I dalje najviše čitaju djeca

-

U odnosu na književnost za odrasle dječja se književnost često stavlja u drugi plan. Razvidno je to u razini medijske prisutnosti kao i u posvećenosti znanstvenih istraživanja pitanjima, kako polju često tepaju, „književnosti za najmlađe“, Smiljana Narančić Kovač, izvanredna profesorica i znanstvena savjetnica na zagrebačkom Učiteljskom fakultetu, kaže da se postojanje problema ne može zanijekati, ali on nije ekskluzivno povezan s hrvatskom akademskom zajednicom ili medijskim prostorom. „Dječja se književnost često smatra područjem pedagogije“, govori Smiljana Narančić Kovač, „i ta je situacija slična u cijelom svijetu, a zajednička su nam i nastojanja da se toj temi prizna zasluženo mjesto u humanističkom području“.

A malo je tko u hrvatskoj istraživačkoj zajednici kao Smiljana Narančić Kovač upućen u stanje na globalnoj razini. Doktorica znanosti s doktoratom iz područja anglistike pri matičnoj je znanstvenoj ustanovi osnovala više kolegija iz područja dječje književnosti i slikovnice na engleskom jeziku, jedna je od utemeljiteljica Hrvatske udruge istraživača dječje književnosti, a od 2012, i njegova pokretanja, na čelu je uredničkog tima časopisa za istraživanje dječje književnosti i kulture Libri & Liberi koji je, tijekom desetljeća izlaženja, izrastao u jedan od međunarodno priznatih i u svom polju najrelevantnijih hrvatskih znanstvenih časopisa. Velika obljetnica i nedavno obilježen Međunarodni dan dječje knjige bili su, stoga, dobar povod razgovoru.

Snimio MIRKO CVJETKO

Iako je Hrvatska udruga istraživača dječje književnosti osnovana 2010, polje istraživanja nije novo. Otkad je dječja književnost u Hrvatskoj dio akademskog diskursa?

Dječja se književnost kod nas sustavno istražuje od sredine 20. stoljeća. Milan Crnković je 1961. u Rijeci pokrenuo prvi akademski kolegij iz toga područja, a iako se pojavljuju kolegiji i na filološkim fakultetima, književnost za djecu uglavnom se sluša na učiteljskim fakultetima. Naravno, visokoškolska nastava potiče i istraživanja, ali dugo smo bili prepušteni osobnim inicijativama. Mogli bismo reći da smo prije osnivanja Udruge imali malen broj istraživača dječje književnosti, no vrlo uglednih. Tu su Joža Skok, Dubravka i Stjepko Težak, Stjepan Hranjec, Ivo i Diana Zalar, Dubravka Zima, Marijana Hameršak...

Koliko je, u smislu okupljanja i protočnosti ideja, kao i prepoznavanja unutar akademske zajednice, pomoglo osnivanje Udruge 2010?

Osnivanje Udruge bitno je pridonijelo razvoju hrvatskih istraživačkih potencijala i uključivanju mlađih generacija u tu djelatnost. Za to su najviše zaslužni prvi predsjednik, Berislav Majhut, i sadašnja predsjednica, Sanja Lovrić Kralj. Poseban trud uložili smo u okupljanje kolega iz različitih sredina, a možemo se pohvaliti da danas „pokrivamo“ cijelu Hrvatsku.

Smatram da smo napravili određeni prodor u znanstvenu zajednicu. Svijest o dječjoj književnosti popravila se i u javnom prostoru, a tomu je pridonio i velik angažman Udruge oko proslave stote obljetnice objavljivanja Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića 2013. Na državnoj smo razini pokrenuli raznovrsne aktivnosti, od onih u vrtićima i školama do većih kulturnih događanja, a u to je vrijeme prema knjizi snimljen i film. Tad smo prodrli u različite slojeve kulturnog života, a poslije smo primijetili da se u javnim medijima počinje više govoriti o dječjoj književnosti. Pojavljivala se u dnevnicima, emisijama o kulturi, porastao je radijski interes za razgovore s istraživačima. Održali smo i znanstveni skup o Hlapiću nakon kojeg je objavljen zbornik na čak 800 stranica. Organizirali smo još nekoliko međunarodnih konferencija, koje su nam pomogle uspostaviti kontakte i suradnju s mnogim istraživačima u inozemstvu.

Zasigurno su i prije pokretanja Libri & Liberi izlazili znanstveni časopisi koji su se, barem rubno, doticali tema dječje književnosti. Kolika je bila pokrivenost područja?

Naravno, i prije su postojali časopisi posvećeni dječjoj književnosti. Od 1969. do 1997. društvo Naša djeca izdavalo je dvomjesečnik Umjetnost i dijete koji je bio nešto obuhvatniji i otvoren prema nastavi književnosti. Taj nam je vrijedan časopis pružio temelje i pozitivno je utjecao na razvoj cijelog područja.

Društvo hrvatskih književnika od 2012. do 2017. izdavalo je izvrstan časopis Književnost i dijete. Uređivali su ga Diana Zalar, Dubravka Težak i Božidar Prosenjak. Bio nam je komplementaran; uključivao je i književnu kritiku, priloge o piscima, a objavljivao je i nove priče i pjesme. I sada imamo potrebu za takvom publikacijom.

Godine 2012. objavljen je i prvi broj časopisa Libri & Liberi. Što vas je potaknulo na njegovo pokretanje? Koje ste praznine u istraživanju i percepciji dječje književnosti željeli ispuniti?

Od sama smo početka željeli izgraditi znanstveno relevantan časopis, održati što višu razinu objavljenih radova i uspostaviti međunarodnu razinu komunikacije. U uredništvo smo pozvali vodeće znanstvenike iz našega područja te nas je podupro velik broj međunarodno prihvaćenih autoriteta.

Otvorili smo se prema svijetu, promoviramo istraživanja hrvatske dječje književnosti i uspostavljamo poveznice s drugim akademskim sredinama. Časopis je naš forum za raspravu i za otvaranje novih tema u hrvatskoj sredini. Uklapa se u razne aktivnosti u razvoju istraživanja dječje književnosti u nas, a pomogao nam je i pri privlačenju sudionika na naše konferencije; tako smo 2019. u Zadru imali više od dvjesto sudionika iz trideset zemalja.

Časopis ste pokrenuli sa sviješću o važnosti referiranja časopisa u relevantnim bazama podataka…

Tako je, vrlo brzo prihvaćeni smo u bazu ERIH PLUS, važnu za humanističke znanosti, a čim smo stekli uvjete, primljeni smo u Scopus. Kad je Web of Science pokrenuo Emerging Sources Citation Indeks, bili smo jedan od sedam hrvatskih časopisa pozvanih u tu bazu. Od 2016. uvršteni smo na popis A1 časopisa u Hrvatskoj, što znači da se radovi koje objavimo vrednuju pri znanstvenom napredovanju. I u Italiji smo na popisu znanstvenih časopisa prve kategorije. Sve su to rezultati timskog rada.

Kako bismo postigli status međunarodnog časopisa, morali smo se pobrinuti da se većina radova objavljuje na engleskom jeziku i da su autori iz različitih država. Najviša svjetska udruga istraživača dječje književnosti, čiji je član i naša Udruga, redovito nas poziva da časopis prikažemo na njihovu kongresu.

Nadalje, pristigle radove, ako su interdisciplinarni, šaljemo na ocjenu i kolegama iz drugih područja. Primjerice, u pripremi tematskog broja o Alici u Zemlji Čudesa konzultirali smo matematičare, fizičare i logičare. Često uspostavljamo suradnju s kolegama iz različitih humanističkih disciplina. Tako ujedno širimo glas o časopisu među drugim članovima akademske zajednice. Njihova nam je suradnja dragocjena, a neki od njih potom i sami pošalju rad.

U uvodu ste i sami kazali da se dječja književnost često promatra samo kroz pedagoški aspekt. Stanje u javnom diskursu slično je onomu unutar akademske zajednice. Kako proširiti diskurs razgovora o dječjoj književnosti?

Razmatranje dječje književnosti iz aspekta pedagogije i didaktike u okviru društvenih znanosti važno je i potrebno, ali nije jedini pristup koji moramo razvijati. Cilj nam je osigurati prostor i za književno-znanstveni pristup dječjoj književnosti u području humanističkih znanosti, koji ona nedvojbeno zaslužuje, i to kao jednakopravan predmet istraživanja.

Primjerice, u novije se vrijeme istražuje povijest hrvatske dječje književnosti u nacionalnom i međunarodnom kontekstu, usmjeravajući se osobito na slabo proučena razdoblja prve polovice 20. stoljeća. Istražuju se i čitateljske navike u povijesnom kontekstu, a postoje i zanimljiva istraživanja o implicitnim ideologijama koje se književnošću prenose. Upisanost ideologije u književni diskurs nije sama po sebi negativna nego neizbježna. Ne možete napisati knjigu bez ideologije.

Časopis Libri & liberi međunarodno je priznat

Vidljivost takvih istraživanja nastojimo povećati uspostavom dijaloga i kvalitetom priloga koje objavljujemo. Budu li članci koje objavljujemo relevantni, znanstveno potkrijepljeni, možemo se nadati da će se i odnos prema tematici dječje književnosti i kulture promijeniti ne samo u znanstvenim krugovima nego i u javnom prostoru.

Važno je, kažete, i što djeca čitaju, a ne samo što se za njih piše. Je li čitatelj danas ispao iz fokusa? Postoji li i pri stvaranju i proučavanju svijest o krajnjem korisniku?

Svako kvalitetno djelo dječje književnosti zapravo je privlačno i djeci i odraslima. Svako takvo djelo ima više slojeva. Svaka dobra knjiga djetetu nudi gozbu, ali dijete bira ono što ga zanima i što mu je pristupačno. Svaka dobra dječja knjiga raste s djetetom. Kako dijete raste i sazrijeva, u dječjoj književnosti prepoznaje nove značenjske razine.

Ne znam treba li pisac misliti na to što želi poručiti dječjem čitatelju. Mislim da mora pisati onako kako misli da je dobro, iskreno, pristupačno i zabavno. Dijete će se zainteresirati za djelo koje ga poštuje i potiče na razmišljanje na primjeren način. Držim da bi ono što želi podijeliti s djecom i piscu trebalo biti smisleno, poticajno, izazovno i zanimljivo.

Kako se dječja književnost razvijala tijekom povijesti?

Štivo namijenjeno djeci 14. i 15. stoljeća bilo je mahom usmjereno na njihov odgoj i obrazovanje, kakvo je ponašanje poželjno i kako sačuvati čistoću duše. Za pravu se, neutilitarnu dječju književnost trebala razviti ideja djetinjstva. Tek kad je zaživio pojam djetinjstva kao zasebnoga razdoblja ljudskog života sa svojim vrijednostima i potrebama, pojavljuju se djela dječje književnosti u pravom smislu riječi.

Još se u 18. stoljeću u Londonu otvara prva knjižara za dječju književnost, potaknuta komercijalnim interesom. Njezin se vlasnik John Newbery oslonio na to da će roditelji uvijek rado djeci kupiti ono što se čini za njih korisnim. Dječja književnost i danas ima priličnu tržišnu prodornost.

Ipak, tek s romantizmom nastao je pojam nevinoga djeteta koje nije rođeno s izvornim grijehom i koje je bliže i Bogu i prirodi nego odrasli čovjek, koji se pak kroz život kvari i udaljuje od ideala. Tijekom devetnaestoga stoljeća nastaju prva djela koja polaze od koncepcije djeteta i djetinjstva kakva nam je bliska i danas.

Kakav je položaj djeteta danas? Neki teoretičari smatraju da živimo u vremenu postavljanja djeteta na pijedestal i pretpostavljanja njegovih potreba i ritma vlastitima.

Da, uistinu postoje mišljenja da je u suvremenu zapadnoeuropsku kulturu upisana norma prema kojoj se djeca doživljavaju zaštićenom i od odgovornosti pošteđenom društvenom skupinom. No ne vjerujem da je takvo stanje sasvim prevladalo. Držim da je upravo dobra dječja književnost poticaj djetetu da preuzme odgovornost za svoje postupke. Tako se razvija samopouzdanje i osjećaj pripadnosti zajednici, kojoj dijete i sâmo pridonosi. Mnoga djela dječje književnosti donose priče u kojima dječji junaci preuzimaju inicijativu i odgovornost za važne pothvate u različitim situacijama. Držim da čitanje relevantnih djela može pomoći djeci da osjete svoj potencijal da nešto učine. Većina se suvremene kvalitetne dječje književnosti zasniva upravo na takvu sustavu vrijednosti.

A kakav je danas status nakladničkih nizova dječje književnosti? Nedavno je objavljena knjiga o Biblioteci Vjeverica, kultnoj biblioteci zagrebačke Mladosti. Jesu li danas nizovi poput Vjeverice, Jelena ili Stribora nestali? Također, što se dogodilo s dječjim časopisima poput Radosti, Smiba, Modre laste…?

Istina je da smo prije imali nekoliko biblioteka, ali nije to bilo samo u Hrvatskoj. Ovdje je Vjeverica bila glavna biblioteka dječje književnosti, u Sarajevu je to bila Lastavica i svaka je sredina imala svoju biblioteku. Ti su nakladnički nizovi bili pod nadzorom urednika koji se brinuo o tome da budu društveno prihvatljivi.

No nije Mladost imala samo taj nakladnički niz. Desetak je nakladničkih nizova nastalo samo pod Vitezovim uredništvom, uključujući i niz Jelen. Ubrzo se pridružio Savez društava Naša djeca sa slikovnicama, a pojavili su se i specijalizirani nakladnički nizovi Znanja. I drugi su nakladnici, poput Školske knjige, objavljivali djela dječje književnosti. Od devedesetih, pak, postoji niz manjih nakladnika. Veliki mahom propadaju, među njima i Mladost. Dobro je što je velik broj kuća sklon objaviti i djela dječje književnosti. Bilo bi možda korisno da i danas postoji nakladnički niz na koji se uvijek možemo osloniti, no i ovako imamo izbor. Na tu situaciju utječu različiti čimbenici. Kao istraživači promatramo nakladništvo dječjih knjiga i nastojimo razumjeti povijesne i nove trendove.

U tom nam je kontekstu zanimljivo, primjerice, ono što se dogodilo ranih 1950-ih. Poslije rata u izdavaštvu su za djecu prevladavale izrazito ideološki određene slikovnice i knjige, obično s propagandnom namjerom. No tada dolazi do promjena u pravnoj regulaciji nakladništva, a papir postaje vrlo skup. Kako se već isticalo, morali su prodavati Karla Maya da bi mogli skupiti novac za objavljivanje Mate Lovraka. Drugim riječima, postaje prihvatljivo izdavanje popularne književnosti koja je poslije rata bila nepodobna. Odjednom se opet objavljuju pustolovni romani, izdaje ih čak i Mladost.

Dječji časopisi u svoje su vrijeme odigrali nevjerojatno važnu ulogu u opismenjavanju i informiranju dječjeg čitateljstva. Vjerujem da je glavni razlog njihovu nestanku to što nisu isplativi. Procvat vizualne kulture i novih medija zauzima danas velik dio slobodnog vremena, i odraslih i djece. No mislim da djeca i dalje najviše čitaju. Mnogo ovisi o posrednicima koji djeci omogućuju susret s književnošću. Važan je aspekt pristup čitanju lektire i individualnom čitanju u ranoj školskoj dobi, gdje možda treba uložiti više truda kako bi se djeci otvorili mehanizmi razumijevanja književnih konvencija za koje su dozreli. O tom se dosta piše u stručnoj metodičkoj literaturi. Osim toga, velik doprinos kulturi čitanja dugujemo knjižničarskim udrugama i njihovim projektima. I Libri & Liberi objavio je rad o toj temi.

Danas često možemo čuti da djeca trebaju biti pošteđena teških tema, no i da se o svakoj temi može pisati na djeci prihvatljiv način. Zapažamo pomak pa se danas mnogo više govori o smrti, svađama, roditeljskom razvodu… Jesu li tabu-teme zamijenile nekadašnje implicitne ideologije?

Ne zaboravimo da dječju književnost pišu odrasli, oni prosuđuju što je potreba u pozadini dječjega štiva – da se djeca što prije osposobe da budu korisni članovi društva ili da se djeci omogući slobodan razvoj i pruži poticaj na promišljanje primjeren dobi čitatelja. Svako društvo u svakom povijesnom trenutku zasniva se na sustavu vrijednosti na kojem počiva i određena ideologija. Ako se izdaju pretežno poučne priče, to govori o stavu društva, o onome što se od djece očekuje.

Ideologija je uvijek prisutna, bilo implicitno ili eksplicitno. Dječja književnost mladom čitatelju prenosi vrijednosti kulture i društva u kojem raste. Ideologija nije sama po sebi nešto loše. Valja je najprije razmatrati kao zadanu kategoriju. U istraživanju dječje književnosti uvijek je plodno razmotriti koje vrijednosti dominiraju. Rekla bih da svako književno djelo ili prihvaća ili dovodi u pitanje te vrijednosti, propituje ih ili izaziva. Suvremena djela često dovode u pitanje autoritet odraslih, a takav je stav dugo vremena smatran neprihvatljivim, svojevrsnim tabuom u dječjoj književnosti. Već izbor tabu-tema govori o tom da mu u podlozi stoji do određene mjere prihvatljiv društveni stav da su pojedine tabu-teme prihvatljive i djeci. To je također ideološka sastavnica svijeta djela.

Mislim da djeca imaju velik kognitivan i emocionalan potencijal i različite sposobnosti te griješimo ako ih podcjenjujemo. Djeca žive u istom svijetu kao i mi. Sasvim sam sigurna da se tabu-teme mogu nuditi djeci, ali na primjeren način. Smrt je nešto što se događa, u ratu ili u pandemiji, ali i u svakodnevnici, to je bolno iskustvo. Dijete treba dobiti poruku da je njegov osjećaj žalosti normalan, da svatko tuguje. Premda isto tako mislim da postoje vrlo ugledni pisci koji pretjeruju u tom „povjerenju“ prema dječjem čitatelju pa pred njega stavljaju dileme koje pripadaju domeni odraslih osoba ili mu o pitanjima o kojima se s djecom može razgovarati umjesto toga nude gotova i jednostrana rješenja.

S druge strane, ako djetetu pristupite na neprikladan način, možete ga i traumatizirati. Usto, mislim da nije dobro nametati djetetu izbor. Ako dijete ima potrebu za štivom o nekoj temi, moramo poštovati taj izbor, ali i to na koji način dijete razumije različite sadržaje. Uostalom, vratimo se temi smrti. Smrt je oduvijek prisutna u dječjoj književnosti. U Junacima Pavlove ulice umire mali Nemeček, sjetimo se Djevojčice sa žigicama… to je tužno iskustvo, ali možda smo zbog njega postali malo bolji i suosjećajniji ljudi.

Spomenuli ste već, a istraživanja potvrđuju vaše navode – djeca doista u prosjeku čitaju mnogo više nego odrasli. Gdje nastaje lom, zašto djeca ne odrastaju u čitatelje? Još važnije, imamo li rješenje toga problema?

Naš je život organiziran tako da odrasli imaju sve manje vremena, a ipak još stignu čitati. Djeci se to pojavljuje i kao obveza i kao školsko štivo. To je i pitanje razvijene potrebe za čitanjem. Vidimo li da čitanjem zadovoljavamo usađenu potrebu za nekim sadržajima i načinima izražavanja, onda smo obrazovanjem uspjeli razviti dobra čitatelja koji će se uvijek rado prihvatiti knjige.