Vizualno dojmljiva distopijska melodrama

Iako kao žanr klimatska fantastika ili klimatska fikcija nije novog datuma, zasade joj pronalazimo još u 1889. objavljenu Verneovu romanu Kupovina Sjevernog pola, čijim se tekstom sedam godina prije no što će to učiniti službena znanost, najavljuju klimatske promjene, tek se s pojavom novovjekovne potrebe za stvaranjem i lijepljenjem novotvorenih kovanica svakoj tomu iole podložnoj pojavi, cli-fi (pojam 2011. proizašao iz „kovačnice“ novinara Dana Blooma) emancipirala ili odmetnula od okrilja izvorišne joj znanstvenofantastične literature.

Hoće li nestanak pčela s lica zemlje izbrisati i ljudskost? / Snimila MARA BRATOŠ

Premda danas medijskoj pozornosti (da ne kažemo histeriji) najizloženija, norveška spisateljica Maja Lunde nije pionirka ni ambasadorica žanra u kojem, osim njezinih, snažne poruke prenose i romani Davida Mitchella, Richarda Powersa, Iana McEwana ili Margaret Atwood. Kataklizmički su im scenariji i crne prognoze zajednički svima, a budući da negativističku perspektivu dijele i s ozbiljnijim znanstvenim doprinosima temi, doista jest pitanje možemo li, kao čitatelji, ali i pripadnici za negativnu promjenu najodgovornije vrste na planetu, ostati nijemi? Smijemo li ostati samo promatrači? Nije li vizionar Jules Verne tek nekoliko desetljeća uranio predvidjevši romanom Pariz u dvadesetom stoljeću da će francuska prijestolnica sredinu prošlog stoljeća dočekati boreći se s visokim temperaturama i stanovnicima usmjerenim samo k tehnološkom napretku?

Globalno je zagrijavanje, uostalom, i dovelo do sve glasnijih razgovora o klimatskim promjenama, a ta rasprava danas meandrira različitim rukavcima na putu propasti planeta i, posljedično, čovječanstva. Nakon što je 2012. pogledala dokumentarni film o izumiranju pčela, Maja Lunde, dotad autorica nekolicine scenarija i nagrađivanih knjiga za djecu, odlučila je autorskim angažmanom pokušati barem malo pridonijeti osvješćivanju. Tako je, tri godine poslije, nastala Povijest pčela, distopijski triptih o svijetu bez pčela, ali i ljudskosti, ujedno prvi dio planirane klimatske tetralogije. Tri godine po objavi izvornika zagrebački je Ljevak predstavio hrvatsko izdanje, u prijevodu Anje Majnarić, 2020. pred norveškom je publikom postavljena glazbenoscenska adaptacija romana, a 11. ožujka  u zagrebačkom je Hrvatskom narodnom kazalištu, kao suradnja nacionalne kuće i nositelja autorskih prava na dramatizaciju romana Det Norske Teatret iz Osla, održana svjetska praizvedba drame Povijest pčela.

Druga je to, nakon Genijalne prijateljice, dramska premijera u ovom zimskom dijelu kazališne sezone, i druga adaptacija književnog djela, a osim iznicanja iz literature, objema je zajedničko i to što mnogo više no na sociološku kontekstualizaciju naglasak stavljaju na pojačanu sentimentalnost. Nakon priče o ženskom (ne)prijateljstvu, pošlo im je to za rukom i pričom o kidanju spona, obiteljskih kako i onih čovjeka i prirode. Redatelj Erik Ulfsby nije nepoznanica domaćoj kazališnoj publici, pred kojom je već postavio Ibsenova Peera Gynta, ponovno je sa svojim timom stvorio vizualno dojmljivu, no u narativu i dramaturgiji ponešto praznu predstavu (prvo je zasluga scenografa Evena Borsuma i kostimografkinje Ingrid Kylander, a drugo odgovornost dramaturginje Ingrid Weme Nilsen). Valja, doduše, pošteno reći da Povijest pčela nije veliki roman kakvi ostaju upamćeni u kanonu svjetske književnosti, već žanrovska priča iznesena u savršeno pogođenu trenutku i s jakom marketinškom mašinerijom iza sebe, ali scenska se adaptacija ne trudi prodrijeti ni u one iole dublje slojeve koje bi predložak mogao ponuditi i, nažalost, ostaje na prvoj razini suhoga prenošenja teksta, žanrovske distopije s primjesama melodrame.

Zanimljivo je, doduše, kako se trostrukost priče rasprostrte kroz dva stoljeća, od Engleske sredinom devetnaestog, preko SAD-a početkom 21. stoljeća pa do Kine i, čini se, sumraka čovječanstva, usložnjava i na pozornici stvara novi, ulančani četvrti narativ. Ambicijom pojeden engleski pčelar William Savage (u uvjerljivom tumačenju Luke Dragića dijeli tek nešto genetskog materijala sa svojim izravnim potomkom, američkim kolegom Georgeom, čije ćemo izljeve bijesa, u interpretaciji Siniše Popovića, možda i najdulje pamtiti, a s kineskom oprašivačicom (ljudskom „pčelicom“) Tao (snažna, ali povremeno nedovoljno razgovijetna Zrinka Cvitešić) ne veže ga gotovo ništa. Ipak, na pozornici se njihove priče ponekad i doslovno nastavljaju jedna na drugu, jedna iz druge proizlaze, poniru stvarajući tako dojam međusobne povezanosti koji, naposljetku, i jest „poruka“ romana Maje Lunde. Iako bi ona sama rekla da njezini romani ne prenose poruku nego pričaju priče, a istom su se egidom, očito, vodili i na pozornici.

Je li ljudska nebriga za okoliš povezana s nemarom i neodržavanjem bliskih odnosa i izviru li oba problema iz nuklearne obitelji pitanje je na koje odgovora zapravo nema. Možda smo se, kako je predvidio Verne, previše tehnologizirali i tako odmaknuli od svojeg ishodišta. Naposljetku, kako je kao sjajna matica Lis Yara kazala Alma Prica, pčele se vraćaju. Nada postoji. Možda u produžetak vrste. Ali u ljudskost?