Umjesto knjige

Čitatelji izdanja Matice hrvatske znadu da sam u proteklih pet godina objavio dvije knjige koje prikazuju kulturnu povijest odabranih europskih gradova: Pariza, Beča, Praga, Berlina u prvoj, a Londona, Venecije, Münchena i Sankt Peterburga u drugoj.

Moj dragi prijatelj Krešimir Nemec upitao me svojedobno koje bih gradove odabrao ako bih podlegao iskušenju da napišem novu takvu knjigu. Iz više razloga to neću učiniti. Ali želim poznavateljima na području kulturologije reći koji bi gradovi došli na temelju mojih iskustava u obzir. Spaja ih okolnost što sam u svima boravio, od tjedan dana do pune godine – većinom sa suprugom Cvijetom.

Umjesto po četiri grada mogao bih ponuditi pet: Budimpeštu, Salzburg, Amsterdam, Kopenhagen i Frankfurt na Majni. O svakom od njih želim za ovu prigodu pružiti bar skicu.

Budimpešta, Salzburg, Amsterdam

U Budimpešti sam u sklopu suradnje Instituta na našem Filozofskom fakultetu i Mađarske akademije znanosti boravio vrlo često. Nakon zajedničkih sjednica mogao sam razgledavati grad, svaki put drugi dio. Svaki posjetitelj stječe spoznaju da se nalazi u jednoj od istaknutih europskih metropola prije Prvoga svjetskog rata, kad je uz Beč bila središte Austro-Ugarske Monarhije.

Grad u kojemu sam sa suprugom proveo nezaboravne dane najveći je nizozemski grad – Amsterdam / Izvor Pixabay

Veličanstven je pogled koji se iz starijeg dijela grada (Budima) pruža na noviji (Peštu). Malogdje se Dunav ističe tako dojmljivo jer protječe kroz sredinu grada. Živo se sjećam šetnji na kojima sam upoznao obje strane grada. Najprije sam primijetio ono što me osobito zanimalo. U gradu barokne i secesijske arhitekture ima neobično mnogo knjižara, antikvarijata i trgovina muzikalijama. U antikvarijatima se može prepoznati srednjoeuropsko usmjerenje mađarske kulture. U najvećem antikvarijatu našao sam (i odmah kupio) prva izdanja pojedinih djela Thomasa Manna, koja su danas bibliofilske dragocjenosti. Uz Manna našao sam Werfela, Musila, Brocha. Bilo je i Krležinih djela u originalu, na primjer Izlet u Rusiju, prvo, autentično izdanje iz godine 1926, koje je jedan od rariteta moje biblioteke. Da je Krleža bio zastupljen na policama mađarskih antikvarijata, poznavatelje njegova života nimalo ne iznenađuje jer je pet godina proveo na vojnim školama u Pečuhu i Budimpešti. U mađarskoj metropoli bila je prisutna austrijska, njemačka i hrvatska kultura, pa i talijanska, tršćanska prije godine 1918. Nimalo manje ne iznenađuje sveprisutnost glazbe. Bio sam na koncertu na kojem je pijanist Jando izvodio djela triju majstora klavira: Liszta (koji je bio mađarski, njemački i francuski skladatelj i virtuoz, a odanost domovini očitovao je u Mađarskim rapsodijama, kojih je ukupno devetnaest). Druga dva skladatelja (i blistava pijanista) bili su Dohnányi i Bartók, Bartók je jedan od neprijepornih klasika dvadesetog stoljeća, uz Stravinskoga, Schönberga i Hindemitha. Bartókovo stvaralaštvo osiguralo je Mađarskoj trajno mjesto u svjetskoj glazbenoj kulturi. O dominantnom položaju Mađara u reproduktivnom glazbenom životu Europe i Sjedinjenih Američkih Država oko sredine dvadesetog stoljeća svjedoče majstorski dirigenti Reiner, Ormandy, Szell, Dorati, Fricsay i Solti. Svi su rođeni u Budimpešti i ondje stekli glazbenu naobrazbu. Neke su od njihovih interpretacija, tonski zabilježenih, po sudu međunarodne muzičke kritike, nenadmašive. Treba poslušati samo kako Szell s Giljelsom izvodi Beethovenove klavirske koncerte, ili kako je Dorati snimio sve Haydnove simfonije.

Na putu od mađarske metropole prema sjeveru dospijeva se preko Beča u Salzburg, jedan od najljepših austrijskih gradova. Salzburg ima mitske dimenzije jer je u njemu rođen i znatan dio života proveo Mozart, jedan od najsavršenijih svjetskih skladatelja, po broju izvedbi na samu vrhu, bilo na opernim pozornicama bilo u koncertnim dvoranama. U novije vrijeme njegova su se ugleda domogli proizvođači slatkiša (Mozartkugeln), a nije daleko od komercijalizacije ni uporaba njegove serenade Mala noćna muzika kao mobitelskog signala. Već stotinjak godina postoji Salzburški festival, usko povezan s majstorovim stvaralaštvom. Komercijalna strana te institucije nebitna je u usporedbi s umjetničkim značenjem. Na Salzburškom festivalu gostovali su najbolji europski orkestri, a kao dirigent i redatelj istaknuo se Herbert von Karajan. U glazbenom životu grada uzorna uloga pripada elitnoj akademiji Mozarteum, gdje su djelovali i Hrvati Mladen Bašić i Rudolf Klepač. Na području govornoga kazališta izvodi se svake godine alegorijski moralitet Jedermann u Hofmannsthalovoj obradi. Kao grad biografske proze Salzburg zastupa Stefan Zweig, do odlaska u emigraciju, a u lirici Georg Trakl, predstavnik ranog ekspresionizma.

Grad u kojemu sam sa suprugom proveo nezaboravne dane najveći je nizozemski grad – Amsterdam. On je neslužbena metropola, a političko je središte Den Haag, prijestolnica monarhije. Amsterdam se često, s pravom, uspoređuje s Venecijom (kao i Stockholm). Poveznice su raznorodne naravi. I nizozemski je grad, poput talijanskoga, ispresijecan mnoštvom kanala (niz. Grachten). No dok su venecijanski kanali uglavnom posljedica konfiguracije tla, u brižno poredanim Grachten očituje se kartezijanski duh racionalizma. Treba imati na umu da je francuski filozof Descartes (lat. Cartesius) najveći dio života proveo u Nizozemskoj. Kanali tvore strogo proveden sustav, svojevrsnu mrežu. Uz njih su ulice, sa stanovima koji očituju poseban nizozemski način života na neprikriven način, bez zastora, prema geslu: pred prolaznikom nemam što tajiti.

Druga okolnost koja zemlju vjetrenjača i tulipana povezuje s Venecijom političke je naravi. Kao što je grad na Jadranu dugo dominirao na Sredozemlju, Nizozemci su svojim snažnim brodovljem kolonizirali veći dio Indonezije i zadržali je u svom posjedu do Drugoga svjetskog rata. Velik je bio izvoz kolonijalne robe u matičnu zemlju, a dražbe kave opisane su i u reportažama nizozemskih autora. Danas je odnos drukčiji: Nizozemci više nisu gospodari, nego domaćini. U Amsterdamu su mnogi stanovnici indonezijskog podrijetla i obogaćuju grad svojom tradicijom, osobito na području kulinarstva. Supruga i ja mogli smo se u to uvjeriti. Pošli smo u jedan od indonezijskih restorana, gdje smo uživali u ručku serviranu u mnoštvu zdjelica punih raznovrsnog mesa, umaka i salata.

Treća se paralela između Venecije i Amsterdama nameće kad pomislimo na golemo blago likovne umjetnosti. Na sjeveru se nalazi u Državnom muzeju (Rijskmuseum), u čijem su postavu neka od remek-djela nizozemske umjetnosti, tvorevine dvaju najvećih majstora nizozemskog slikarstva: Rembrandta i Vermeera. Muzej smo posjetili, no nismo stigli na koncert jednog od najboljih orkestara svijeta. Kraljevski Concertgebouw, s velikim dirigentima poput Mengelberga (koji se dvadesetih godina založio za sustavno izvođenje Mahlerovih simfonija), Haitinka i Harnoncourta (bečki dirigent koji je sa svojim ansamblom za ranu glazbu djela izvodio historijski, ali kojemu nije palo na pamet da glazbu od Haydna nadalje izvodi na stari način). U Harnoncourta bi se mogli ugledati neki današnji fanatici koji čak i Beethovena i Schuberta sviraju škripavo.

Kopenhagen, Frankfurt
na Majni

Davni su dani kad sam sa suprugom boravio u danskoj metropoli Kopenhagenu, gradu širokih zelenih avenija i parkova, od kojih je Tivoli, zabavište s glazbenim i scenskim atrakcijama, popularan magnet turista. Kopenhagen se proslavio i dvama suvremenicima na području književnosti i filozofije. Andersen je jedan od središnjih svjetskih autora umjetničkih bajki. Među najpoznatijima su Kraljevna na zrnu graška, Carevo novo ruho, Snježna Kraljica, Ružno pače i Mala sirena. Kod nas je veliki pripovjedač zastupljen već od devetnaestog stoljeća pa do danas u mnoštvu izdanja, najčešće na temelju njemačkih prijevoda. Filozof Kierkegaard poznat je u našoj sredini mahom samo uskom krugu stručnjaka. Svojim nekonvencionalnim protestantizmom preteča je egzistencijalizma u filozofiji dvadesetog stoljeća.

Dodat ću doživljaj koji valja upamtiti. U Amsterdamu, spomenuo sam, promaknuo nam je koncert Concertgebouw-orkestra. U Kopenhagenu smo imali više sreće s glazbom. Neću nastup glasovitoga Danskog kvarteta zaboraviti jer program te večeri ima veze s Hrvatskom. Na repertoaru im je Treći gudački kvartet Krste Odaka. Čuo sam ga za gimnazijskih godina u Osijeku u izvedbi Kvarteta Stanislav, iz sastava Osječke filharmonije. U Kopenhagenu smo bili sedamdesetih godina, što znači da je od osječkih dana do boravka u Kopenhagenu prošlo četrdesetak godina. Morao sam doći u Dansku da čujem to vrlo impresivno djelo. Hrvatskim kvartetima, sudeći po današnjem stanju koje se očituje na njihovim CD-snimkama, temeljito je ispod časti izvoditi to reprezentativno hrvatsko djelo.

U ovoj smotri nije bio zastupljen nijedan njemački grad u užem smislu riječi. Neka to bude Frankfurt na Majni (Frankfurt am Main). Danas se on u europskoj publicistici osobito često spominje kao sjedište Europske središnje banke (EZB). Taj grad ima mnogo lica. Poznajem ih jer sam ondje proveo, uz potporu Humboldtove zaklade, bez prekida punih godinu dana. Vanjski lik grada obilježen je svim oblicima trgovinskog i turističkog prometa. Zračna luka jedna je od najživljih u Europi. Treba spomenuti da Europska središnja banka nije prva ustanova u Frankfurtu koja upravlja novčanim prometom. Tradicija je sadržana u tome što je Frankfurt dugo bio sjedište Rothschildove banke, osnovane u tom gradu, a poslije s podružnicama u mnogim državama. U političkom pogledu ističe se demokratsko predvodništvo Frankfurta u devetnaestom stoljeću. Najtrajnije su kulturne tekovine. U građanskoj se obitelji rodio Johann Wolfgang Goethe, koji je u Frankfurtu proživio veći dio mladosti, životno razdoblje što ga je potanko opisao u autobiografiji Poezija i zbilja (Dichtung und Wahrheit, hrv. naslov u prijevodu Zdenka Škreba). To djelo doduše obuhvaća samo razdoblje do odlaska u Weimar (1775), grad u kojemu je stvorio veći dio djela i postao svjetski klasik. Na području društvene kulturologije Frankfurtu pripada važna uloga u povijesti međunarodno usmjerene filozofske i sociološke orijentacije, kojoj su predvodnici Max Horkheimer i Theodor W. Adorno (rođen u Frankfurtu). Do dolaska nacista na vlast zajedno su upravljali zavodom koji se zvao (i zove) Institut za društvena istraživanja (Institut für Sozialforschung). Svoju orijentaciju, s liberalnim neomarksističkim sastavnicama, nazvali su Kritische Theorie. Nakon Drugoga svjetskog rata vratili su se iz emigracije u Sjedinjenim Državama nastavnom i organizacijskom radu u Institutu. Sjećam se Adornovih predavanja 1964. na sveučilištu nazvanu po Goetheu (Goethe-Universität), uvijek pred prepunim dvoranama. Njihovo najpoznatije – zajednički napisano – djelo jest knjiga Dialektik der Aufklärung (1947), koju sam prikazao u zbirci studija Prošlost i budućnost 20. stoljeća (MH, 2010).

No Frankfurt je u svijetu najpoznatiji po sajmu knjiga (Buchmesse), koji pod normalnim okolnostima u velikim izložbenim dvoranama svake godine privlači nakladnike sa svih strana i na bezbrojnim jezicima. Prestiž je nakladnika da se predstave vlastitim izložbenim tezgama. Posljednji dan, kad se knjige mogu kupiti, čak po znatno nižim cijenama, pruža se prizor što ga poznajemo sa srodno zamišljene zagrebačke institucije: posjetitelji žure od pulta do pulta i pune torbe.

Završit ću sjećanja na Frankfurt glazbenim doživljajem – koncertom slavne pariške šansonijerke Juliette Gréco, pjevačice koju su Francuzi nazvali muzom egzistencijalizma. Takav je ugled stekao i najpoznatiji među pariškim šansonijerima Yves Montand, koji se proslavio i kao glumac. Juliette Greco ima nezaboravan glas i način interpretacije: njezin je dubok timbar mekan i opor u isti mah, a uvijek izražajan. Treba čuti jednu od najljepših pjesama iz njezina repertoara: Pod nebom Pariza (Sous le ciel de Paris). Izvodila ju je i na tom gostovanju u Frankfurtu, praćena samo harmonikom i gitarom. Supruga i ja bili smo očarani. U kasnijim godinama često smo se sjećali toga frankfurtskog koncerta. Nije nam uostalom promaknulo da je te večeri u prvom redu sjedio Yves Montand, no nije sudjelovao u programu. Njezin dvodijelni album šansona iz pedesetih i šezdesetih godina danas je audiofilski raritet.