O strasti i ljubavi

Kontekst vremena ili trenutka bitan je pri uprizorenju svakoga dramskog teksta. Osobito u globalizacijskom dobu, koje sve vidljivije pokazuje pukotine i nedostatke – ne samo stoga jer je čovjek individua nego i zato što je većini čovječanstva neprihvatljivo nametanje globalističkih pravila življenja suprotnih čovjekovu integritetu. Pitanje je dana kada će i već globalizirani kozmopolit shvatiti da globalizam nije njegov interes, nego da je to iskonska svijest o slobodi i ljubavi. Na svojevrstan način o tome piše i, još uvijek naš, Antun Šoljan u dramskom tekstu Romanca o tri ljubavi, premijerno izvedenu 10. ožujka na pozornici Gradskog kazališta Požega, u režiji Roberta Raponje.

Izvrsni Anabela Sulić, Matko Trnačić i Katica Šubarić / Snimio Hrvoje Mikolčević

Premda je Romanca o tri ljubavi javno predstavljena davne 1976, uvelike je anticipirala probleme naše suvremenosti što je, htio to ili ne htio priznati suvremeni čovjek, emocije smjestila među „relikte prošlosti“. Sada se iz te ropotarnice povijesti sve učestalije bude upravo emocije, koje čovjeka stavljaju pred dilemu; užitak bez osjećaja ili pak žudnja za užitkom? Šoljan nema tih dvojbi. Njegova poetična sentimentalna farsa, napisana u stihovima – s molierovskom lakoćom i šekspirovskim smislom za razvedenost priče – istodobno se i bez dileme opredijelila za ljubav i emocije, za užitak i žudnju za užitkom.

Drama se događa u vrijeme križarskih ratova u zamku u nekom nepoznatom mjestu, a njezini su akteri Gospa, Službenica, Vitez i Kapelan. Radnja se odvija u dva ambijenta: u Gospinoj odaji i prostoru pred kapelicom. Gospa i Službenica u zamku žive samotnim i kreposnim životom. Jedino društvo im je Kapelan, koji njeguje ružičnjak te se brine o zamku i štiti krepost Gospe kojoj je muž otišao u križarski rat. Ali jednoga dana u zamak dođe Vitez. Očarana Vitezom, Gospa nagovori Kapelana da joj dade ključ od pojasa kreposti, kojim je zaključala vjernost mužu na ratnom pohodu. Dobivši ključ, umjesto sebe Gospa ipak noću Vitezu šalje Službenicu, za koju Vitez misli da je Gospa.

U toj sentimentalno-romantičnoj ljubavnoj priči Šoljan se poigrava sudbinama zaljubljenih, propitkuje smisao ljubavi i života zaljubljenih nudeći nam pritom tri vrste ljubavi – Gospinu, duhovno/platonsku, Služavkinu tjelesnu i Vitezovu, koja je, kako piše u afiši predstave, „usmjerena ka ptici slobode“. Njihove ljubavne živote simbolizira ruža, njezin cvijet. Ruža, ružin grm, ružičnjak, crne ruže... lajtmotiv su teksta i predstave. „Čak i kad odlazi u gotovo sumanutu potragu za pticom, Vitez spominje ruže: Čujete pticu? O kako me mami, obećava vrt još neviđenih ruža.“

Oslonivši se na aktualnost fabule te umjetnički dojmljiv izričaj, dramaturški zgusnut sadržaj i zaokružene likove komada, redatelj Raponja, bez velikih redateljskih zahvata i takozvane inovativne interpretacije Šoljana, uz pomoć funkcionalna i dojmljiva scenskog prostora – scenografi su Nina Silobrčić, koja je i kostimografkinja, i Marija Matijanić – režirao je dobru predstavu. Pogotovo ako se ima u vidu da je predstavu izvedbeno prepleo elementima farse, komedije, drame i groteske. Uspješno se koristeći mogućnostima tih formi Raponja je glumce i likove koje glume vješto vodio kroz labirinte osjećaja, želja i žudnje. U svakoga od aktera ugradio je nešto od nekog žanra. Zbog svega spomenutoga predstava intrigira ne samo redateljskim rješenjima nego i uvjerljivim sadržajem i porukama.

U tome je redatelj Raponja imao ambiciozne i dobre suradnike u glumcima Marijinu Kuzmičiću, Katici Šubarić, Anabeli Sulić i Matku Trnačiću – osim Katice Šubarić ostali su još studenti glume. Ne samo zbog glumačkog iskustva najdramskije i najiznijansiranije dionice lika u predstavi ponudila je Katica Šubarić kao Gospa, Anabela Sulić kao Službenica glumački je veoma uspješno koristila elemente drame i komedije, Marijin Kuzmičić dobro je interpretirao dobroćudnog Kapelana, a najgroteskniji te pjevački dojmljiv bio je Vitez, kojega je glumio Matko Trnačić. Uspjelosti predstave pridonijeli su skladatelj scenske glazbe Marijin Kuzmičić, majstor svjetla Goran Krmpotić i ostali suradnici i realizatori predstave.

Sve u svemu, GK Požega produciralo je veoma zanimljivu predstavu koja može biti putokaz kako spojiti interes glumaca i publike. I kako ne odustati kada od kazališne umjetnosti odustaju i oni koji su zbog pandemije već odustali ili su na putu odustajanja. Požega ima i povijesni razlog da se vrati u budućnost hrvatskog kazališta zbog prelijepe i akustične dvorane i jer je jedan od rijetkih gradova u širem okruženju koji se može pohvaliti s tri stoljeća starom kazališnom tradicijom.

Prema zapisima književnog povjesničara Tome Matića (1874–1968) prva kazališna predstava u Požegi odigrana je 27. kolovoza 1715. Iako je precizno naveden datum, naslov predstave nažalost nije zabilježen. Također je zapisano da je pozornica bila postavljenja pod šatorskim platnom u dvorištu isusovačkog samostana.