeh ili neuspjeh? Dodjele Oscara i njihov televizijski prijenos prije kojeg desetljeća imahu jamačan uspjeh visoke gledanosti, no posljednjih godina kula se bjelokosna dramatično urušila. Bez obzira na brojne prigovore i zamjerke Oscar je, općenito uzevši, i danas najžuđenija, najpopularnija i najkorisnija filmska nagrada, no zanimanje publike za praćenje holivudski blještave i raskošne priredbe proglašenja i uručenja doživjelo je sunovrat. Prošlogodišnja, zbog pandemijskih okolnosti prilično nezgrapno organizirana svečanost imala je najnižu gledanost (10,4 milijuna) u povijesti, odnosno od 1974, otkako se službeno mjeri. Tri izdanja bez voditelja predstave nisu se pokazala plodonosnim pokusom, pa se ove godine nastojalo vratiti na staro, s voditeljicama. Da, sličilo je to na ono prije, dodjelu je na televiziji pratilo 15,4 milijuna gledatelja, što je znatno poboljšanje, a istup Willa Smitha – bio planiran ili ne – koji je izazvao ponajviše komentara i medijske pozornosti, zacijelo je pridonio zanimanju za temu vrijednosti pozlaćenog kipića. U tomu smislu, riječ jest o uspjehu, no s druge strane, ako se važnost ugledne nagrade za profesionalizam i kreativnost u umjetničkoj grani uvećava nasilnim i neprimjerenim izgredima, onda je ipak riječ o, preuzetno rečeno, kulturno-civilizacijskom neuspjehu.

SAD, 2021.

SAD/Kanada, 2021.

(Ne)slavna zvijezda večeri, Smith je nagrađen za spomenutu ulogu inače kontroverznog Richarda Williamsa, arhitekta projekta sestre Williams, svojeglava, tvrdoglava i ustrajna čovjeka koji je unatoč mnogim nepovoljnim okolnostima odgojio vrhunske tenisačice, prve crnopute prvakinje bijelog sporta, i ostvario inačicu američkog sna. Budući da su same Venus i Serena Williams bile izvršne producentice filma, Kralj Richard autoritarnu glavu obitelji prikazuje pretežno u dobru svjetlu, a njegove odluke i postupke, koji su se svojedobno mnogima činili nerazumnima, sudi ispravnima, budući da su rezultirali upravo onime što je i zamislio – čvrstim svjetskim uspjehom. Pitko, dinamično i solidno djelo, donekle fragmentarno, no dovoljno pregledno iznosi sažetak dijela životne priče obitelji Williams, no ne nudi gotovo nikakvih slasti i lasti mogućnosti filmskog izražavanja i oblikovanja, a slično se može procijeniti i Smithovo besprijekorno primjereno utjelovljenje naslovnog lika. Nema se što zamjeriti, no više-manje svodi se na jednu notu, doduše točnu i odlično odigranu. U približnom području je i ostvarenje dobitnice nagrade za najbolju žensku ulogu, Jessice Chastain (prethodno također dvaput nominirane) koja u tek mrvicu poetiziranijem i razigranijem filmu Oči Tammy Faye Michaela Showaltera tumači zbiljsku, posrnulu američku televizijsku propovjednicu iz naslova. Različito od Smitha koji portretira razmjerno kratko razdoblje u Williamsovu životu, Chastain oživotvoruje Tammy Faye Bakker od doba vedre mladenačke krepčine do (kasno)sredovječne razočaranosti te se njezina uloga i izvedba utoliko doimaju življima i zanimljivijima. No ni ona ni on, rekli bismo, ne dobacuju do sfere začudno privlačivog u koju je, primjerice, koraknuo Kodi Smit-McPhee u Šapama pasjim Jane Campion, nominiran za sporednu mušku ulogu, koju ipak nije osvojio.

Novi Zeland, 2021.

Jesu li neki Oscari jednakiji od drugih?

Uoči i po proglašenju nominacija u medijima je prevladavalo mišljenje da će ponajviše nagrada požnjeti rečeni, osebujan post/pseudovestern Šape pasje. Nominiran u čak dvanaest kategorija, nagrađen je samo u jednoj. Iako je posrijedi vrlo respektabilan Oscar za režiju, finale se u tom slučaju učinilo antiklimaktičnim. Najboljim filmom prometnula se CODA Sian Heder, dirljiva i emotivna melodrama o odrastanju, dobrih zapažanja i predane izvedbe, smještena u američku obitelj gluhih ribara. Prvi film nagrađen tom nagradom koji je ostvaren u produkciji streaming-servisa (Apple TV+) olovoren je još Oscarima za scenarij prema postojećem djelu (Sian Heder, prema francuskom filmu Obitelj Bélier, 2014) i za sporednu mušku ulogu (gluhi Troy Kotsur). Premda jest riječ o iznadprosječnom djelu staroga kova u suvremenom ruhu, koje se zdušno može preporučiti brojnim profilima gledateljstva, CODA ipak nije veličanstveno ni povijesno važno ostvarenje, što, naivno se samozavaravajući, možda još, makar i tajom, priželjkujemo od dobitnika najistaknutijega godišnjeg filmskog priznanja.

U kategoriji najboljeg filma izvan engleskog govornog područja očekivano je trijumfirala japanska drama Drive My Car Ryusukea Hamaguchija, a nije iznenadila ni pobjeda američkog, Disneyjeva Encanta: Našeg čarobnog svijeta Jareda Busha, Byrona Howarda i Charise Castro Smith u natjecanju cjelovečernjeg animiranog filma. Količinski, najbolje je prošla hvaljena američko-kanadska futuristička pustolovina Dina Dennisa Villeneuvea, s osvojenih šest statua, no onih u kategorijama koje, koliko god realno bile vrijedne, u općem poimanju slove za manje važne, gotovo utješne (produkcijski dizajn, zvuk, vizualni efekti...). Iako, dakako, osvajanje Oscara ni u kojem slučaju ne može biti postignuće manje od vrhunskog. Ili su neki Oscari ipak jednakiji od drugih?