Robotsko-ljudski sukob dostojan antičkih tragedija

Robot, slavna novotvorenica Karela Čapeka, u vrijeme nastanka gotovo je posve pripadala distopijskom žanru koji se činio potpuno fantastičnim i stoga jezivim. U međuvremenu, a od trenutka Čapekova „kovanja“ ove riječi 1920. u drami R.U.R. (od Rossumovi Univerzální Roboti) prošlo je više od stoljeća, tehnološki razvoj galopom je došao u vrijeme u kojem su roboti dio svakodnevice, korisni pomoćnici u nizu ljudskih aktivnosti, s potencijalom da se još brže i više razvijaju, pa i prema preuzimanju nekih imanentno ljudskih osobina poput donošenja odluka, emocija, apstraktnog mišljenja.

Stoga danas postavljati Čapekov slavni komad u kazalištu neizbježno donosi integriranje iskustva promjena u tehnologiji, načinu razmišljanja i ulozi robota u društvu. Pogođeno su stoga redateljica Marina Pejnović i dramaturg Marin Lisjak naslov predstave, nastale po motivima Čapekove drame, produžili u gotovo neizgovorljiv Rurururururururur, signirajući tako protek vremena koji od distopije čini stvarnost. Predstava je nastala u koprodukciji Zagrebačkoga kazališta mladih i Boom!Teatra te Fakulteta elektrotehnike i računarstva i Hrvatskoga robotičkog saveza, a izvodi se u ZKM-ovoj maloj Dvorani Miško Polanec.

Novotvorenicu robot prvi je uporabio 1920. Karel Čapek u svojoj drami R.U.R.  / Snimio Josip Stević

Predvorje Polanca pretvoreno je u učionicu, u kojoj se gledatelji dijele (nasumično, ovisno na koju stranu sjednu) u dvije skupine, što će poslije određivati koje će prizore i iz koje perspektive, ljudske (tužiteljske) ili robotske (obrane) gledati. Već to, zajedno s anketom prije i nakon gledanja predstave, koju provode studenti FER-a, pokazuje edukativni karakter Rurururururururura. Edukativnost i interaktivnost, zastupljena već u prvom prizoru, a poslije i izravnije s gledateljskim opredjeljivanjem i glasanjem za krivicu ili nevinost aktera, u suvremenom su teatru često (zlo)upotrebljavani principi. Lako je, naime, njima narušiti strukturu i poništiti kazališnost, dramatiku i dramaturgiju, učiniti predstavu događanjem bez scenske dinamike.

Uspostaviti sustav kazališnih znakova i upisati mu edukativno značenje, što je u Rururururururururu učinjeno, nije, ipak, dovoljno da cjelina bude uspješna i kazališno doista intrigantna.

Potreba za adaptacijom Čapekova predloška (dramaturg Marin Lisjak potpisan je i kao autor teksta, što je ispravno) razumljiva je i logična, no ne dovodi do rezultata kakvi bi se mogli očekivati s obzirom na aktualnost i složenost motiva koji se pojavljuju. U viđenoj, tužiteljskoj strani uvedeni su tako motivi reciklaže, psihoterapije robota i kažnjavanja ljudi, provedene i neke kulturne referencije (Berenikina kosa), ali to je prekrilo slično oblikovanje svih prizora u kojima su uporno u žarištu koreografija i pokret.

Rezultat je predstava puna dinamike, čemu osobito pridonosi kazališno izlaganje organizirano procesijski, kretanjem dviju skupina gledatelja u malom prostoru dvorane uz uspjelo rješenje ograđivanja paralelnih prizorišta pomičnim kulisama (scenograf Pietro Boban), no cjelina kao da je odveć oslonjena na koncept, što je čini repetitivnom i zamornom (a sve traje gotovo sat i pol).

Srećom, Rurururururururur izvlači vješt ansambl, u kojem je samo troje profesionalaca, Nataša Dangubić i Paško Vukasović, odnosno Vedran Živolić u alternaciji, koji funkcioniraju kao vodiči gledateljima. Robote i ljude, skupine između kojih se događa sukob s ulozima dostojnima antičkih tragedija igraju polaznici Dramskog studija ZKM-a vrlo uspješno ostvarujući grupnu dinamiku, identitetsku i mentalnu dinamiku između ljudi i robota koji su se oteli kontroli i preuzeli inicijativu.

Pretvaranje distopije u budućnost na pragu ostvarenja nije otupljivanje njezinih silnica i dramskih potencijala, upravo suprotno, pojačava ih i čini rezonantnijima. Rurururururururur taj očiti potencijal nije u potpunosti iskoristio, zaustavivši se na ocrtavanju sukoba robota i ljudi kao polovične, edukativne metafore o suvremenom svijetu kapitalističke i svake druge okrutnosti, koja samo zadobiva sofisticiraniji i zlokobniji oblik u umjetnoj inteligenciji, inače korisnom i umnogome olakšavajućom za mnoge životne aktivnosti ako se s njom zna nositi i pravilno je koristiti te vrlo dobrim glumačkim kreacijama polaznika ZKM-ove kazališne škole.

Stoga cjelina ostavlja ponešto ambivalentan dojam još jedne potvrde kvalitete rada u ZKM-ovu dramskom studiju uz ponešto edukacije, ali bez onog emotivnog, intelektualnog, osjećajnog kazališnog iskustva kakvo pružaju stvarno snažne predstave. Cinici bi zaključili – upravo robotski.