Hrvatska seljačka stranka kroz izvorne dokumente

-

Hrvatska seljačka stranka (HSS) jedna je od tri glavne povijesne političke struje u Hrvatskoj (uz seljaštvo, tu su još narodnjaštvo i pravaštvo). Braća Antun i Stjepan Radić te Vladko Maček slavne su političke ličnosti 20. stoljeća te svakako sudbonosci hrvatske političke misli. Unatoč tomu, hrvatskoj javnosti slabo su poznate pojedinosti rada HSS-a od osnutka pa do početka Drugoga svjetskog rata. Tu prazninu ispunjava knjiga Zorislava Lukića HSS u borbi za hrvatsku samostalnost do 1941. u izdanju Matice hrvatske.

O HSS-u, Radiću i Mačeku pisano je dosta. Mnogo je povijesnih i političkih knjiga i članaka o toj dobro istraženoj temi. Istovremeno je teško pronaći djelo koje na jednom mjestu donosi sve ključne dokumente i spise koji približavaju razne ideje, mijene u političkim strujama i stajalištima HSS-a. Upravo je to okosnica Lukićeve knjige. Na 455 stranica autor sustavno i kronološki donosi na desetke pisama, govora, dokumenata, programskih sadržaja i polemika objektivno, bez nakane za dubljim objašnjenjima i raspravama. Čitateljima se ostavlja da pronađu smisao HSS-ova djelovanja, što je određena novost u povijesnim djelima. Ipak, samo iščitavanje dokumenata ostavlja dubok dojam, pa čak i određena iznenađenja.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2021.

Samostalnost, seljaštvo i slavenstvo

Lukić ipak ima jednu ideju vodilju kroz cijelu knjigu. Već se iz naslova očituje da je pitanje hrvatske samostalnosti temelj cjelokupnog djela, bilo da je riječ o traženju hrvatske neovisnosti o Beču i Budimpešti u vrijeme Austro-Ugarske ili o hrvatskoj samostalnoj državnosti kao načinu razrješenja velikosrpske dominacije u Kraljevini Jugoslaviji. Samostalnost je naglašena u raznim oblicima, koji se mijenjaju tijekom povijesnih odluka HSS-a o svom programu. Razumijevanje potrebe hrvatske državnosti proistječe iz HSS-ova odnosa prema seljaštvu i zemlji te snažnoj poveznici između seljaka i njegove sposobnosti donošenja najboljih odluka za sebe sama. Takva zemljoradnička logika dio je mnogih sličnih političkih pokreta koji u sebi sadržavaju zagovaranje republikanstva. Lukić pokazuje da je republikanstvo uvelike zastupljeno u HSS-ovim proglasima, ali se ne libi pokazati i pragmatizam u obliku prihvaćanja jugoslavenske monarhije kada je to potrebno za zaštitu hrvatskih interesa. Ipak, HSS je jasno davao do znanja kako je republikanizam najbolji politički model, i to je branio do kraja svog postojanja.

Pojedini dokumenti progovaraju o slavenstvu kao važnoj odrednici HSS-a u predjugoslavenskom razdoblju. Stjepan Radić osobito je zagovarao slavensku slogu, pa je samostalnost od Austro-Ugarske vidio u jedinstvu južnoslavenskih naroda. Lukić pokazuje kako je Radić bio vrlo jasan da su Hrvati i Srbi odvojeni narodi, ali isto tako ukazuje na Radićevo inzistiranje o jednom slavenskom plemenu. Pitanje odnosa prema (južno)slavenstvu tema je mnogih prijepora, dok jasan odgovor dobiva u jugoslavenskom razdoblju, kada Radić progovara o potrebi očuvanja nacionalne zasebnosti i slavenskog jedinstva. Jedinstvo HSS podupire i dalje, iako ne nužno u jednoj državnoj tvorevini. Prepoznavanje velikosrpskog nacionalizma i krivog tumačenja slavenstva svakako je jedna od najpoznatijih osobina HSS-a, koja određuje dugotrajnu borbu protiv Beograda. Lukić odlično ocrtava tu borbu proglasima, stavovima i pismima, borbu koja je završila zatvaranjem mnogih HSS-ovih odličnika, a potom i ubojstvima, uključujući atentat na Radića i druge poslanike u jugoslavenskoj skupštini.

S pomoću dokumenata Lukić također pokazuje osobne stavove i okolnosti mnogih haesesovaca i njihovih protivnika. Mimo službenih dokumenata, knjiga donosi i osobna i neformalna pisma i priopćenja, što pridonosi povijesnoj analizi prvoga dijela dvadesetog stoljeća. Bez tih pisama teško je dočarati stvarne odnose u Austro-Ugarskoj i Jugoslaviji, bilo da je riječ o Mačekovim razmišljanjima o jugoslavenskoj vanjskoj politici pred naletom nacizma ili o Pašićevim komentarima protiv HSS-a i Radića.

HSS kao stožerna hrvatska stranka prvoga dijela 20. stoljeća

Knjiga je kronološki postavljena i započinje s političkim počecima Antuna i Stjepana Radića te dokumentima o osnutku Hrvatske pučke seljačke stranke te njezinu radu do 1914. Autor potom prelazi na HSS-ove stavove i politike u Prvom svjetskom ratu, protimbama srpske i ruske politike prema Hrvatskoj, kritike i oprez prema Londonskom ugovoru i osnivanju Jugoslavenskog odbora te političkom razvoju od 1915. do 1917. Vrlo zanimljiv dio knjige progovara o prosincu 1918, metežu i raznim interesima oko budućnosti Austro-Ugarske, samoodređenju, HSS-ovu slavenstvu i konačno upozorenju da se ne ulazi u zajedničku državu sa srbijanskom monarhijom. To je poglavlje zanimljivo nazvano „ujedinjenje ili okupacija“, pri čemu Lukić pokazuje da je doista do te odluke došlo na prijevaru i uz mnogo političke naivnosti slovensko-hrvatskog vodstva. Istodobno, autor donosi niz dokumenata koji govore o HSS-ovu tumačenju ujedinjenja kao federacije u kojoj je hrvatsko trojedno kraljevstvo sačuvalo legitimitet, što se Zagrebu nikad nije priznalo. U srbijanskoj hegemoniji, očuvanost državnosti nije poštivano.

Drugi dio knjige posvećen je upravo toj HSS-ovoj borbi protiv velikosrpstva. Silno mnoštvo povijesnih dokumenata prikazuje razdoblje od 1919. do 1928, odnosno do atentata na Radića. Potom autor prelazi na rad Vladka Mačeka i njegovo predsjedanje HSS-om do proglašenja Nezavisne Države Hrvatske 1941. godine. Knjiga donosi i niz priloga koji se mogu iščitati u potpunosti, što dodatno uvodi čitatelje u HSS-ovo političko razumijevanje teškog stanja hrvatske države. Zorislav Lukić ovom knjigom pridonosi dubljem shvaćanju borbe za hrvatsku samostalnost, pokazujući kako su ideološka vrludanja i politička smionost stvorili od HSS-a stožernu političku stranku hrvatskoga naroda i povijesni biljeg modernoga hrvatskog političkog identiteta.