Iznad političkih poruka

„Zločini nikada ne zastarijevaju“ otrcana je fraza kojom se umiruju živi i daje nada potomcima žrtava. Najčešće i najlakše je izgovaraju političari. Malo tko od svjetskih čelnika nije je izgovorio i istodobno pogazio njezin smisao, pritom često zaboravljajući da nekažnjeni zločini ponovno ubijaju ubijene. U tom interpretiranju zločina uglavnom se ističu tuđi zločini, a negiraju, zataškavaju i zaboravljaju naši. Uglavnom moraju proći desetljeća, pa i stoljeća, da mnogi svoje zločine priznaju, pogotovo u opsegu u kojemu su počinjeni. Daljoj ili bližoj povijesti ne nedostaje takvih primjera. Konačno, svjedoci smo svakodnevnih pojedinačnih i masovnih zločina počinjenih nad nevinima u agresiji Rusije na Ukrajinu.

Problemom masovnog zločina prema Židovima u Drugom svjetskom ratu bavi se i drama Naš razred poljskoga dramatičara Tadeusza Slobodzianeka. Riječ je o zločinu počinjenu 10. srpnja 1941. u malom mjestu Jedwabno, smještenu unutar idiličnoga krajolika mazurskih jezera u Poljskoj. Tekst je preveo Mladen Martić, iznimnu predstavu režirao Jasmin Novljaković, produciralo GDK Gavella, a premijerno je izvedena 2. travnja na pozornici Centra za kulturu Trešnjevka.

Spomenuta faktografija tek je podatak o novoj predstavi u sadašnjem turbulentnom, a ipak letargičnom, hrvatskom kazališnom vremenu, jer se drama Naš razred uvelike razlikuje od sličnih drama, kakve se najviše nude na hrvatskim pozornicama. Nije dakle linearna kronologija ni jednodimenzionalna priča o zločinima i zločincima, kao što nije ideologijski ni političko-politikantski pamflet, koji dokazuje neupitnu krivnju počinitelja zločina i nevinost žrtava.

Autor fotografija: Hrvoje Zalukar

Slobodzianekova je drama kompleksnija. Ona je višeznačna civilizacijska priča o suvremenom, često iskrivljenu (ne)shvaćanju i doživljavanju uzroka zločina, kakvi se najčešći nude u polariziranom promišljanju svijeta i čovjeka koji je u tom svijetu, Za i Protiv, gotovo zaboravio da uvijek postoje uzroci i posljedice. I kako uzroci proizvode posljedice, koje su najčešće tragične i po Čovjeka i po Svijet.

Zbog toga i unatoč činjenicama, u Poljskoj – a ona sigurno nije iznimka – postoje otpori, kontroverze i „razlozi“ za neprihvaćanje istine o broju žrtava i počiniteljima zločina u Jedwabnom. U traženje istine o živim spaljenima u štaglju svojedobno su se uključivale strukture vlasti, istraživale ih te zaustavljanje svaljivale i na tamošnju Katoličku crkvu, jer je jedan iz razreda postao biskup.

Premda je drama pokrenula lavinu o počiniteljima zločina, još ne uspijeva smiriti strasti, otkloniti neslaganja, izgladiti nesporazume i odgovoriti na pitanje koliko je spaljenih u štaglju i tko je počinio masovni zločin nad Židovima u Jedwabnom. Poljaci tvrde da su Nijemci, Nijemci da su Poljaci, a Židovima je važno da se za zločin zna.

Radnja Slobodzianekove dramske freske počinje svakodnevnim, zaigranim događajima u školskom razredu u kojemu se obrazuju poljska i židovska djeca, otkrivajući novi život, nade i žudnje, izražavajući i pokazujući naklonosti, simpatije, dječje bezbrižnosti i zaljubljenosti. A onda tragičnu radnju drame pokrene bezazleni nesporazum – učeničko teatraliziranje posmrtnog ispraćaja Maršala, vojskovođe Pilsudskoga – kada učenik Heniek, Maršala optuži da je „Poljsku Židovima prodao“.

U četrnaest lekcija, odnosno životnih postaja – što je očita asocijacija i na Isusov križni put – Slobodzianek niže dramske događaje. Prikazuje nam živote učenika, njihovo ubrzano sazrijevanje, političke metamorfoze i prilagodbe povijesnim okolnostima te stradanja kroz koje prolaze oni i poljski narod, prvo od 1935. do 1945, a onda i do 2000. godine, kada je drama praizvedena u Londonu, a godinu poslije u Poljskoj.

„Iako u Našem razredu dominiraju traumatična iskustva koja su 'emanacija stvarnosti', drama Tadeusza Slobodzianeka ima u sebi nešto od školske igre, ispitivanja – iz povijesti i vlastite biografije, bez ikakvih ustupaka, ali i na distanci. U tom kazalištu smrti glumci posuđuju svoja tijela duhovima prošlosti, boraveći na granici dvaju svjetova, kao neki dibuci koji ulaze u njihova tijela“, piše u afiši predstave redatelj Novljaković.

Stalno imajući na umu dramaturgiju teksta, temu i mjesto radnje, ali i svjestan laka skliznuća u banalizaciju ili patetiku, redatelj i scenograf Novljaković utekao se znakovnom teatru i skupnoj glumačkoj igri u školskom razredu. Unutar razreda ispunjena školskim klupama, stolcima i školskom pločom – na kojoj neki od učenika promjenu prostora dramske radnje najavi upisivanjem simbola vlasti; križa, srpa i čekića, svastike i zvijezde petokrake – kreirao je polivalentan prostor dramskih događanja i glumcima omogućio da ižive sudbine svojih likova.

Suigrom, osobito koncentriranom glumačkom prisutnošću u prostoru, glumice i glumci kreativno su oživili životne sudbine učenika razreda i odnose unutar drame. Svaki od njih, bez obzira na upisani dramski sadržaj lika koji su igrali, ostvario je funkcionalnu i zanimljivu ulogu koja je tvorila mozaičnu strukturu snažne dramske freske. Veseli što ih je većina pokazala više nego što su do sada pokazivali i što im se u repertoaru kazališta davalo prostora. Osobito proživljenu i ekspresivnu kreaciju ponudila je Natalija Đorđević glumeći Rachelku.

Kazalište Gavella publici je ponudilo predstavu koja sadržajem nadilazi uobičajene političke poruke.