Putokaz prema dobru ukusu

Prije gotovo tri desetljeća Porin je u pogon pušten s hvalevrijednim namjerama: slaviti dosege onih najboljih. Po uzoru na starijeg i mnogo većeg brata Grammyja poenta je jednostavna u ideji, ali se s prolaskom vremena pokazala kompliciranom u izvedbi. Dodijeliti nagradu 1996, 2002. ili 2022. nipošto nije isto – jednostavno zato što diskografska mašinerija (uza sve manje naklade i druge poteškoće) više ne funkcionira kao nekada. No to je već stara priča kojoj valja dodati i nesretne vanjske okolnosti; dvogodišnja pandemija zasjenila je i zakočila sve svjetske i domaće događaje, pa je i naš Porin lani i preklani ostao bez bitne komponente: „žive publike“, ali i medijske pozornosti koja odgovara njegovim ambicijama. Naravno, namjere su ostale jednako plemenite i u skladu s početnim entuzijazmom Porin se vratio u stari kolosijek. I u svečanom, premda pomalo uštogljenu ugođaju osječke dvorane Gradski vrt, dogurao do broja 29.

Svaka nagrada, pa i ova, uvijek je refleksija zbivanja na sceni, ili bi trebala biti. A sudeći po broju prijava, živosti na sceni ne nedostaje. Porin se ove godine dodjeljivao u ukupno 37 kategorija, za koje je pristiglo više od dvije tisuće prijava, što je impresivno. No neke su kategorije zvučnije i prestižnije od ostalih.

Nagrađeni Jura Stublić, Vera Svoboda, Damir Urban, Dunja Ercegović, Filip Rudan i Matija Cvek / Snimio Julien Duval

U tom kontekstu najviše razloga za slavlje ima Damir Urban. Riječki glazbenik prepoznat je u kategoriji albuma godine za ostvarenje Lipanj, srpanj, kolovoz. Porin je osvojio i za pjesmu godine (Sama), a trijumfirao je i u kategoriji za najbolju izvedbu grupe s vokalom. Lipanj… je proglašen i najboljim rock-albumom, unatoč tome što bi možda bilo pravednije da je kipić završio u rukama Mayalesa – njihova Domovina jednostavno je besprijekorna.

Urban se napokon izvukao iz kategorije „alternative glazbe“, u koju ga je žiri na autorov užas svrstavao prethodnih godina. Istina, „alternativa“ je odavno potrošena marketinška oznaka koja je sada nalijepljena na album Portopop zagrebačkog kolektiva Porto Morto – novih uzdanica domaćeg indie-podzemlja. Nažalost, unatoč fanatičnom sljedbeništvu i potpori kritike, odande im nema izlaza. Njihov koktel apstraktnih tekstova i tehnologiziranih pop-funk-brojeva ostat će na razini vica s poentom razumljivom tek nekolicini odabranih.

No, Porto Morto i Bad Daughter (najbolja ženska vokalna izvedba za pjesmu Favourite Game) svojim su radovima pripremili teren za ono ključno i najvažnije: smjenu generacija. Iako je Zlatan Stipišić kao stalni pretplatnik na Porina i ove godine dobio četiri nagrade za mini album U po’ ure (doduše, sve redom u sporednim kategorijama), čini se da je napokon došlo ono što svi komentatori koji drže do sebe (a i do domaće glazbe) priželjkuju godinama. A to je priljev novih talenata. Nije bilo teško predvidjeti da će na prednju poziciju novoga mainstream-popa zasjesti Matija Cvek, kojemu je album Izbirljivo i slučajno osigurao dvije statue (pop-album te najbolja muška vokalna izvedba za skladbu Ptice). Posebno valja istaknuti Filipa Rudana, najboljega novog izvođača koji se skladbom He’s Not The One dokazuje i kao autor na kojeg valja računati.

Ako je cilj Porina da ohrabri mlađe i oda počast starijima i zaslužnima, ove je godine bila gužva u toj drugoj kategoriji. No nitko ne može prigovoriti odluci da se Porin za životno djelo dodijeli trima veličinama iz različitih žanrova; osobito je bio ganutljiv posljednji izlazak na scenu Vere Svoboda, koja se od publike oprostila ondje, kod svoje kuće, odakle je krenula u svijet narodne glazbe i starogradskih pjesama. Jura Stublić – duh pokretač novovalnog Filma koji su ranih osamdesetih vrtjeli u glavi svi s barem malo dobra ukusa – zaslužio je životnu nagradu. Jednako kao i nedavno preminuli Aki Rahimovski, bez čije je energije teško zamisliti robusni mehanizam Parnog valjka.

No Husova glazba – ili Hourina, Stublićeva, svejedno – zadržala je masovnu privlačnost i postala sastavni dio života više naraštaja. Pitanje je hoće li to uspjeti današnjim mladim dobitnicima Porina? Ili, da proširimo pitanje: jesu li Grammy i Porin i dalje relevantni kao što su bili u eri analogne kulture i klasično strukturirane diskografije, u vremenu bez YouTubea, TikToka i drugih društvenih medija?

Prema istraživanjima, interes za novu glazbu iz godine se u godinu smanjuje. U eri društvenih mreža, munjevitih razmjena informacija i žanrovske raspršenosti nova glazba, koliko god bila popularna, mladim ljudima znači mnogo manje nego prije. Istovremeno, retrotrendovi čine sve veći udio u ukupnom diskografskom kolaču. Kritičar i glazbeni povjesničar Ted Gioia tvrdi da nikad prije u povijesti „novi hitovi nisu generirali tako slab kulturni odjek. No zato su nove generacije prigrlile hitove iz prošlih desetljeća. Uspjeh je u glazbenom biznisu uvijek kratka vijeka, ali novi hitovi danas jednostavno prolaze nezapaženo među širom populacijom – onom koja ne prati detaljno popularnu glazbu.“ Drugim riječima, nekad – a i danas – svi znaju što je Prljavo kazalište, tko je osnovao Haustor, tko su Nirvana i David Bowie ili pak čiji je hit Zamisli život u ritmu muzike za ples. A danas? Za dobitnicu Porina Dunju Ercegović teško da je čuo itko izvan posvećenoga kruga njezinih obožavatelja, premda je ta splitska kantautorica u raznim inkarnacijama (Lovely Quinces ili Bad Daughter) na sceni još od 2013.

Po završetku Porina mogli su se čitati i zlobni komentari na račun nagrađene Urbanove „pjesme godine za koju nitko nije nikada čuo“.

No to ne znači da je naša najveća glazbena nagrada postala irelevantna – daleko od toga. Ona ostaje važna, ali prije svega kao putokaz prema decentnom ukusu, ili kao vodič za početnike kroz sve ono što je ostalo od diskografske industrije kakvu smo poznavali nekada.