Lutkarski tulum i putokaz u sutra

-

Svaki održan kazališni festival u današnjim je uvjetima pravo malo čudo. Jedno od takvih je i 12. međunarodna revija lutkarstva Lutkokaz u organizaciji Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku. Usprkos svim sad već uobičajenim nedaćama, od otkazivanja u posljednji tren zbog bolesti nadalje, Lutkokaz je uspio u četiri dana realizirati odličan program predvođen „savršeno izbalansiranom kombinacijom (po)najboljeg iz domaćeg i susjednog lutkarskog vrta“, kako je stajalo u medijskim najavama. Iako rečeno zvuči tek kao promidžbena fraza, nakon odgledanoga programa potpisujemo ga u cijelosti. Reviju je otvorila nova predstava Lutkovnog gledališča Ljubljana Tamnica u režiji slovenskoga genijalca Matije Solcea, a zatvorila nešto starija predstava Via Matti / Ulica norcev jednog od junaka slovenske nezavisne scene, Umjetničke organizacije Moment iz Maribora.

Drukčiji oblik suvremenog izraza demonstrirala je Petra Šarac, koja je u režiji Mateje Bizjak Petit lakoćom i sigurnošću te punokrvno dječje vladala prostorom i igrom u predstavi Oh la la riječkoga Gradskog kazališta lutaka

U fokusu suvremeno lutkarstvo

U tom čvrstom slovenskom omotaču našle su se dvije predstave trenutno najboljega lutkarskog kazališta u Hrvatskoj – riječkoga Gradskog kazališta lutaka. Riječ je o predstavama Oh la la i Sretna kućica, koju je zbog bolesti u posljednji tren zamijenila Avanture maloga Juju. Riječko kazalište bilo je i poseban gost revije u sklopu koje je održan i okrugli stol o tom kazalištu i njegovim suvremenim težnjama, a njihova tehnologinja i oblikovateljica lutaka Luči Vidanović održala je radionicu sa studentima.

Suvremeno lutkarstvo provlačilo se cijelim programom revije, a bilo je i u žarištu potprograma organizirana u sklopu projekta Kreativne Europe Kritička platforma suvremenog lutkarstva EU. Koliko potencijala i mogućnosti krije taj u nas još nedovoljno scenski istražen izraz, pokazao je Solce u Tamnici nastaloj po motivima Andersenova Postojanog kositrenog vojnika. Zajedno s dramaturzima Jelenom Sitar i Benjaminom Zajcom, jednonogog je vojničića odmaknuo od bajkovitih okvira u prostor žestokog i opasno zavodljiva ritma, moćnih vizualnih slika i stalnih scenskih iznenađenja koja su prepletala, suočavala i sukobljavala Andersenovu priču i svijet koji nas okružuje i pritišće. Time je združio tmurnu bajkovitost i mračnu stvarnost u snažnu i dojmljivu cjelinu koju je na bisu zaokružila emocionalna izvedba ukrajinske pjesme Oi tam na gori. Slojevit svijet suvremene tame scenografi Tomáš Žižka i Nerea Cuesta Garcia smjestili su pod posebno (fotografsko) povećalo, pretvorivši scenu u unutrašnjost fotografskog aparata u kojoj se stvaraju slike i „istine“ današnje stvarnosti. Unutar tog prostora Asja Kahrimanović Babnik, Gašper Malnar, Miha Arh i Filip Šebšajevič autoritativno su demonstrirali savršen sklad suigre, gradeći scenske slike u suglasju i višeglasju, oprezno plešući po rubu i strogo kontrolirano griješeći kako bi ukazali na krhkost svjetova kojima tutnje vojske i vojnici.

Drukčiji oblik suvremenog izraza demonstrirala je Petra Šarac, koja je u režiji Mateje Bizjak Petit lakoćom i sigurnošću te punokrvno dječje vladala prostorom i igrom u predstavi Oh la la. Za taj mali izvedbeni slatkiš nastao po ideji Bernarda Friota i Hervéa Tulleta, u koprodukciji riječkog GKL-a, ljubljanske Dječje kuće umjetnosti i Kolektive Ma-Théâ Centra za dječju kreativnost iz francuskog Tinqueuxa, mogli bismo reći da ga gotovo uopće nije briga za odrasle, njihova pravila i konvencije. On širi svoje niti scenom, pletući ih, zaplećući, uplećući i rasplećući, bez ijedne brige i sa samo jednom mišlju na pameti – igrati se, dječje, bezbrižno, neopterećeno i djeci razumljivo. A djeca su razumjela i objeručke prihvatila tu uspjelu scensku igru. Slično, iako nešto više oslonjena na riječi, s djecom je komunicirala predstava Sretna kućica u režiji Morane Dolenc, koja ih je zavela moćnim trisom – duhovitim i toplim tekstom Ivane Đula i Milice Sinkauz, koji izvire i vraća se u ritam, odličnom scenografijom ispunjenom brojnim iznenađenjima Luči Vidanović i izvedbom Zlatka Vicića, koji je vrlo šarmantno stvarao dijalog s tekstom, scenom, djecom i vlastitim junakom.

Slovenska gostovanja i studentske izvedbe

Riječani su imali prste i u mariborskoj predstavi Via Matti / Ulica norcev, budući da je izvođač te predstave u režiji Lutkokazova dobrog znanca Zorana Petroviča član riječkog ansambla Tilen Kožamelj. Njegov je protagonist simpatično brundalo kroz čija je nezadovoljstva i netoleranciju Kožamelj elegantno i duhovito zarezao ispod površine slovenskih (i naših) paradoksa, od političkih bedastoća i ovaca što bleje kako gazde sviraju preko poplave kineske plastike nadalje. Dodatni su šarm lutkarsko-glumačkoj monodrami pridali zgodna i duhovita igra (s) predmetima i (kineskim) figuricama iz jaslica te silno duhovito „pohrvaćenje“ slovenskih situacija poput: „Miroslav Škoro mi je dao da mu diram ravnicu“.

Uz gostujuće predstave kao jake nosive točke, tijelo festivala odlično su popunile izvedbe studenata Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, koje su se kretale od zgodnih ispitnih produkcija prve i druge godine do završnih projekata treće godine što su svoje prve festivalske korake uspješno testirali na prošlogodišnjem PIF-u. Dodajmo tu i festivalskim publikama nevidljiv dio – radionice za studente koje su ove godine, uz Luči Vidanović, vodili slovenska lutkarska umjetnica Jelena Sitar, cirkuski umjetnik Zoran Vukić i kazališni kritičar Igor Tretinjak.

Zaključno, 12. Lutkokaz potvrdio je da se muke po organizaciji festivala danas itekako isplate jer svaka izvedba uživo djeluje poput melema na ranu, a četiri dana odličnoga lutkarskog programa čisti je i prijeko potreban lijek za dušu. To su prepoznali i osječki gledatelji, koji su ispunili i ovacijama ispratili sve izvedbe.