Revolucionarne ideje svećenika preporoditelja

Godina 1848. u povijesti je važna zbog brojnih europskih ustanaka vođenih revolucionarnim idejama kojima je cilj bilo svrgavanje feudalnog poretka. U Habsburškoj Monarhiji taj je pokret rezultirao buđenjem nacionalne svijesti među državama pod vlašću Habsburgovaca, dok je Katolička crkva u tom razdoblju bilježila porast popularnosti reformnih ideja; posebice među nižim svećenstvom i u odgojno-obrazovnim ustanovama za mlade svećenike. Među najvažnijim promjenama zahtijevalo se uvođenje bogoslužja na narodnom jeziku, ublažavanje crkvene discipline i možda za ono vrijeme najvažnija promjena, ukidanje svećeničkog celibata. Kako je taj pokret zahvatio gotovo cijelu Crkvu, ni hrvatski prostor nije bio iznimka, a jedan od većih zastupnika novih ideja bio je upravo Pavao Štoos. O poboljšanju ćudorednosti svećenstva Štoosovo je djelo tiskano 1848. u kojem on predlaže ukidanje celibata, pritom se osvrćući na svećeničku svakodnevicu, pitanje morala i Bibliju kako bi dokazao da je celibat svećenicima nepravedno nametnut. Upravo taj introspektivni autobiografski aspekt daje dodatnu dimenziju tekstu koji bi se u nedostatku tog aspekta mogao nazvati programatskim. Djelo je dodatno obogaćeno Štoosovom sposobnošću da i naizgled običan tekst oživi svojim jedinstvenim stilom.

Izd. Pučko otvoreno učilište Velika Gorica

Pretisak djela O poboljšanju ćudorednosti svećenstva izdanje je Pučkog otvorenog učilišta Velika Gorica tiskano kao dio biblioteke Albatros. Iako izvorno djelo sadrži tek 70 stranica, ono je u ovom slučaju dodatnim prilozima i pogovorom Alojza Jembriha prošireno na 330 stranica. Potrebu za pretiskom Štoosova djela Jembrih opravdava činjenicom da je djelo do danas ostalo u sjeni, dok je s u crkvenim krugovima ono gotovo nepoznato. Osim toga Jembrih ukazuje na aktualnost tematike reforme Crkve i danas, navodeći kako su Štoosova razmišljanja o temi celibata i danas relevantna i živa tema u crkvenim krugovima. Štoosa je, u ono vrijeme, biskup Juraj Haulik natjerao da se odrekne svoga djela i ideja koje je u njemu zastupao, što je Štoos i napravio u nadi da će ga to spasiti rada u maloj župi u Pokupskom. Iz povijesti nam je poznato da ti reformacijski napori na kraju nisu uspjeli, a konačnu je pobjedu ostvarila crkvena tradicija.

Štoosovo djelo sastoji se od uvoda i sedam poglavlja u kojima se bavi stanjem Crkve i razlaganjem ideje ukidanja celibata među svećenicima. Uvod u djelo koncipiran je kao Štoosova molitva. Prvo poglavlje opisuje status svećenstva sredinom 19. stoljeća s fokusom na celibat kao ključni problem. Između drugog i petog poglavlja Štoos dalje razlaže pitanje svećeničkog bezženstva, propitkujući njegove razne aspekte i njegovu neopravdanost. Pritom se referira na ulomke iz Novog zavjeta, ali i na etičke i moralne principe propovijedanja svećenika o temama o kojima zbog nemogućnosti braka ne znaju dovoljno. Detaljno se opisuje i potreba za fizičkom ljubavi kao preduvjetom sveukupnog ostvarenja čovjeka te se pokušava dokazati da obitelj ne bi svećenika sprečavala u obavljanju dužnosti. Šesto poglavlje svojevrsna je polemika između Štoosa i starijeg svećenika koji je mlade generacije napao tekstom u Agramer Zeitungu, što mu je Štoos jako zamjerio. U tom poglavlju autor nastoji dokazati potrebu da se Crkva razvija i mijenja u skladu sa svijetom, kako bi u njemu mogla bolje funkcionirati. Sedmo poglavlje utvrđuje Štoosove ideje kao dio raširene reformatorsko-liberalne struje u Europi i najavljuje dalje istupe o istoj temi. Štoosovo djelo tiskano je s dvije njegove pjesme na samu kraju. Jedna je Kip domovine u početku lieta 1831., dok druga nema naslova, no izričito je domoljubnog karaktera. Pretisak krase i dvije različite naslovnice, što uvelike pridonosi sveukupnoj prezentaciji važnosti djela.

Drugi dio izdanja sastoji se od pogovora Alojza Jembriha, podijeljena u šest različitih tematskih cjelina. Jembrih tako u pogovoru sažima Štoosovo svećeničko, kulturno i socijalno djelovanje posebno se osvrćući na njegovu svećeničku službu u Pokupskom, gdje je bio dislociran. Pobliže se analizira i Štoosov udio u koncipiranju Zahtijevanja naroda iz 1848. Na kraju Jembrih O poboljšanju ćudorednosti svećenstva analizira iz sadržajne, slovopisne i jezične perspektive, što čitatelju daje detaljan uvid ne samo u složenost i slojevitost Štoosova pismenog rada nego i cjelokupnog stanja hrvatskog jezika u doba hrvatskoga narodnog preporoda.

Izdanje je Jembrih dodatno obogatio brojnim prilozima. Njihova je uloga čitatelju kontekstualno, ali i na personalnoj osnovi dodatno približiti duh vremena i Štoosove razloge za aktivizmom. Prvi prilog je Jedna rěčna zastupnike naroda trojedne kraljevine od strane domorodnog duhovničtva zapadne cérkve. Riječ je o tekstu upućenu saborskim zastupnicima Trojedne kraljevine u kojem se predlažu brojne promjene u Crkvi na hrvatskom prostoru, insinuirajući da država može u nekoj mjeri odrediti dalji razvoj Crkve. Autor teksta je najvjerojatnije Bogoslav Šulek, iako je tekst potpisan tek jednostavno „Š“. Drugi prilog zapisnik je sa skupštine svećenstva stubičkog dekanata u Mariji Bistrici 25. svibnja 1848. U njemu se u desetak točaka nabrajaju promjene koje je niže svećenstvo tražilo u sklopu liberalnih reformističkih strujanja. Štoosova pisma Vjekoslavu Babukiću i Ivanu Kukuljeviću treći su prilog. U njima Štoos prijateljima objašnjava što ga je sve snašlo, žali se na nemogućnost napretka u crkvenoj hijerarhiji te ih moli za dobru preporuku kako bi uspio u svom naumu da se uzdigne unutar Crkve. Temeljni je dio oba pisma identičan uz bitne razlike u post scriptumu. Babukiću se tako hvali poznanstvom s bečkim generalom Johanom Kempenom, dok s druge strane progovara negativno o banu Josipu Jelačiću, koji mu je odbio dati preporuku. Kukuljeviću pak navodi sva svoja postignuća dok je služio u Pokupskom u nadi da će Kukuljević to prenijeti drugoj gospodi u Zagrebu. Kao četvrti i peti prilog slijede izbor iz Štoosovih pjesama te reprodukcije naslovnica njegovih djela. Šesti je prilog bibliografija djela Pavla Štoosa koju je sastavio Ivan Horvat. Na samu kraju nalazimo govor Franje Fanceva izrečen 10. svibnja 1936. u povodu premještaja Štoosovih posmrtnih ostataka u zagrebačku arkadu hrvatskih preporoditelja na groblju Mirogoj.

Pretisak je decentno popraćen slikovnim materijalima, među kojima valja posebno spomenuti pregršt reprodukcija arhivske građe. Znanstvena oprema na visokoj je razini i tekstovi su popraćeni kontekstualnim uvodima, bogatim fusnotama, kao i detaljnim popisom korištene literature, što će nedvojbeno biti od koristi istraživačima Pavla Štoosa. Dakako, izdanje ima veliku vrijednost i za istraživače vjerske povijesti jer govori o jednom nedovoljno istraženu fenomenu kojemu vrijedi posvetiti dodatnu pozornost. Knjiga objašnjava raširenost, ciljeve, potporu, ali i protivnike liberalno-reformacijskog pokreta unutar Katoličke crkve čiji je Štoos bio sudionik, iako se njegovih dostignuća na kraju i javno odrekao.