Imagologija

 - 

U 20. stoljeću u kulturološkom se proučavanju učvrstila poddisciplina nazvana imagologija. Njezin su predmet predodžbe, iskustva i predrasude koje jedan narod ili više njih iskazuju prema nekoj drugoj kulturnoj skupini. Važno je napomenuti da „slike“ podliježu i povijesnim promjenama: mogu biti tvrdokorne, ali i fleksibilne.

Već je u prvotnoj, latinskoj riječi vidljivo da ona obuhvaća različita značenja. Latinski rječnik Milana Žepića (prvo izdanje 1901, četvrto 1960) bilježi: imago, -inis, f. = kip, slika, poprsje; sjena podzemna, utvara; jeka; predodžba, misao; fantom.

Naš prilog imagologiji su Kulturni stereotipi: koncepti identiteta u srednjoeuropskim književnostima (ur. Dubravka Oraić Tolić i Ernő Kulcsár Szabό, Zagreb, 2006). Budući da je ta knjiga rezultat jednog hrvatsko-mađarskog simpozija, znatan dio priloga bavi se problematikom odnosa između tih dvaju naroda. Moja je namjera da obzor razmatranja uvelike proširim.

Počet ću sa „slikama“ četiriju najvećih europskih zemalja: Njemačke, Francuske, Velike Britanije i Rusije. Bez njihovih književnosti glavni su tokovi europskoga literarnog stvaralaštva nezamislivi.

Ljubav i mržnja Francuske
i Njemačke

Posebno su intenzivni odnosi između Francuske i Njemačke, sve od srednjeg vijeka do danas. Treba upamtiti da su samo Francuzi i Nijemci imali reprezentativna djela s područja srednjovjekovnog viteškog romana u stihovima, uglavnom u 12. i 13. stoljeću. Francuzi su prednjačili pišući romane, napose o mitskom keltskom kralju Artusu i njegovu krugu. Osnovni su elementi romana polazak viteza u svijet pustolovina i njegov povratak nakon što se iskazao. Izvori priča o Artusu dva su djela, posredno i danas dio kulturnih predodžbi. To su romani o Percevalu (njem. Parsifal) i Tristanu. Njemački su pjesnici uglavnom slijedili francuske uzore, no u nekim djelima obrade su bile vrlo slobodne. Tristan i Parsifal žive i dalje – u muzičkim dramama Richarda Wagnera. Na imagološkom putovanju bilježim okolnost da je Wagnerovo glazbeno kazalište u Bayreuthu potkraj 19. stoljeća postalo mjesto umjetničkog hodočašća iz mnogih zemalja, a osobito iz Francuske. U Parizu je čak neko vrijeme izlazio časopis posvećen majstorovu stvaralaštvu. Bilo je u Francuskoj i sjećanja na to da je mladi Wagner tri godine živio u Parizu. Među francuskim posjetiteljima Bayreutha bio je i Debussy (Tristan, Parsifal). Ravel nije boravio u Bayreuthu, ali u Parizu nije propuštao koncerte na kojima su se izvodila Wagnerova djela.

Kip Slobode pozdravlja posjetitelje i useljenike pristigle u SAD

Tematska građa toliko je obuhvatna da je potrebno poduzeti nekoliko naleta. Srednjovjekovni romani doveli su nas do suvremenih odjeka. Vraćam se književnosti u 19. stoljeću, koje je osobito bogato svjedočanstvima francusko-njemačkih dodira.

Ključno je djelo putopisna knjiga s početka stoljeća O Njemačkoj (De L’Allemagne, 1810) francuske književnice Germaine de Staёl. U širem je smislu Madame de Staёl tvoriteljica suvremene imagologije: putopis je stvorio sliku o Njemačkoj u Francuskoj i, na temelju prijevoda, u drugim zemljama. Zadivljena njemačkom kulturom, nastojala je upoznati što više krajeva u zemlji koja se, za razliku od Francuske, sastojala od mnoštva državica povezanih na različite načine, napose zajedničkim jezikom, Lutherovom tvorbom. Zaokupljena duhovnim tekovinama, autoričini su zaključci bili vrlo povoljni za Nijemce: to je zemlja „pjesnika i mislilaca“, njezine su riječi. Bila je zadivljena mnoštvom uzornih sveučilišta u gradovima i gradićima. Pariz joj se u tom pogledu odjednom učinio siromašan. Posebna poglavlja posvetila je razgovorima s Goetheom i Schillerom, autorima koje je duboko štovala.

Svjedočanstvo negativne „slike“ bilo je satrapsko ponašanje cara Napoleona, koji je prezirao Nijemce – ali i žene, pa je barunici poručio neka se radije bavi pletenjem čarapa, a ne promidžbom za Nijemce. Madame de Staёl progonio je na svakom koraku, pa se morala privremeno skloniti u Englesku, sve do Napoleonova pada.

Knjiga O Njemačkoj obilježila je parišku duhovnu elitu, od Balzaca i Baudelairea do Tainea i Renana. Samo je pobjeda Pruske nad Francuskom (1870–1871) prolazno zasjenila sliku o Njemačkoj. Inače je sve do Prvoga svjetskog rata bilo više pozitivnih sudova negoli negativnih. Kod pisaca poput Prousta, uz Gidea i Cocteaua, kao da još odjekuje knjiga Madame de Staёl. U isti je mah najveći njemački romanist, Ernst Robert Curtius, knjigom iz ranih dvadesetih godina 20. stoljeća o suvremenim francuskim piscima, i u monografiji o Balzacu, pokazao da se u duhovnom dijalogu mogu prebroditi sve međe. Mržnja prema Nijemcima ostala je žestoka u krugu krajnje desnice u pokretu Action Française (Maurras, Barrès).

O promjenama stereotipa svjedoči činjenica da se u dvadesetom stoljeću, a napose nakon Drugoga svjetskog rata, uvriježio novi klišej, koji je u očima svijeta potisnuo duhovne kulturne tvorevine. Nastala je slika o Nijemcima kao narodu tehničkog perfekcionizma. Zasjali su zvijezda na Mercedes-Benzu i plavo-bijeli znak na BMW-u.

Dva lica Amerike

Nijemci i Francuzi vode na krajnji zapad, u Veliku Britaniju i Sjedinjene Američke Države. Najprije Britanija, odnosno prvotno Engleska. Imagološki, dva su razdoblja obilježila povijesnu sliku o Velikoj Britaniji: imperijalne epohe dviju žena – renesansne vladarice Elizabete I. te kraljice Viktorije većim dijelom devetnaestog stoljeća. U očima svijeta globalna premoć i brza industrijalizacija (Manchester) privlačile su pozornost. Među duhovnim vrijednostima na svim je kontinentima kao reprezentativna ponajviše slovila pripovjedna književnost, osobito djela Charlesa Dickensa.

Zanimljivo je da su dva lica Amerike isprva stvarala imagološke predodžbe u Europi svojim romanima (J. F. Cooper) i filozofskim radovima (R. W. Emerson). Manje je poznato da je Cooperov ciklus o Kožnoj čarapi (1823–1841) bio poznat u krugovima europskih umjetnika već vrlo rano. Uzet ću neobičan primjer: u Beču je Schubert u posljednjoj godini svoga nadasve produktivna života našao vremena za čitanje Coopera.

Drugo lice SAD-a stvarala je, nešto kasnije, slika o „zemlji neograničenih mogućnosti“ koja je privukla milijune doseljenika iz srednje i istočne Europe. Gospodarski kapaciteti Novoga svijeta bili su tako golemi da su poslali sliku o ravnopravnom natjecanju prema vrhu društvene ljestvice. Popularne su bile izreke poput „Danas perem tanjure, a sutra mogu biti milijunaš“ (poput dvojice biblijskih Amerikanaca, Forda i Rockefellera). Iz slika o pursuit of happiness izbrisane su, međutim, bezbrojne sudbine o kojima nema traga.

Slike ruskog duha

Nijedna europska zemlja nije pružila imagologiji tako kompaktnu građu kao Rusija. Pred očima mi je stanje u devetnaestom i većem dijelu dvadesetoga stoljeća. Premda je nakon Lenjinove revolucije na Zapadu bilo znatiželjnika, ipak je u kontinuitetu od ranoga 19. stoljeća sliku o Rusiji tvorila estetska kultura: književna, glazbena i filmska. Djela Gogolja, Tolstoja i Dostojevskog obišla su svijet. Thomas Mann ih je nazvao svojim najsnažnijim književnim doživljajem, a Freud je Braću Karamazove smatrao „najgenijalnijim romanom uopće“.

Za predodžbu o ruskom duhu nimalo manje nije važna glazba: Čajkovski, Musorgski, Rahmanjinov, Stravinski, Prokofjev, Šostakovič. Sliku zaokružuju veliki umjetnici filma, na čelu s Ejzenštejnom. Stilske inovacije u Krstarici Potemkin poticale su bezbrojna filmska djela.

Sve ovdje izloženo nema nikakve veze s današnjom Rusijom.