Umjetničko poimanje glazbenog vremena

Ivo Pogorelić i zagrebačka koncertna publika, dijelom stara, a većim dijelom nova i mlađa, kao i nemala njegova sljedba, vole se. Njegov najnoviji recital, isključivo s programom Chopinovih djela u punoj dvorani Lisinski kao rijetko gdje u svijetu, sa slušateljima i na podiju, ispraćen je ovacijama na nogama. Razumljivo je, dobitna kombinacija – Pogorelić kao neka vrsta otjelovljenja i lake identifikacije sa svjetski priznatom kvalitetom i slavom i, srećom, još živahna znatiželja publike koja riskira unatoč još živim i donekle pretjeranim prijetnjama pandemijom podmukle i nepredvidive zarazne bolesti.

Koncerti Ive Pogorelića redovito se očekuju s nestrpljenjem i stanovitom znatiželjom premda je repertoar koji brižno njeguje već tri desetljeća starim slušateljima dobro poznat sa snimaka ili s nastupa uživo. Ovaj put je predstavio i staro i novo, mahom repertoar s njegove najnovije snimke Chopinovih djela za tvrtku Sony Classical. Mora se priznati da je, iako relativno rijetko, Ivo Pogorelić u domaćoj sredini redovito prisutan. Iako su za naše (ne)prilike cijene ulaznica bile relativno visoke, ali ne i nedostupne, dvorana se popunila. Pogorelićevsko poimanje glazbenog vremena iskazuje se u potpunoj dekonstrukciji materijala, traženju novih slojeva, u konkretnom slučaju kontrapunktskih vještina unutarnjih struktura i osobitog značaja basovske dionice. Dosljedno svojoj umjetničkoj kreativnosti, proveo je traganje za skrivenim slojevima skladateljskog zapisa, sebe kao ekskluzivnog interpreta stavio u prvi plan i promovirao u koautora kojeg se i s malo slušateljskog iskustva lako prepoznaje. Slikovito je to objasnio i u predstavljanju za nacionalnu televiziju.

U posljednje vrijeme Pogorelić na podij donosi notni zapis što je legitimno, ali za pijaniste ne i uobičajeno, što je potpuno nepravedno u usporedbi s drugim instrumentalistima, pjevačima ili dirigentima. Svojedobno je Svjatoslav Richter preporučio kolegama da što prije sa sobom nose note jer osiguravanjem eventualnih memorijskih pogrešaka gube dragocjeno vrijeme i propuštaju toliko vrijedne literature, a klavirska je više nego obilna. No za stari i desecima puta provjeren repertoar ponekad se to može činiti dijelom poznate umjetnikove teatralizacije nastupa. Baš kao i isprika da ne nastupa u svom uobičajenom fraku, koji se negdje zagubio u avionskoj prtljazi. Koga je to briga? Svojedobno je Friedrich Gulda provocirao svirajući gol golcat. Uvijek je ostalo pitanje zašto i čemu je to služilo osim da eventualno, s upitnim ishodom, skrene pozornost na sadržaj djela koja izvodi. Ishod je ostao upitan… Pogorelićeva košulja, duga do pola bedra, komotna je interpretu i ni u tragovima provokativna slušateljima. Poput urednog domaćina, kraj putovanja Chopinovim svijetom naznačio je pospremanjem klavirske stolice pod klavir.

Za Pogorelića je svaki put nova interpretacija uživo i nov izazov  / Snimio Davor Denkovski

Ono što ostaje u sjećanju na glazbeni doživljaj Pogorelićeva je minuciozna razrada detalja, neobična upornost u promoviranju skrivenih linija i podcrtavanje unutarnjih dionica, gotovo opipljiva višeslojnost čitanja i otkrivanja razina skladateljskih zapisa, osobito onih mračnijih dubljih registara. U, recimo tako, suvremenoj HD (high definition) tehnologiji nije izostao ni veliki dinamički raspon pun kontrasta i osobite brige za boju tona uvelike potpomognute obilnom i razrađenom uporabom sva tri pedala. U osnovi mehanički instrument tako je oplemenjen velikim rasponom zvučanja. Za Pogorelića je svaki put nova interpretacija uživo i nov izazov i razlikuje se od snimki ili izvedbi koje su se prije mogle slušati, a interpretova bačena rukavica zahtijeva odgovor u koncentraciji i iscrpljujućoj, traženoj ulozi slušatelja. Jer, napokon, ni slušatelji ne smiju biti pasivni, zar ne?

Program se ponešto razlikovao od najavljenog, ali to je u trenutku dolaska na koncert postalo manje bitno. U cijeloj se večeri osjećala pomno i dosljedno promišljena, osebujna i na prvu prepoznatljiva vrlo osobna, meditativna pa čak i levitirajuća, delikatno nijansirana interpretacija, koja je zaokupljala pozornost potpuno ili djelomično uvlačeći pomnijeg slušatelja u svoj svijet čitanja Chopinovih zapisa. Zapisa skladatelja koji se promatra iz začudne, do krajnjih granica individualizirane dubinski detaljizirane perspektive. Na nju se može ili ne mora pristati, no dojam da se veliki prostor dvorane pretvorio u vrlo intiman i nadasve komunikativan ostao je dio čarolije Pogorelićeve iskrene zamisli. Zaokružena je bila dramaturgija predstavljenog izbora Chopinovih djela, velikim dijelom iz kasnog opusa skladatelja koji je, pogođen kobnom tuberkulozom, napustio ovaj svijet ne navršivši četrdeset godina (1810–1849). Ne, nije lagano ni samo milozvučno, uvjeravao je Ivo Pogorelić od početne Poloneze-fantazije (više fantazije), gdje se karakter poloneze vrlo suptilno otkriva, do završnog Nocturna u E-duru, op. 62. U međuvremenu se posvetio preispitivanju svog odnosa prema davnoj Sonati u h-molu svjedočeći da istraživanje novih mogućnosti sagledavanja nikada ne prestaje te kao i uvijek kloneći se patetike i pretpostavljenih obrazaca interpretacije. Slijedila je Fantazija u f-molu, Berceuse, Uspavanka u Des-duru i uzbudljivo bujanje Barkarole u Fis-duru. No kada se moglo unatoč mirnim tempima pomisliti da je program recitala odveć kratak, Pogorelić se, na nov i transparentan način, vratio svom „prastarom“ Preludiju u cis-molu i razotkrivanju slojeva vječno zagonetna Nokturna u E-duru, op. 62 izbjegavši svaku pomisao na paradno virtuozan završetak kakvim se recitali uobičajeno diče.