Zbogom, dragi Mandiću

-

Otišao je u 83. godini, dan nakon što mu je izišla kritika u subotnjem broju Jutarnjeg lista, pisac, novinar, polemičar, medijski ratnik, kolumnist, uporni šetač pripovjednim šumama, Šibenčanin Igor Mandić (1939). U više od šest desetljeća obilježavao je jugoslavensku i hrvatsku kulturnu javnost, propitujući, provocirajući, psujući, pomičući granice stereotipa, vičući, lajući i režeći na balkansku književnu krčmu, na palanku duha koja se utapala u močvari vlastite gluposti, mediokritetstvu, beskičmenjaštvu, kompromiserstvu, malograđanštini, u jednoličnosti i prepuštenosti.

Bio je dalmatinski bučan, pričljiv, žovijalan i kozerski šarmantan, volio je igrati žestoki ping-pong razmjene teza s onima koji nisu mislili poput njega, ali i s onima s kojima se možda ponekad i slagao. Činio je to vrhunskom erudicijom, brzim i britkim mišljenjem, duhovitošću, ironijom i autoironijom, cinizmom, glasnim govorenjem. Bio je zaigran, znatiželjan, ponekad naivan, skriveno nježan, želio je biti vidljiv, osoban i osobit, često puta zabranjivan, cenzuriran i osamljen na vjetrometini zbog vlastite samovolje i galame koja ga je dovodila do javne propasti i intimne zbrke.

Igor Mandić – pisac, novinar, polemičar, medijski ratnik, kolumnist, uporni šetač pripovjednim šumama / Izvor VBZ

Volio je više biti čitan nego u pravu, kako je često govorio.

Objavio je tridesetak knjiga književnih i glazbenih kritika, polemika, eseja, feljtona, knjige dnevničkih zapisa. Počeo je pisati kritike („za dobre novce!“) u Šuvaru Studentskom listu, trideset godina pisao ih je za Vjesnik, objavljivao je i u NIN-u, Danasu, Telegramu, Erotici, Slobodnoj Dalmaciji.

Čitala sam kao studentica knjige Književnost i medijska kultura i Principi krimića, razotkrivala poetiku polemike i feljtone u Bijeloj vrani i Hitnoj službi, učila kako pisati novinsku kritiku iz Notesa: VUS, 1968. – 1972., uživala sam u televizijskim emisijama na kojima se pojavljivao željno iščekujući koji će verbalni „skandal“ Mandić napraviti, nisam se u knjizi Što, zapravo, hoće te žene posve slagala s njegovim rečenicama, često nisam ni mislila kao on, ali mi je bilo uzbudljivo pratiti kako originalno, jezgrovito, sočnim izražavanjem, iznosi obranu svojih stavova.

Pisala sam o njegovim dnevničkim zapisima (Sebi pod kožu, U zadnji čas, Oklop od papira, Predsmrtni dnevnik), kojima je želio puniti zjevove prošlosti i sadašnjosti, erotizirajući čitatelje „viškom značenja“ i informacija, nastojeći da oni počnu žudjeti za uspostavljanjem mira u „dnevničarenjima bez reda i norme“. Prebiranje po osobnim sjećanjima, javnim tajnama, intimnim ritualima, po jutarnjim kućnim stereotipima uz obavezno, provokativno „svlačenja do gola“, ono je čemu Mandić, lišen svake cenzure, u njima teži. I pritom se strašno dobro zabavlja. Upravo je postupak postupnoga raslojavanja figure osobnosti u dnevničkom diskursu osigurao Igoru Mandiću pravo na vlastiti žanr, kojemu će jedna od karakteristika biti pisanje o biti slobode – u fenomenološkom smislu riječi. Piše u njegovu dnevniku na jednome mjestu: „Prevladati se, posjedovati se, biti u posjedu sebe, imati svoju vlastitost. Bit je istine, one ispod izvanjske oklopne tjelesnosti, potpuna prepuštenost tekstu, čista sloboda. Poput čiste ljubavi. Čistog užitka. Zadovoljstva.“

Premda je prva dnevnička knjiga nagrađena Kiklopom za najbolje publicističko djelo u 2006, ona je i umjetnički moćan tekst u kojemu su pomaknute granice autobiografije kao isključivo dokumentarnog žanra, pa ladica publicistike u kojoj se našla nije bilo baš najsretnije rješenje za nagrađivanje. Inteligentno, precizno, dovoljno polemično i provokativno, kao malo tko u hrvatskoj suvremenoj autobiografskoj prozi, upustio se u grasovsko osobno ljuštenje luka, ostavljajući pritom dojam oblikovanja poetike duše, a ne pukog kroničarenja od slučaja do slučaja.

Mandićev stil i jezik specifični su, nije se želio iscrpljivati u tome da riječ bude samo puko sredstvo sporazumijevanja, koristio ju je kao oruđe kojim piše „protiv“ drugih, kako bi zaštitio sebe od njihove gluposti, osobnu je „ranjivost“ često prikrivao bukom, lupanjem vrata ili javnim „deranjem“ novina. Imao je izrazito ekspresivnu rečenicu, bio je nadmoćan u odnosu na druge u svakom pogledu, do posljednjega daha nije potonuo u jednoličnu bjelinu papira, već je nastavio ispisivati osobnu žudnju za slojevitim otvorenim tekstom i promišljanjem, ne odričući se provokativnosti i ironije. „Ovdje je to autoironija. To mi je splav za preživljavanje. Samo s ironijom mogu se izvući iz ove močvare u koju me sudbina zavukla.“

Nitko u hrvatskoj književnosti nije dovoljno duboko zarezivao u tekstove drugih, ušetavši u njih ravno do dna, poput Igora Mandića.

Imao je on petlje i u zadnjim obračunima, nadvladavao „ostarjelog“ Igora i pronalazio buntovnog Mandića!

Nedostajat ćeš, dragi Igore, doviđenja, Mandiću, i opet ću Vas i Slavicu voziti na Lošinj u Apoksiomenov muzej, na projekciju nekoga našeg novog filma. I donijet ću Vam, ma gdje se nalazili, dunavskoga smuđa.