Prvi čovjek srednjeg vijeka

Rodio se malo nakon što je Odoakar svrgnuo posljednjega rimskog cara, a umro malo prije nego što je Justinijan zatvorio Platonovu Akademiju – doživio je smrt antike, i s pravom ga zovu posljednjim Rimljaninom. „Zašto se samo jadnici dive tiranima koji bespomoćno bjesne? Ničemu se ne nadaj niti se plaši i razoružat ćeš srdžbu nemoćnika; a tko god drhti od straha i želje, jer nije postojan ni neovisan, odbacio je svoj štit i izgubio svoje mjesto te sam veže okove koji ga mogu sapeti“, zapisao je Boetije u Utjesi filozofije, knjizi koju je napisao u zatočeništvu u Paviji, prije nego je okrutno umoren oko 525, sudbinom nasljedujući Sokrata. I ne samo sudbinom, smatra Bertrand Russell, nego i iznimnošću svojeg dostojanstvenog, nezainteresiranog i uzvišenog pogleda na svijet, „u oštroj suprotnosti s općim rasapom civilizacije toga vremena“. Ako tražimo neku literaturu da se opustimo dok propada Zapad, ne znam za prikladniju knjigu od Boetijeve, a novi prijevod tog djela na hrvatski, koji je poduzeo Alojz Čubelić, objavila je nedavno Kršćanska sadašnjost.

Izd. Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2021.

Boetije se rodio u Rimu oko 480, u patricijskoj obitelji koja je dala dva cara, Petronija Maksima i Olibrija; djed mu je bio pretorski prefekt Italije, otac konzul, oba sina su mu bila konzuli, dok je on postao senator s 25 godina. Prevodio je s grčkog Aristotela, Euklida i Ptolemeja, a njegova rasprava De institutione musica obilježila je teoriju i praksu srednjovjekovne glazbe. Godine 522. postao je magister officiorum, nadglednik svih državnih i dvorskih službi kralja Teodorika. Stanje u društvu opisao je najcrnjim riječima: zločinci plivaju u radosti i veselju, prestupnici se ne kažnjavaju, nevini su lišeni sigurnosti i obrane. Vodeći se savješću, Boetije se suprotstavio raznim nasilnicima, a u Kampaniji je jednom spriječio špekulante žitom da prodaju hranu dok je narod gladovao. Stekao je moćne neprijatelje i bio nevin uhićen, o čemu govori, u trećem licu: „On sada, pogođen lažnim optužbama političke naravi od pravih zločinaca, nedokazane krivnje, baš zbog dosljednosti njezinog naloga ljubavi prema istini, leži utamničen prebirući u sebi pitanje užasnog usuda“ – a Utjeha filozofije rezultat je tog prebiranja.

Boetije je vrijeme u zatvoru kratio razgovorima s personifikacijom filozofije, zagonetnom ženom koju je krivio za svoje stanje: svoju knjižnicu, urešenu staklom i bjelokošću, napustio je potaknut Platonovim pozivom da prijatelji mudrosti moraju upravljati državama kako bi one bile sretne – a sad je proziva zbog toga što je ostao bez svih dobara, i još je k tome nevin osuđen na smrt. Filozofija ga potom podvrgne ispitivanju na kojem Boetije slabo prođe – ne zna odgovoriti ni na jedno pitanje, osim ono o upravljanju svijetom; naime, Boetije je siguran da svijetom ne upravlja slučaj nego božanska providnost, što Filozofija odobrava. No odakle zlo ako postoji Bog, pita Boetije Filozofiju koja mu obeća odgovor, no, nažalost, moramo reći da taj odgovor nije dan. Fra Ivan Bubalo, u knjizi Varia et diversa. O biti i činiti, ima ogled o Boetiju gdje se priklanja mišljenju onih istraživača koji smatraju da Boetije nije stigao djelo dovršiti – imao je znanja i intelektualne snage, ali smrt ga je preduhitrila.

Filozofija je Boetiju najprije pokazala ispraznost onoga za čim žali – bogatstva, časti i užitaka – te mu objasnila da je njegov život bio lažan oblik sreće: „bogatstvo ne može dosegnuti zadovoljstvo, ni vlast moć, ni časti poštenje, ni slava glasovitost, niti naslade radost.“ Lažna dobra su prolazna, a prava istinita, te se nalaze u Bogu; tko teži istinitom dobru, postat će blažen, i dosegnut će Boga; zli su ispali iz Božjeg plana i zapravo ne postoje. Tu se Boetije i malo zaletio pa napisao da se ispravnim životom postaje božanstvo, što mu budući naraštaji kršćanskih čitatelja nisu zamjerili. Činjenica da je Teodorik bio arijanac, a Boetije pravovjerni kršćanin, osigurala mu je štovanje u sljedećim stoljećima. Sahranjen je u crkvi San Pietro in Ciel d’Oro u Paviji, gdje se slavi kao svetac, a Dante ga spominje u X. pjevanju Raja kao svetu dušu koja razotkriva sve varke svijeta onome koji nađe do njega put.

Boetije piše svjestan blizine smrti, ali ne nalazi utjehu u vjeri, nego u razumu; ne u kršćanstvu, nego u filozofiji; ne spominje u knjizi ni Krista ni Otkupljenje. Victor Watts, britanski medievist i prevodilac Boetija na engleski, kaže da je Boetijev nauk o spasenju temeljno poganski: čovjek se filozofskom introspekcijom i meditacijom uspinje do spoznaje Boga. Hellen Waddell piše da Boetije ne treba ni Duh, ni milost, ni Crkvu, ni subraću da bi bio to što jest; njegovu je kulturu asimiliralo kršćanstvo, ali ne i apsorbiralo. Ali u tome je zacijelo i njegov uspjeh. Ratzinger, naime, ističe u kršćanskoj vjeri kao ključnu vrijednost upravo logičnost i zdrav razum Rimljana, koji su prirodnom mišlju došli do Boga filozofa koji je posve sukladan Bogu Objave. Boetije je idealan primjer za to, i za to je s pravom nazvan i prvim čovjekom srednjeg vijeka. Filozofija mu nije odgovorila na njegovo pitanje, najteže od svih, kako je kazala: upravlja li svijetom božanski um ili slijepi slučaj. No obećala mu je dati krila kojima će se njegova duša uzdići, u nadi da će se vratiti Bogu, utočištu nevoljnih. Odakle zlo ako postoji Bog, samo je polovica pitanja; druga polovica glasi: odakle dobro ako ga nema?