Glazbene boje za „vremena nevremena“

Zasigurno nijednom ansamblu nije ugodno kada se dugo očekivana premijera otkaže netom nakon posljednje, generalne probe. Negativan je utjecaj na motivaciju i zdravo uzbuđenje pred nastup nemjerljiv. Ipak, čini se da takva situacija nije odveć utjecala na operni ansambl Hrvatskoga narodnog kazališta u Splitu. U ponedjeljak, 28. ožujka, dočekali smo nakon odgode premijeru opere Krabuljni ples Giuseppea Verdija. Zadnja opera rađena za sezonski repertoar bila je Norma prije nešto više od tri godine. Kazalište je prepunila publika željna užitka, a začudo, među njima je bio i velik broj mladih. Jesu li oni tu bili svojevoljno ili im je to bio nekakav školski zadatak, ostavimo po strani i nadajmo se da je barem do nekih doprla veličanstvena ljepota tog medija. Dirigentu Ivi Lipanoviću najbliži suradnik bio je redatelj Goran Golovko, a njegove ideje pak provodili su scenograf Marin Gozze, kostimograf Mladen Radovniković te Lev Šapošnikov, zaslužan za scenski pokret. Ideja moćne gomilice bila je „scenskim metaforama konkretizirati duh potpuno nestalnog i nesigurnog vremena, odnosno ‘vremena nevremena’“.

Splitska publika nakon tri godine ponovno je uživala u opernoj premijeri / Izvor HNK Split

Krabuljni ples Verdi je napisao u zrelom stvaralačkom razdoblju, za koje je karakteristična tinta musicale. Od Rigoletta nadalje, Verdi je svoje opere opremio vlastitim glazbenim bojama i glazbenim karakterizacijama (ritamske strukture, harmonije...). Zanimljiv je razvojni put doživjela ova opera; cenzuru zbog nemogućnosti prikazivanja atentata okrunjene glave te uputu libretistu da se istinita priča o švedskom kralju Gustavu III. predstavi kao priča o bostonskom guverneru Riccardu. Tijekom povijesti izvodile su se obje verzije, a splitska ekipa odabrala je „bostonsku“. Dvije se radnje isprepleću: ona u kojoj urotnici pokušavaju nauditi omiljenom guverneru i ona ljubavna, u kojoj platonski ljubavni par čine guverner i žena njegova najboljeg prijatelja Renata, Amelija. Elemente mjuzikla i satire u radnju unosi vjerni Riccardov sluga Oscar. Lik vračare Ulrice, koji se pojavljuje u drugoj sceni prvog čina, donosi operi ono nadnaravno.

U kontekst radnje redatelj je upisao mnoge momente iz naše stvarnosti. Ako opera ne treba biti vjerna povijesti, ne treba biti vjerna ni sadašnjosti, već donosi neku fuziju različitih vremena i kritiku sadašnjeg društva. Slojevita režija Riccarda prikazuje kao vladara koji prihvaća samo dobre vijesti. Scena ni u jednom trenutku nije bila prenatrpana i uvijek je nudila više ili manje dvosmislene motive ostavljene publici na razjašnjavanje. Ameliju u prekrasnim kostimima želi prikazati kao netaknutu ljepotu koja se nameće kao antagonizam svemu tmurnome. U sceni drugog čina stratište i vješala zamijenjeni su plantažom kanabisa sa znakovitim natpisom „Državno ministarstvo poljoprivrede“. Uistinu, nije li marihuana najpopularnija „čarobna biljka“ koja suvremenoj mladosti nudi lažni bijeg? Scena posljednjega čina šalje najjasniju poruku: načinjen je efekt dvostrukog kazališta, scena je zbog panela na kojima su slike loža i gledališta zapravo zrcalna i želi nam poručiti da smo jednako zakrabuljeni i groteskni kao i likovi na sceni. Ipak, jedna od vizualno najuspješnijih scena bila je ona u prvome činu. Kuća gatare Urlice zapravo je tarot-šou uživo kojem prisustvuje ženski dio zbora; žene koje su ujedno na tretmanu ljepote i na proricanju sudbine. Kamera koja sve snima i kostim Urlice prepun zasljepljujućih detalja imali su nas podsjetiti na televizijski program koji se prikazuje noću i nudi svakojaka proricanja.

Verdi je uvijek zapažao da svaka priča ima nekoliko strana, mogao je izraziti uistinu univerzalnu viziju („pjevao je i plakao za sve...“). Stoga nije lako bilo utjeloviti njegove likove. Uzmimo lik Riccarda, koji zahtijeva gipkost izvođenja, kao i cantabile i savršeni legato lirskog tenora, dok drugi odlomci zahtijevaju snagu spinto tenora. Rijedak je pjevač koji može biti jednako uvjerljiv sa svim vokalnim aspektima takve uloge. Max Jota koji tu ulogu pjeva već gotovo deset godina po cijeloj Europi bio je uvjerljiv, ali s ponešto tehničkih poteškoća. Daniela Schillaci kao Amelija uvjerljiva i zanosna; njezin je sopran bio siguran i jak, s krasnim legatom. Terezija Kusanović kao Urlica uspješno je ušla u ulogu, dionica joj je savršeno odgovarala i to se moglo vidjeti na uspješnom i samosvjesnom nastupu. Posebno su dobre bile tzv. male uloge, koje su bile prepuštene istaknutijim članovima zbora. Goran Velić kao Amelijin sluga te Joško Tranfić i Mate Akrap kao urotnici: dva niska basa, ubojice prikazane kao djelomično zlokobni a djelomično smiješni likovi. Ipak, nenadmašno je otpjevana uloga Renata, kojeg je utjelovio Matija Meić. Iako mu je to prva opera u Hrvatskoj od 2018. i prvi Verdi na sceni uopće, pokretljivost, fraziranje i apsolutna kontrola nad bojama potpuno su oduševili splitsku publiku. Branka Pleština Stanić kao Oskar, jedina Verdijeva uloga u hlačama sa svojim srebrno svijetlim glasom potpomognutim izvrsnim scenskim nastupom također je oduševila. Voljela bih imati još prostora za pohvalu orkestra i zbora, čija je izvedba pod ravnanjem sigurnog maestra Ive Lipanovića bila gotovo besprijekorna. Izvrsne boje, precizne pasaže i apsolutno uvjerljiva izvedba! Čini se da orkestar pomlađen novim snagama postavlja neke nove standarde izvrsnosti i jedva čekamo što nam uspješni operni ansambl HNK-a u Splitu priprema sljedeće.