Istarski motivi Dragana Velikića

Uvijek me vesele knjige o Istri. Jednu poetsko-monumentalnu izdao je pulski arhitekt i fotograf Igor Zirojević, pod neobičnim naslovom Theatron Istria. No ta tehnički savršena knjiga, nastala od 20.000 fotografija snimljenih dronom, besprijekorne elegancije, meni je prvenstveno zanimljiva kao još jedan povratak Istri Dragana Velikića, vjerojatno najvećega srpskog živućeg pisca, koji je – rubno – i hrvatski pisac. Upravo ovih dana, od 4. do 30. travnja, Velikić je u Zagrebu u rezidenciji hrvatskog PEN-a.

Za Velikića treba odmah navesti ključne činjenice: rodio se u Beogradu 1953, ali je živio u Puli između 1958. i 1981; diplomirao je komparativnu književnost u Beogradu (gdje i danas živi), bio je urednik izdavačke djelatnosti Radija B92 od 1994. do 1999, pisao je kolumne za NIN, Vreme, Danas i Reporter. Objavio je romane: Via Pula (1988, nagrada Miloš Crnjanski), Astragan (1991) Hamsin 51 (1993), Severni zid (1995), Danteov trg (1997), Slučaj Bremen (2001), Dosije Domaševski (2003), Ruski prozor (2007, NIN-ova nagrada, nagrada Meša Selimović i Srednjoevropska nagrada za književnost, Bonavia (2012), Islednik (2015, druga NIN-ova nagrada) i Adresa (2019).

Izd. Keller Editore, Roverto, 2021.

Theatron Istria esejistički je nastavak njegova opusa koji je posvećen u većoj ili manjoj mjeri Istri. Sve to počelo je prilično davno.

„Prije nego što sam počeo pisati svoj prvi roman Via Pula, posvećeno sam se bavio gradom. Bio sam arhivar svega i svačega. Nisam tragao samo za događajima i pričama, već sam kao rođeni škovacin sakupljao svakakav otpad od imena gradskih faca i ridikula do oglasa i reklama. Dva ljeta sam proveo u čitaonici Naučne biblioteke iščitavajući novine i časopise. Ispisivao sam bilješke, stvarao kolaže od tako različitih svakodnevica. Maštao sam o knjizi koja bi bila i sanjarica i povijest Pule, gdje bi se na jednom mjestu našla sva vremena, flora i fauna, glazba i meteorologija. U toj jednoj ravni, kao na kakvoj ploči, miješali su se slojevi grada, nizala se imena hotela , parkova, gostionica, slastičarni, trgovina, kupališta, kinematografa, liječničkih ordinacija.“ (Pula – grad interval, 2014)

Hrvatski dio opusa

Ono što je zanimljivo u njegovu opusu jest da postoji njegov hrvatski dio, vezan uz Igora Zirojevića. Zirojević je plodan fotograf koji ostavlja tragove Pule i Istre. Između ostalog on je autor tri knjige Pula – grad interval, pri čemu je za prvu, austrougarsku Pulu, angažirao Velikića da u nadahnutom, dugom eseju iznese impresije na grad u kojem je odrastao.

„Otišao sam iz Pule u potrazi za boljom egzistencijom. A kada sam sedam godina kasnije objavio svoj prvi roman Via Pula, počelo je moje neprestano vraćanje. Sa svakim sljedećim romanom otkrivao sam nove slojeve grada. Pisac uvijek u sebi nosi dio globusa, svejedno da li je to Macondo ili Buenos Aires, Aleksandrija ili Dublin, Itaka ili Trst. Pisanje je vještina pretvaranja unutrašnje mape u sistem znakova. Heinrich Schliemann je tragajući za Trojom koristio Homerove mape. Iako arheolog amater, Schliemann je razumio poruke skrivene u stihovima Ilijade. Vjerujem da svaki pisac posjeduje vrlo skroman broj tonova, prizora, šumova i mirisa doživljenih u ranom djetinjstvu, u onom pretpovijesnom razdoblju svoga života, dakle, u vlastitom mitu. To su kulise sa kojima će uvijek iznova, u svakoj sljedećoj knjizi, graditi svijet pronalazeći ono što je neiscrpno: kombinacije. Ovaj esej pišem da bih se vratio tamo odakle zapravo nikada nisam ni otišao.“ (Isto)

Kako sam ja godinu dana – protiv svoje volje – živio u Puli, onda ga vjerojatno mogu razumjeti bolje od drugih. Meni je Pula 1985/86. ostala u sjećanju kao naporan i depresivan grad, prepun vojske i neobičnih ljudi koji nisu ukorijenjeni u tom gradu.

„Tijekom narednih desetljeća širila se mreža puteva. Počelo je sa ulicama. Plan grada Pule iz 1961. godine ispisan je crvenim linijama koje označavaju putanje prvih šetnji bez pratnje odraslih. Od ranih godina osnovne škole imao sam fantazam da prođem baš svakom ulicom svoga grada. Prekriti Pulu koracima, širiti mrežu prema periferiji, i dalje, linijama rimskih cesta, zahvatiti svaki kutak Istre, sve do ruševina ilirskih gradina gdje diše mitologija. Od tada je u meni prisutna strast za vodičima, mapama gradova i geografskim kartama. Popisati svijet.“ (Theatron Istria, 2019)

Velikić je najviše prevođen srpski pisac na mađarski i njemački – što ne iznenađuje jer je živio i u Budimpešti i u Beču (gdje je bio i srpski veleposlanik od 2005. do 2009). Opsjednut je vodičima i knjigama koje objašnjavaju urbane cjeline. Mi smo se i upoznali prilikom njegovih istraživanja Rijeke, preko kultne knjige Radmile Matejčić Kako čitati grad. Kako sam ja uredio zasad posljednje, peto, izdanje te knjige 2013, to je bilo nekakvo polazište u našim razgovorima.

Naravno, Pula je samo veliki ulomak priče o Istri, koja blagim krajolicima ublažava i okrutnost osvajača i očaj izbjeglica. Jedan od najljepših ulomaka iz njegovih istarskih eseja crtica je o Raši.

„Na pola puta između Pule i Rijeke, starom cestom koja prati zapis iz doba Rima, onu mitsku Via Tarsaticu, leži Raša. Upisana je u knjigu rođenih 4. studenog 1937. godine pod imenom Arsia. Samo trideset godina kasnije, zatvara se rudnik zbog kojeg je Raša i bila podignuta. Otada traje sumrak najmlađeg istarskog grada. Svi pokušaji da mu se udahne novi život ostali su bezuspješni. Ali, Raša ne može umrijeti, jer Raša nema groblje. Tokom 547 dana koliko je trajala izgradnja, projektanti nisu predvidjeli mjesto vječnog počivališta.“ (Isto)

Roman za
besmrtnost

Fotomonografija o Istri čarobna je, a knjiga kojom si je Velikić osigurao besmrtnost jest roman Islednik. Tu je on istraživao svoju majku te povezivao krhotine obiteljske priče s krhotinama raspada Jugoslavije. Ta knjiga nedavno je prevedena na ukrajinski(!), francuski i, nama najzanimljivije – na talijanski. Na talijanskom roman je naslovljen Il quaderno scomparso a Vinkovci (Bilježnica nestala u Vinkovcima) i našao se na sedmom mjestu uspješnica u Italiji, a njezin autor dobio je dosta prostora u rimskom dnevniku la Repubblica (8. siječnja), u tršćanskom Il Piccolo (12. veljače) te u riječkom la Voce del popolo (1. ožujka 2022).

Ono što je bizarno s talijanskim izdanjem knjige jest da je na naslovnici stara fotografija Trogira, što je besmisleno i zbog talijanskog imena romana i zbog toga što se Trogir u romanu i ne spominje. Meni je posebno zanimljivo, čak i zabavno, u tom Velikićevu romanu: da je začet u riječkom hotelu Bonavia, da se trebao preseliti iz Pule u Rijeku, u zgradu nasuprot Guvernerove palače (u kojoj živim od 1961!) te da je posljednja rečenica u Isledniku posve neočekivana: „Draga mama, uskoro ću progovoriti na fijumanskom.“

Na to se nadovezuje njegova želja da, u jednom trenutku, zatraži i hrvatsko državljanstvo. Na moj izravan upit što je bilo s time, odgovorio je 14. ožujka ove godine:

„Državljanstvo nisam dobio jer je najverovatnije tadašnji hrvatski konzul u Beogradu zadržao moj predmet u ladici, jer je bila smena ambasadora. Ja sam imao neverovatne preporuke, od hrvatskih akademika (Tonko Maroević, op. aut.) do Sonje Biserko iz Beograda. Nisam posle prihvatio njihov predlog da ponovo apliciram. Sada je to zaista nevažno.“

Dragan Velikić najveći je srpski živući pisac, čvrsto povezan, preko Pule, Istre i Rijeke, s hrvatskom književnošću.