Sraz svjetova

-

Eddie Vedder, Earthling

Premda je grunge – u skladu s prastarom definicijom – neobična sinteza punka i klasičnih hard rock-formi, svakom pozornom slušaocu od početka je bilo jasno da omjer debelo naginje u korist rock-klasičara: treba li posegnuti za nekom obradom, tipičan će grunge-protagonist rado zagrabiti u vreću s Bowiejevim i Dylanovim klasicima... ili standardima grupe The Who. Recimo, Pearl Jam rijetko su propuštali na koncertima izvoditi klasike Beatlesa, onako iz zabave, no to nije ništa novo: na repertoaru su bili i Neil Young i drugi akustičari, pa bismo mogli proširiti tezu s početka i zaključiti da se u svakom grunge-lideru krije i senzibilni folkie.

Izd. Republic/Universal, 2022.

Sve se to, dakako, može prepoznati na albumima Eddieja Veddera, koji i u trećem solo iskoraku razotkriva dubinsko razumijevanje tradicije; štoviše, pjevač Pearl Jama sve više zvuči kao da je i sâm iz nje izravno izašao. Vedder se na albumu Earthling najviše dosad približio pop-rock-klasicizmu: za početak, singl Long Way ostavlja dojam izgubljene pjesme Toma Pettyja. Popis suradnika još preciznije otkriva kreativne namjere, ne samo zbog činjenice da je doprinos klavijaturista Benmonta Tencha (iz Pettyjevih Heartbreakersa) odavno utkan u Eddiejevu glazbu. Zvjezdanu ekipu upotpunili su Ringo Starr i, uz ostale, Elton John, koji je vokalnim i klavirskim potezima energičnu Picture zapravo učinio posve svojom. Earthling je album naglašene melodioznosti, pun finih roots-pop bisera, pretežno uredan, s tek povremenim izletima na teren buke. Dovoljno je raznovrstan da privuče i sljedbenike Vedderove matične grupe. U tom smislu najmanje je očekivana uloga Stevieja Wondera, čija je prepoznatljivo razigrana usna harmonika dekorirala razaračku Try – jednu od rijetkih skladbi koja bi se mogla uklopiti u repertoar Pearl Jama. Sve u svemu, preporuke.

Marianne Faithfull,
Vagabond Ways

Njezin sumorni vokal kao da nosi svu patnju ovoga svijeta, što je posve razumljivo: Marianne Faithfull preživjela je heroinsku ovisnost, kliničke depresije, alkoholizam i niz drugih osobnih tragedija koje su obilježile njezin put i profesionalnu karijeru. Još od razdoblja kad je (kao djevojka Micka Jaggera i prototip zavodljive ženstvenosti 60-ih) zauzimala središnje mjesto londonske hipsterske scene, njezino je ime bilo okovano nečim zlosretnim.

Kad je prije 23 godine ugledao svjetlo dana, album Vagabond Ways nije polučio rezultat kojem su se nadali ne samo Marianne Faithfull nego i njezina diskografska kuća. A vjerojatno i njezini suradnici, sve redom poznata imena; traženi kanadski producent Daniel Lanois pobrinuo se za zvuk, zajedno s podjednako kompetentnim sunarodnjakom Markom Howardom.

Izd. BMG, 1999/2022.

Lanoisov angažman podrazumijeva naglašenu ugođajnost, u koju se savršeno uklapa pesimizam iz stihova. Nema ovdje ničeg adolescentskog – motivi izgubljene ljubavi i lamentacije o osobnim teškoćama svih vrsta uvijek su bile dio njezina outputa. Valja priznati da su one artikulirane posebno dojmljivo.

Vagabond Ways sadrži pet originalnih skladbi, a Lanois se ponekad pojavljuje i kao suautor. Od ostalih skladatelja koji su vlastiti autorski rukopis ustupili cijenjenoj pjevačici valja spomenuti i Rogera Watersa; Incarceration Of A Flower Child neiskorištena je pjesma iz arhive Pink Floyda. U cjelovitu zvučnu konstrukciju ugrađen je i autorski tandem Elton John / Bernie Taupin sa skladbom For Wanting You, a Vagabond Ways sadrži i nekoliko obrada poznatih pjesama – Cohenovu Tower of Song, primjerice. Album je sada dostupan i na vinilu s nekoliko dodatnih pjesama, među kojima se izdvaja evokativna izvedba Dylanove Blood In My Eyes. Sve to zajedno može poslužiti kao dodatni argument za tvrdnju jednog američkog kritičara: jedna od temeljnih oznaka karijere Marianne Faithfull ogleda se u njezinoj trajnoj sposobnosti revitalizacije, uz najvažniju opasku: u kaosu jednog sve-samo-ne-lagana života njezin nezavisni duh ostao je očuvan.

Floating Points, Pharoah Sanders & The London Symphony Orchestra, Promises

Ovo zvuči kao sraz svjetova, gdje jazz-saksofonist Pharoah Sanderssurađuje s Londonskim simfonijskim orkestrom i britanskim elektroničkim glazbenikom Samom Shepherdom – umjetničkim pseudonimom Floating Points. Sanders je majstor tenora, a svira ga suptilnije nego ikad.S druge pak straneShepherd se predstavlja kao neobičnosposoban i prilagodljiv skladatelj i aranžer. Pridonoseći ukupnom zvuku raznim elektroničkim i akustičnim glazbalima – sintesajzer, klavir, čembalo, orgulje – njegova je uloga možda i presudna.

Izd. Luaka Bop, 2021.

Svoje afinitete naznačio je prije sedam godinana debijuEalenia, kombinaciji dance-elektronike i ugođajnih eksperimenata. Na Promises Shepherd uskače u ulogu arhitekta(drukčijeg) zvuka, on je organizacijski mozak pothvata – ali duša je albuma Pharoah Sanders, veteran svjetske avangardne jazz-scene, nekadašnji suradnik Johna Coltranea i (poslije) njegove udovice Alice Coltrane. Šireći instrumentalistički vokabular jazza, Sanders se više oslanja na instinkt nego na velike koncepte ili vizije. Slično Coltraneu, njegov pristup jazzu duboko je spiritualan, što je nerijetko zahtijevalo uranjanje u divlje, slobodno strukturirane improvizacije. No to je bilo nekad.

Nastao kao rezultat petogodišnjeg rada, Promises je djelo upravo suprotna ugođaja: meditativno, lirski intonirano u konceptu i izvedbi. Promises je koncipiran kao jedna, 46-minutna kompozicija od devet stavaka. Glazba se razvija i teče postupno i sporo, iz stavka u stavak, s mnoštvom profinjenih varijacija – katkad na rubu psihodelije. Sandersov tenor-saksofon zvuči umirujuće, intimno, duboko melankolično i ugođajno, skladno se nadopunjujući sa Shepherdovim širokim, ambijentalnim krajolicima.

U jednome od brojnih pozitivnih osvrta netko je napisao da je album Promises„mjesto razgovora na kojemu ravnopravno sudjeluju jazz, klasična glazba i ambijentalna elektronika“. Ono što se u teoriji možda doima usiljeno, u zbilji se pokazuje kao 46 minuta začudne glazbe, proizašle iz jednog od najrafiniranijih sudara svjetova zabilježenih posljednjih godina.