Kenny Garrett, novo ime alt-saksofona

Kenny Garrett i nije tako novo ime alt-saksofona u jazzu kako bismo s obzirom na dostupnu jazz-literaturu pomislili. Premda njegova imena još nema u relativno dostupnoj stručnoj literaturi ovog trenutka, taj se jazz-glazbenik sve češće spominje u jazz-periodici, vinuvši se nedavno u sam vrh alt-saksofonista jazza. Rođen u jednom od najjačih središta jazza, u gradu Detroitu 1960, pa i nije tako mlad kako bismo u prvom trenutku pomislili.

Garret se već u mladosti naslušao glazbe različitih crnačkih žanrova. Otac, po profesiji stolar i tenor-saksofonist amater, slušao je jazz, dok mu je majka bila ljubiteljica programa diskografske kuće Motown i njezina nekad popularna repertoara crnačke glazbe. Mladi je alt-saksofonist odlučio poći stopama post-bop-stila. Poslije, s obzirom na protok vremena i stilske promjene modernog jazza, njegovo izvođenje poprima značajke na kakve smo navikli danas. Tako se Garrett stilski udaljio od načina izvođenja klasičnih alt-saksofonista jazza poznatih melodičara poput Johnnyja Hodgesa i sličnih, pa i kasnijih predstavnika tog instrumenta poput primjerice Cannonballa Adderleyja, Leeja Konitza ili Herba Gellera, a da ne spominjem alt-saksofoniste mainstream-jazza i bluesa poput Earla Bostica, Macea Parkera i sličnih.

Kenny Garrett nedavno se i sam vinuo u vrh alt-saksofonista jazza / Izvor Wikimedia Commons

Kenny Garrett je u početku iskustva stjecao u big bandovima Dukea i sina mu Mercera Ellingtona te svirajući u malim sastavima Arta Blakeyja, Milesa Davisa, Donalda Byrda, Freddieja Hubbarda i Woodyja Shawa, zadržavši pri svim tim utjecajima nužni narativ jazza. Već je u Ellingtonovim big bandovima mladi Garrett pokazivao velike solističke potencijale, dokazavši to nedavno najmodernijim interpretacijama i s vlastitim malim sastavima kojima je na čelu, primjerice albumima i originalnim skladbama poput Chasing The Wind, Train Watts i Drums On Fire. Njegov posljednji album protkan tipičnim džezističkim groovy-elementima, Sounds From The Ancestors, bio je jamačno jedan od razloga što je Garrett i od jazz-publike izabran s velikom prednošću za najboljeg alt-saksofonista godine na ljestvicama prestižne jazz-revije Down Beat. I premda Garretta mnogi smatraju nasljednikom legendarnog inovatora alt-saksofonista Charlieja Parkera, to vrijedi možda samo u generalnom razvoju instrumenta, dok je stilski bliži Johnu Coltraneu ili Jackieju McLeanu. U njegovim interpretacijama nije ostalo gotovo ništa od njegovih ranijih uzora Arethe Franklin i Stevea Wondera iz repertoara nekad među Afroamerikancima osobito popularne produkcije diskografske kuće Motown Records. Grad Detroit svjetskom je jazzu dosad podario niz izvrsnih interpreta, a sada na svjetskoj sceni pozdravljamo još jednoga perspektivnog alt-saksofonista, Kennyja Garretta, kojeg neki ljubitelji, poglavito oni stariji, možda i neće voljeti.

Jazz je vrlo dinamičan glazbeni fenomen podložan brojnim stilskim promjenama, koje su stručnjaci nekad brojali desetljećima. Kenny Garrett proizvod je našeg vremena i kao takva ga u ovom trenutku valja prihvatiti bez obzira na njegov trenutačni stilski položaj u svijetu jazza. No i za ljubitelje tradicionalnijeg jazza u njegovoj domovini postoji niz alt-saksofonista i drukčijih stilskih gledanja i tretmana tog instrumenta koji će svojim interpretacijama zadovoljiti i one koji neće prihvatiti jazz shvaćanja danas vodećega Kennyja Garretta