Ispunjena očekivanja

Novu sezonu ciklusa Mladi glazbenici u Matici hrvatskoj 7. ožujka otvorio je Jan Niković (2001), student 5. godine glasovira na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi profesora Rubena Dalibaltayana, koji također paralelno pohađa i Scuola di Musica di Fiesole u klasi profesorice Eliso Virsaladze te se redovno usavršava na Internationale Musikakademie u Lihtenštajnu. Višestruki je pobjednik državnih natjecanja HDGPP-a te međunarodnih pijanističkih natjecanja kao što su Papandopulo, Mladi virtuozi, Giuliano Pecar, Sonus op. 2, EPTA Hrvatska, Zlatko Grgošević i Ars Nova. Podatak da je već 2015. nastupio uz jednog od najpoznatijih živućih pijanista Langa Langa na stadionu Allianz Arena u Münchenu pred sedamdeset tisuća ljudi i u izravnom televizijskom prijenosu dovoljno govori kakva su velika očekivanja bila postavljana pred koncert u Matici.

Jan Niković / Snimio MIRKO CVJETKO

Bez imalo zadrške i prije dalje raščlambe možemo reći da su sva očekivanja bila i više nego ispunjena pa tako čak ni blago raštiman klavir nije zasmetao da sezona bude otvorena na najbolji način. Recital je otvoren izvedbom stavka Vodenica iz suite Selo Borisa Papandopula. Prepoznatljiv Papandopulov neoklasični slog, s brojnim gotovo mehaničkim pasažama, zazvučao je svježe i odmjereno, a istu razinu odmjerenosti zadržao je Jan Niković i u Sonati br. 18 u Es-duru, op. 31 br. 3 Ludwiga van Beethovena. Ono što je bilo primjetno u Beethovenovoj sonati, ali podjednako vrijedi i za druga djela na programu, jest da će Niković istovremeno uzeti ponešto brži tempo, ali s druge strane dopustiti svakoj noti da odzvuči baš koliko treba. Zaigranost i skromnost koju možemo iščitati iz brojnih medijskih priloga kao da se ne slažu s karizmatičnom scenskom pojavom u kojoj sigurnost i samouvjerenost jamče da točno znamo kuda idemo i odakle smo krenuli. Nakon Beethovena, u nastavku smo podjednako opušteno i zadovoljno slušali Baladu br. 1 u g-molu, op. 23 Frédérica Chopina, dok je završni dio recitala pripao opsežnoj Sonati br. 2 u b-molu, op. 36 (verzija 1931) Sergeja Rahmanjinova.

U vrijeme kada pojedini solisti i orkestri otkazuju izvedbe djela ruskih skladatelja kako bi simbolično osudili napad na Ukrajinu, Jan Niković je kao dodatak izveo Skrjabinov prvi, četvrti i peti preludij iz zbirke Preludija, op. 16. Umjetnost i politika dakako ne mogu jedna bez druge, ali Čajkovski, Rahmanjinov ili Skrjabin nemaju nikakve veze s današnjim nečovječnim odlukama izdvojenih moćnika. No ostavimo li svakodnevne probleme po strani i za kraj se vratimo onomu vrednijem što ostaje nakon ovog recitala, čini se da niz istaknutih mladih pijanista koji je započeo Aljošom Jurinićem, nastavljen Mijom Pečnik i Ivanom Krpanom, sada ide smjerom koji mu zadaje Jan Niković. Kakva je samo povlastica da većinu njih, prije nego što se raziđu po pozornicama Berlina, Hamburga, Londona, Pariza, New Yorka i Tokija, slušamo na pozornici Dvorane Jure Petričevića.