Oknjiženi teatar apsurda

Za razliku od medicinske definicije traume kao „tjelesne ozljede“ psihologija govori o „emocionalnom odgovoru na proživljeno bolno ili neugodno životno iskustvo“. Promatra li se pojam kroz dvostruku optiku svojih određenja, traume u drugom romanu finske scenaristice, dramatičarke i spisateljice Selje Ahava, Stvari koje padaju s neba, nije ostao pošteđen nitko od likova – glavnih kao ni onih koji tek popunjavaju osnovnu fabulu. Majčinom traumom, tjelesnom ozljedom nespojivom sa životom, oštećeni su i njezin suprug, otac, i njihova kći, osmogodišnja djevojčica, a vrlo skorim pripovjednim ulančavanjem čitatelju postaje jasno da bi majčina nesreća, oživotvorenje onoga što „pada s neba“, trebalo poslužiti kao protuteža drugom, po iznenadnosti sličnom, no po implicitnom faktoru sreće dijametralno suprotnom, „padu“.

Izd. Vuković & Runjić, 2021, s finskoga preveo Boris Vidović

Autorica se, naime, na svih 190 stranica nevelika romana, poigrava metaforizacijom svega što, u kolokvijalnom govoru, pada s neba kao i nevidljivim koncima kojima to, neizgovorljivo, nepredvidivo i neopisivo, upravlja čvrsto ukorijenjenim, ponekad gotovo okamenjenim, ljudskim životima. Budući da se roman ispisuje kao trobodni vez prije nego u jednu točku usmjeren triptih, teško je jednoznačno i na samu početku odrediti čijim se pogledom priča fokalizira, no kad bi takvo čvrsto određenje moralo biti dano, bila bi to optika osmogodišnje školarke Sare. Njezina je teta, saznaje se to u prvom i najduljem odsječku priče, nedavno osvojila dobitak na lutriji, što joj je omogućilo da se iz tijesnoga stana preseli u velebno staro zdanje, toliko prostrano da ga je nemoguće ugrijati pa, za hladnih finskih zima, živi gotovo doslovno okovana ledom. Stara poslovica kaže da nesreća nikad ne dolazi sama, no Selja Ahava kao da se zapitala dolazi li sreća. Nedugo po iznenadnu dobitku i veselju u obitelji, Sarinu majku, kao grom iz vedra neba, pogađa komad odlomljena leda i ostavlja je obezglavljenu ležati u vrtu obiteljske kuće, uz mjesto na kojem je željela zasaditi jagode.

Tim fabularnim zapletom oknjižen teatar apsurda Selje Ahava tek počinje; uslijedit će potom i tetino višetjedno spavanje, plesanje na rubu života i smrti izazvano nepodnošljivom količinom darovane sreće, slučajno susretanje s pričom škotskog ribara kojemu su udari groma, njih čak četiri, kasapili život komadić po komadić sve dok nije sveden na prisilno u svoj svijet zatvorenu, hromu ljušturu. Bizarnost doseže zenit s pojavom očeve nove partnerice Kriste. Ona, vjerojatno potaknuta novom ulogom, s naslijeđenom, a nikad proživljenom traumom, dane provodi u, fascinacijom dekapitacijama navođenom, pretraživanju videoservisa, šteteći time i sebi i plodu za koji i nije sigurno hoće li na svijet doći bez malformacija.

I ovdje bi ozbiljan čitatelj s nelagodom, možda prezirom pomiješanim s posvemašnjom odbojnošću, mogao svrnuti pogled i odustati od teksta. No literarne bizarnosti Selje Ahava samo su metafora eklektične neuralgičnosti i nepredvidivosti života, a roman Stvari koje padaju s neba zamišljen je kao pozornica, njegov je narativ mizanscena za prenošenje univerzalne poruke ljudskog iskustva. Naime, na prvoj, razini doslovne tekstualnosti, roman jest neuobičajena priča, prije literaran kolaž ili mozaik neobičnosti od kojih autorica gradi priču o neodvojivosti dobitka od gubika, sreće od nesreće, života od smrti. I već joj tu treba odati priznanje jer je već toliko puta ispletenoj priči o plesu erosa i thanatosa iznašla novo, zanimljivo i svježe oživotvorenje.

Promotri li se druga, kontekstualna sfera teksta, ovo je ipak priča o nemogućnosti suočavanja s traumom i, još više, nemogućnosti nastavka onoga što nazivamo „vlastitom životnom pričom“ bez prikladna završetka nekog njezina poglavlja. Autorica tu pažljivo i s velikom preciznošću razdvaja svjetove i poimanja odraslih od dječje potrage za, ako ne sretnim, a ono barem završetkom. Tako se otac, u nemogućnosti da makar i pogleda staru, tragedijom obilježenu kuću ili o mrtvoj ženi razgovara, zatvara u sebe, autorica će to lijepo opisati kao „rupu u glavi i komad soli u grudima“, od proživljenog šoka osjeća i privremenu fizičku oduzetost, a trenutak logike u velikom ništavilu besmisla pokušava pronaći i istraživanjem, potom taksativnim nabrajanjem, trenutaka u povijesti kad stvari doista jesu padale s neba i tako okončale ili razrušile živote drugih oštećenih pojedinaca. Očevo uvjerenje kako se takvim pristupom rješava samoće ipak je uzaludno jer, unatoč spoznaji da nije sam, u boli ostaje osamljen.

Djevojčica, s druge strane, utjehu traži u pripovjednoj ljekovitosti dječjih priča pa i oba svoja komada (kao naratorica vraća se i u posljednjem kratkom odsječku djela) konstruira kao bajkovite prikaze s pokušajem pronalaska klasičnog završetka. Logiku, pak, istražuje kontektualizacijom svoje situacije u svijet omiljena joj filmskog istražitelja, Herculea Poirota, koji, nedvojbeno prizemljen, dedukcijom nepogrešivo dolazi do razrješenja naizgled nerazmrsivih problema. Osim toga, djevojčica se narativnom strukturom koristi gotovo kao terapijom pa katkad i nije sasvim jasno što se od na papir postavljena doista dogodilo, a što je plod njezina literarnog bijega.

Naposljetku, naoko krhkim, a zapravo neraskidivim karikama povezavši sve u romanu iznesene priče, Selja Ahava pokazuje da je, naposljetku, i život sam „stvar koja pada s neba“, u samu svom postanku nepredvidiv i čudesan, obilježen mnogim nevjerojatnostima. Ovdje na najljepši način pokazuje i kako se fikcija može u potpunosti od života rastati, a s njim opet ostati neraskidivo povezana. Mudar je, stoga, izbor bio najveći dio romana ispripovijedati iz dječje perspektive – ono što bi iz fokusa odraslog naratora djelovalo groteskno, u dječjem je pogledu samorazumljivo.