Drama velike sugestivne snage

Poljski dramatičar Tadeusz Slobodzianek dramu Naš razred posvetio je zločinu počinjenu na više stotina Židova u gradu Jedwabneu na sjeveroistoku Poljske na početku nacističke okupacije Poljske u ljeto 1941. o čemu je 2000. monografiju objavio američko-poljski povjesničar Jan T. Grossa. Slobodzianek rezultate istrage koji nedvosmisleno utvrđuju da su krivci za pokolj Poljaci, a ne njemački okupatori, kako su tvrdili povijesni udžbenici – koristi kao ishodišnu točku za tekst u kojemu se kroz priču o skupini ljudi, nekadašnjih razrednih kolega, katolika i Židova koje prati od đačkih dana, bavi složenom problematikom poljskog antisemitizma i, pokazujući kako ništa nije crno-bijelo, upozorava na opasnosti iskrivljavanja povijesnih istina.

Duboko nelagodna kazališna vivisekcija geneze nastanka zla / Snimio Hrvoje Zalukar

Upravo je taj tekst zagrebačko kazalište Gavella odabralo kao predložak za najnoviju produkciju, premijerno postavljenu u subotu, 2. travnja, u Centru za kulturu Trešnjevka u režiji Jasmina Novljakovića.

Lako je naći razloge za postavljanje toga komada – perpetuiranje mehanizama okrutnosti i nasilja koji opravdanje nalaze u nacionalističkim narativima ukorijenjenima u mitološkim konceptima nacije i identiteta i vjerskoj isključivosti trajno je aktualna i bitna tema. No Slobodzianek, jedan od najvažnijih suvremenih poljskih dramskih pisaca i redatelja, nije napisao običan tekst o nacionalizmu i antisemitizmu: Naš razred duboko je nelagodna kazališna vivisekcija geneze nastanka zla koja dokumentaristički utemeljeno kritički skicira hodogram dezintegracije zajednice i njezin strmoglavi put u kolektivni zločin, pokazujući kako velika povijest utječe na sudbine tzv. malih ljudi, sijući usput nasljeđe zla u kojemu nitko nije posve nevin.

Slobodzianek temi pristupa iz vrlo osobne pozicije – rođen 1955. u Sibiru kao sin prognanih poljskih političkih zatvorenika, veterana pokreta otpora koji su čudom uspjeli preživjeti deset godina u sovjetskim gulazima, trajno je zainteresiran za psihološke mehanizme koji „obične“ ljude u određenim okolnostima pretvaraju u monstrume, prokazivače, pa čak i ubojice. U ovome tekstu ništa nije eksplicitno prikazano: ljubavi i mržnje, izdaje i lojalnosti, fizička iživljavanja i emotivne mijene – sve je tek naznačeno, ništa nije doslovno, a na glumcima je da izvrsno oblikovanu i esencijalno poetičnu dramu koja donosi užasno otrežnjenje iznesu polemički i lirski i realistično istodobno, pazeći da pritom izbjegnu zamke varljivo jednostavna predloška čiji bi ih naizgled nezahtjevan koncept lako mogao gurnuti u smjeru plošne „školske“ predstave.

Novljakovićeva režija ne želi tekst proširivati ambicioznom vizualnom estetikom ili preuzetnim režijskim rješenjima – ona radije poštuje uzuse dramskoga arhetipa izvornika, taksativno slijedeći Slobodzianekove protagoniste kroz ključne povijesne prekretnice Poljske 20. stoljeća, počevši od smrti maršala Pilsudskog 1935, preko dolaska Sovjeta 1939, do 1941. i nacističke okupacije, ali i dalje, nakon Drugoga svjetskog rata, redom kroz desetljeća koja su uslijedila jer, kako se pokazuje, kraj rata ne znači i kraj nepravdama i ogorčenostima.

Uzimajući za polazište razred kao metaforu društvene zajednice, predstava počinje predstavljanjem dramskih lica, učenika Našeg razreda, Dore (Ivana Roščić), Zoche (Antonija Stanišić Šperanda), Rachelke (Natalija Đorđević), Jakuba (Ivan Grčić), Rysieka (Hrvoje Klobučar), Menachema (Janko Rakoš), Zygmunta (Filip Križan), Henieka (Ivica Pucar) i Wladeka (Enes Vejzović), čije pojedinačne sudbine potom prati od 1925. nadalje, stvarajući izravne poveznice između procesa njihove moralne dezintegracije i širih društvenih okolnosti.

Jednostavnom scenom dominiraju školske klupe koje po potrebi pozornicu transformiraju u prostore javne ili intimne egzekucije; u ovome je komadu sve u službi brutalne sugestivne snage predloška, čak i jezik – koji se kreće od kolokvijalnoga, prostog i grubog do dječje naivna. Novljaković se domišljato sjetio scenografiju staviti u funkciju alata kojima glumci proizvode mukle zvukove upozorenja koji, kontrapunktirani nježnim dječjim uspavankama i pjesmuljcima, povremeno do nepodnošljivosti pojačavaju intenzitet teške, nelagodne atmosfere opasnosti i groze.

Slobodzianekovi su likovi duhovi samih sebe – izrazito stvarni, ali zapravo mrtvi, duše umrlih ustale u spomen na vlastitu muku, metafore moralne smrti, nemoćne dehumanizirane marionete povijesti. Gavellin ansambl nosi ih suvereno i spretno, glumačka je izvedba samouvjerena i disciplinirana, uz ipak zamjetnu superiornost Hrvoja Klobučara u interpretaciji dijapazona raspoloženja tragične figure krvnika Rysieka, od kontemplativno zaljubljenog do manijakalno dijaboličnog.

Zaigrana atmosfera razreda nasuprot jezivoj činjeničnoj povijesnoj istini, gotovo lepršava naivnost „dječje“ glumačke igre čiji svijet u trenu zamjenjuje protusvijet bezočne, neobjašnjive okrutnosti ono je što Naš razred čini predstavom neočekivane usisne snage, od one vrste koja gledatelja od prvoga trena prikuje za sjedalo ispunjena nelagodom, zbunjujući mu unutarnji kompas kaleidoskopskom igrom kojom glumci na sceni, ogrćući se plaštem Boga i vjere, grade zloslutni diptih svjetla i tame ljudskoga roda. Na kraju, kao i u stvarnome životu, većina likova pokušava dogovoriti prihvatljiv kompromis s ulogom svoje male niti u mračnoj tapiseriji prošlosti.

Nije slučajno udruženje europskih kazališta European Theatre Convention taj tekst, praizveden 2009. u londonskom National Theatreu, proglasilo jednom od najvažnijih suvremenih europskih drama. Žestoko kritičan bez ijedne izgovorene kritike, jednostavan i kompleksan istodobno, Naš razred djelo je velike sugestivne snage koje postavlja brojna neugodna pitanja. No u Našem razredu nećemo pronaći i odgovore na njih – odgovore mora svatko od nas potražiti u sebi. A kad nas neka predstava natjera na takvu potragu, znamo da ju je vrijedilo pogledati.