Haiku-stih opčinjen morem

Pjesnikinja i prozaistica Dunja Kalilić predstavila se ranije u Vijencu zapaženim pjesmama u prozi Snivaju li pupoljci (2011) te zbirkom lirskih pjesama Preskačem suton (2016). Tu su još i dvije vrsne zbirke na čakavskom idiomu Neka ČA ne gre ĆA (2012) i Rič te zove (2013), autentične apoteoze čakavskom izričaju.

Izd. OMH u Splitu, 2021.

U novoj zbirci Haiku iz mora pjesnikinja Dunja Kalilić predaje se opčinjenosti haiku-stiha koji odišu morem: „Plavo i modro. / Grle se more i nebo. / U oku bonaca.“ Poetska komunikacija haiku-stihom otvara osebujna vrata života, koja otkrivaju neku novu poetsku svjetlost, neko novo disanje nebom, vjetrom, kamenom i morem: „Modrocrveno lišće. / Između mora i neba – / lastavice.“

Zbirka Haiku iz mora, posvećena unucima pjesnikinje, Roku i Luki, podijeljena je u sedam poetskih naslova koji komuniciraju iskustvom lijepih riječi što odišu trajnošću postojanja. U njima se prelama bliskost svijeta kad poetske slike postaju bića: „Nemirni oblaci, / spuštaju se do mora – / poljubac kapi.“ Naslovi poetskih ciklusa počinju simboličnim razvedenim haiku-stihom koji je sam po sebi metafora: „Haiku je / otisak dlana na morskom pijesku (...) i početak osmijeha, kraj plača / kad se suši sol / i dolijeću nam stihovi iz mora izronili.“

Naslovi kao Valovi, boje, Sika uz more, Ribar i ribari, Sedef, sjaj, sedef, Na koži mora, U okusu soli, I brodi morem, postaju tako užitak u komunikaciji sa svijetom koji pomažemo stvarati, koji možemo – voljeti: „Krila galeba / lagano podrhtavaju / počinje maestral.“

Poetika dodirima, osjetilima (boje, zvukovi, mirisi), opčinjena životom odiše intelektualnim strpljenjem, a prednost je njezina u jednostavnosti izričaja: „Morskoj lastavici – / i kad pliva i kad leti – / more je plavo.“ Unutarnja pokretljivost poetskih slika donosi bliskost imaginarnog svijeta i poetski promiče lijepu riječ: spokojstvo. Spokoj. A u tome je komunikativna draž haiku-stiha. Suptilnost, istančanost, osebujnost, pohranjeni u tri kratka stiha: „Siječanjska noć. / Jedini šum u mraku – / val dira obalu.“

I tako, dok jedan kraj svijeta nemilosrdno galopira protiv drugog kraja rušeći sve pred sobom, neke druge duhovnosti, u pustoši zemaljskih samoća, vraćaju se svijetu imaginarnog, svijetu svekolikih suglasja. Osluškuju pjesnike. Čitaju ih.