PRVI RED IZ SJENE

-

Za razliku od mnogih autora, Slavka Pavić čekala je gotovo pola svog života da izađe iz sjene i da se njezin rad kao nadarene fotografkinje, istančana estetskog izraza i oka za detalje, prepozna na široj javnoj sceni. Velikim je dijelom tomu pridonio njezin samozatajni karakter. A iz razgovora s vitalnom 95-godišnjakinjom naslućujemo da joj to nikad nije bilo osobito važno, niti se htjela gurati u prvi plan, koji je prepuštala mužu, Milanu Paviću, profesionalnom fotografu kojem, kako sama kaže, duguje sve. Pa onda i drugima koji su djelovali u okviru njezine fotozajednice, također, naglašava, izvrsnim fotografima koji su joj bili potpora u razvoju njezina hobija.

Ovo je samo dio razgovora iz kojeg se može zaključiti kakva je Slavka Pavić kao osoba. Rano je izgubila vjernog suputnika i učitelja Milana Pavića, fotoreportera kojega je upoznala slučajno, na kolodvorskom peronu. On joj je otkrio tajnu drukčijeg promatranja svijeta kroz okular fotoobjektiva, a njezino se radosno fotografsko putovanje nastavlja, u nepoznati svijet likovne igre. Otvorena za eksperiment i nove tehnologije bez obzira na životnu dob, svojim se radovima ta fotografkinja upisala u knjigu najvećih domaćih dokumentarista urbanog pejzaža. Vizure grada opisuje estetski naglašenim detaljima, u jednostavnim, gotovo banalnim stvarima vidi ono što drugi nisu prepoznali.

Snimio Josip Regović / PIXSELL

U susretu s toplom ženom punom životne energije, kojoj nije ništa teško i ne skida osmijeh s lica, zanima nas kako izgleda njezin dan?

Pa moj dan je uvijek ugodno ispunjen. Imam obaveze, svaki dan šetnja, ja sam uvijek zu Fuss (kroz smijeh). Znate, fotografija ima veliku širinu, nema područja života ljudske zajednice koju ona ne pokriva. Fotografija pokriva sve, dokumentira i neizbježna je. Zahvaljujući gospodinu Louisu Daguerreu i pametnim ljudima u Francuskoj akademiji koji su davno prepoznali taj izum, mi danas gledamo kamenčić s Marsa, Saturn, Mjesec, čuda! Fotografija je čudo!

Dakle, bez fotoaparata ne idete nikamo?

U principu ne, ali dogodi se. Pa eto baš sad mi nešto šteka (smije se). Pao mi je jedanput dok sam bila na nekom snimanju, oko Nove godine, Božića... Zašla sam u neku šikaru, zapela za kupinu koja se čudno spetljala na zemlji i, da sačuvam kameru i sebe, nešto sam izvela da se spasim... ali, hvala Bogu, sve je ispalo dobro... Šteka, ali ipak radi.

Idete li ciljano fotografirati ili se prepuštate trenutku?

Svaki dan hodam, gledam i opažam. Pa vidim, tu je cijela kompozicija, a ja sam tu samo da kliknem... jednostavno se dogodi. S namjerom je kad idem u Fotoklub, znam da će tamo biti neki dragi i zanimljivi ljudi. Ali kad idem u prirodu, sve prepuštam njoj, jer ona je nezamislivo lijepa, čudesna... onda samo nešto ugledam i zabilježim. Hodam po nasipu, pješačim od Miramarske pa sve dalje i dalje... do Boćarskog doma. Trenutak je kad kažete – to je to! Nekad može proći i dva sata da ništa ne nađete što bi vas privuklo ili razmišljate, ma neću ovo, to je već toliko puta snimljeno, ja barem tako razmišljam i idem dalje. Ovo ćemo ostaviti onima koji su to već dobro snimili.

Čuveni Rolleiflex, prvi fotoaparat koji ste dobili od muža, tijekom desetljeća nasljeđivali su drugi aparati. Koji sada upotrebljavate?

Najjednostavniji, kompaktni Nikon. Čujte, ne mogu više nositi one staklene objektive, tu tešku metalnu kutiju. Digitalna me fotografija spasila, omogućila mi da se i dalje bavim fotografijom. Znate, ako razvijač, fiksir, ne potrošite dokraja, on propadne, zatim treba nabaviti pravi fotopapir – sve je to jako skupo.

Nedostaje li vam ipak analogna fotografija?

Ja sam počela s analognom fotografijom, ona ima posebnu priču, osobito crno-bijela. Kad je gledam, osjećam koliko slojeva ima na tom negativu, filmu, osjećam to i na fotografiji. Često mi se čini da je digitalna fotografija jednostavnija – kao nekakav crtež, ali ide mi sve bolje, ljudi u svemu napreduju, pa tako i ja. Fali mi, ali sam se prilagodila vremenu.

Već se desetljećima bavite fotografijom, postali ste profesionalac.

Za mene je fotografija hobi, a iz hobija se rađa profesionalizam, eto (opet široki osmijeh).

Kad ste prvi put uzeli fotoaparat u ruke?

Išla sam u srednju školu u Daruvaru i jedan kolega, Horvat, imao je fotoaparat i sam je razvijao i film i fotografiju ... To me privuklo i pomislila sam – zašto ne bih i ja pokušala? Znate, čovjek uvijek ima neke nove ambicije. Ali kaže meni moja mama – draga, kud ćeš ti sama među dečkima u mraku, ne dolazi u obzir!

Je li netko prije toga, u toj ranoj mladosti, u vašoj sredini imao fotoaparat ili vas fotografirao?

Joj, draga, u ono vrijeme fotoaparat su imali samo bogati ljudi, trgovci i slični, puk – ne!

Mi (Milan i ona), još 50-ih u Hrvatskoj, Srbiji, na Ohridu, doživljavali smo na putovanjima da nas ljudi mole da im snimimo dijete. Izlazi dijete mokro iz jezera i ne možete biti tako neosjetljivi da to ne napravite – pa snimit ću! Tako smo dobre prijatelje stekli na tim putovanjima. Eto, ti ljudi s Ohrida godinama su nam pisali pisamca i mi njima jer smo im snimili djecu.

Snimali smo zatim 1958. lepoglavsku čipku i tamo je bila učiteljica koja je vodila tečaj, imala je troje djece i pita da li bismo joj snimili djecu. I ja snimim svako dijete kao portretić. Čak sam jedan od tih portreta, njezine kćerke, i izlagala, stavila sam gazu i osvijetlila ga da ima strukturu… i bila sam ponosna što sam došla na tu ideju. Uvijek bude takvih susreta, a fotografija je nevjerojatna koliko vas obogati onim što vidite, nikad niste ograničeni, hodate i gledate, dakle nema granica… Sve ovisi o pojedincu, ima li afiniteta za to, ima li afiniteta da hoda… a svatko na svoj način gleda, netko lepe cure, a netko lepe dečke (kroz smijeh).

Što najviše volite fotografirati?

Volim stabla! Stablo je nešto posebno, jedno stablo može vas obradovati cvijetom, listom, sjenom. Čuva vas, brani vas od vrućine, ali i daje plod i taj plod vas obdaruje, hrani, bila to kruška ili jedna bobica... sve je povezano s tom ljepotom i što nam to priroda pruža, da li je volimo, čuvamo… to je priča za sebe!

Kad već spominjemo prirodu, kako vi gledate na to da ljudi prolaze i ne vide stablo, a osobito njegovu važnost?

Od prvog dana kad se pojavila bitka za ekologiju – ja sam ta. To održavam i čuvam prirodu. I sadim, sadim stabla – maslinu, marelicu pa jednu šljivu, sad i lovore sadim. Moji nešto imaju dolje u primorju pa se ja time služim.

Znamo da vas zanima priroda, detalj, urbani pejzaž, ljudi, dok vam portret baš nije u prvom planu?

Kod portreta uvijek imam poštovanje prema svakom kao osobi. I prvo pitam. Ponekad ne možeš doći do ljudi da ih pitaš jer su predaleko, ali koga god sam pitala, nitko me nije odbio. Tada snimam portrete i uživam. Poslije, kad malo listam, pomislim – joj, kako je dobro, joj, ovo sam mogla malo bolje, zašto se nisam pomaknula više lijevo i tako… Dobro, čovjek treba nekad i sebe korigirati, ne treba uvijek reći da je sve jako dobro – nije! Mora uvijek učiti, korigirati se i kontrolirati.

Posljednje dvije godine bile su za sve nas teške, pandemija, potres. Kako je to na vas djelovalo? Jeste li išli fotografirati?

Moram priznati da se nekako dogodilo, konstelacija zvijezda valjda, da nisam bila u Zagrebu kad je bio potres. Baš sam taj dan otišla iz Zagreba, i na radiju čujem, potres, užas.

Ali poslije jesam. Fotografija ima veliki potencijal kao dokument i srećom ima hrabrih i nesebičnih ljudi koji odmah idu u bitku za dokument. Zato svim kolegama zahvaljujem što rade svoj posao i dokumentiraju stvari.

Vaš je izbor, dakle, umjetnička fotografija?

Čujte, u Fotoklubu Zagreb sam, a tamo uvijek imamo ili Dan žena, ili konac godine, advent. Tamo su uvijek neka zbivanja, izložbe, ljudi… imala sam izložbu, došli su posjetitelji iz Koreje i vidjeli različite fotografije.  I zamislite, nakon godinu dana dobijem u Klub poziv da pošaljem fotografije za njihovu izložbu.

Slavka Pavić, Dolazi novi grad, 1960.

Kad je to bilo?

Prošle godine, u Seulu.

Prošla godina je za vas očito bila
posebna?

Eto vidite, uvijek se nešto dogodi, uvijek su neke aktivnosti – Fotoklub iz Rijeke, pa splitski, svi surađujemo međusobno. U Splitu imaju u Marmontovoj ulici krasan salon, izlagati tamo luksuz je, počast.

Nedavno ste imali izložbe u Rijeci i u Galeriji Kranjčar u Zagrebu.

Kod Elvire Kranjčar bila je samostalna, a na Rijeci skupna… Ervin Dubrović, kustos Muzeja grada Rijeke… ljudi, kako je taj čovjek nesebičan i marljiv. Okupio je osamdeset fotografa i napravio pano s četiri fotografije za svakog fotografa pojedinačno i uz to malu biografiju za svakoga. Sve svoje mogućnosti i fizičke napore ulaže kako bi dao na važnosti fotografiji. I kao dokumentu i kao umjetnosti. Tamo je bio niz fotografa i svi su dobri.

Kad već spominjemo fotoklubove, vi ste jedna od devet osnivačica Ženske sekcije Fotokluba Zagreb 1973. Kako se to dogodilo?

Kako smo svi nešto radili i izlagali, a bilo je dosta žena, predsjednik Fotokluba i još neki drugi rekli su, pa mi imamo sjajnih autorica, hajmo mi napraviti neku sekciju, jer smo svake godine radili izložbu za Dan žena. I tako je počelo 1973. i traje sve do danas. Bila je naša izložba u Lapidariju: Marija Braut, Nada Ditjo, Zlata Vucelić, Laura Mizner, Jadranka Pekić, Vlasta Šinka, Ivančica Privora, Jasenka Odić… Jasenka je bila posebno inventivna! Zamislite što je ona napravila: uzela je negative i flomasterom iscrtavala po njima konture, pošarala bi ih, i to je bilo izvrsno.

Što ste vi tad izložili?

Dječaka s konjem i biciklom (Dolazi novi grad), fotografiju s prozorom i rubljem (Dvorišni prozor)...

To su neke od vaših antologijskih fotografija, kao i mnoge na kojima se vidi Novi Zagreb. Kako su nastale?

Novi Zagreb priča je za sebe. Milan je uvijek bio takav, zanimalo ga je sve što je novo pa tako i što se gradi, malo smo išli vidjeti čega sve ima, što se novo događa. Jednom smo se vraćali, tamo od onih kasarni, ulazimo u Novi Zagreb i odjednom vidim jednoga dečka, konja i bicikl i vičem, Milane, Milane, stani! On je vozio i pita: Što je sad? Na svu sreću, uvijek je bio smiren. A ja kažem: Čekaj! Moram to snimiti! I u zadnji tren sam uspjela snimiti tog dječaka s biciklom. Nevjerojatno! To je baš bila moja fotografija.

Poznata je i impresivna fotografija ljestava na Velesajmu. U intervjuima ste spominjali kako vam je jedna od najdražih.

Da. Zamislite, prije otprilike četiri godine idem ja s Goranom Devićem, redateljem, dokumentaristom, na Velesajam i želim pronaći taj zid. Vozili smo se autom među paviljonima, sve smo prošli i ništa. Nisam našla ni zid ni zgradu. Baš me zanimalo i bilo mi je žao što ne mogu naći to mjesto. I onda, preko mog nećaka koji je to malo istraživao, saznam da je ta zgrada srušena. Nekomu je trebao taj prostor. Eto.

Detalji, osobito oni specifični za gradsku sredinu, ulični znakovi, fragmenti arhitekture, zabilježeni su na mnogim vašim fotografijama kao motiv. Zašto?

Hodaš, gledaš, odjedanput vidiš te goleme zgrade, nove konstrukcije, pa ta arhitektura, mostovi, semafori posvuda, pali se žuto, crveno, skrećeš lijevo, desno (kroz smijeh)...

Mene su fascinirali i crteži na podu, grafiti, električni stupovi, rasvjeta, pale se svjetla, to mi je sve bilo novo i posebno.

Kad već govorimo o rasvjeti, kako je ono vaš muž Milan sročio popularnu rečenicu o svjetlu na fotografiji?

Rekao je: Cijela Jugoslavija mi je atelje,a sunce mi je reflektor. A kod analogne fotografije to je baš jako važno. Svjetlo, sjena, oni su jako važni za kompoziciju.

Snimate li noću?

To zahtijeva mnogo posla, osobito kod analogne fotografije, treba vam rasvjeta, osjetljiv film, duga ekspozicija. Čak i kod digitalne kamere, s raznim mogućnostima, postoje ograničenja. Ja se ne osjećam ugodno u mraku, zato uglavnom snimam u sumrak, prvi sumrak… Danas je to sjajno na Trgu (bana Jelačića). Tamo su prolaznici, tramvaji, baš je zanimljivo… fascinira me vozač tramvaja koji pazi, vozi, stane, mnogo je ljudi, kao mravi oko tramvaja (kroz smijeh).

Imali ste 37 samostalnih i više od 400 skupnih izložbi, što međunarodnih, što domaćih, a zapravo do 2012. slabo ste poznati široj javnosti. Te godine bio je Festival Hrvatske u Francuskoj Croatie, la voici!

Zamislite kako sam bila iznenađena kad me Marija Tonković izdvojila uz Mariju Braut i druge velike autore da se i moje fotografije izlažu u Parizu. Kaže mi ona da dolazi Peter Knapp, znam tko je on, pregledava moje fotografije, bira, a ja ne znam što bih rekla. Veselje je kad vam daju priznanje, a osobito tako veliko. Izlagala sam ja i u Lisabonu, Grazu, rekla sam već, i u Seulu. Osobito mi je draga ta izložba, možda zato što je među posljednjima. Ipak je to druga kultura, drugi dio zemaljske kugle. Znate, nešto se u čovjeku probudi – kako sam baš ja tamo izabrana?

Zamislite, mene 2019. kandidiraju među 13-14 Zagrepčanki da budem počasna građanka Zagreba! I nije važno hoću li ja proći jer sigurno su mnoge to zaslužile, ali to je čast. Svi mi imamo ulogu, uzajamno smo povezani i pridonosimo svi zajedno.

Kad kustos izabire fotografije za izložbu, bude li vam žao što nije izabrao neku drugu?

Nekad čovjek tako razmišlja, ali svatko ima svoj afinitet. Znate, u fotoklubovima postoje ljudi koji čine žiri i mi prihvaćamo njihove odluke, nema se što tu prigovarati. Učite i na tim odlukama pa sami sebe propitujete.

Dotaknule smo se vaše posljednje samostalne izložbe u Galeriji Kranjčar lijepa naslova – Svijet vrijedan gledanja. Jeste li tu izložbu osjetili kao slavljeničku?

To je bilo nešto za što nemam riječi. Od Elvire, Joška i svih suradnika do pomoći oko uokvirivanja fotografija i slično. Ne samo kao voditeljica galerije nego i kao čovjek Elvira Kranjčar odgovorna je i jedinstvena. I na toj se izložbi vidi što znači kad svi rade usklađeno – svaki čovjek ima svoj dio posla. Jako su važni suradnici. Uopće, ideja je bila izvrsna s tim velikim formatima, atmosfera, prostor. To je stvarno bilo nešto posebno.

Osim Milana, tko su bili ljudi koji su vam pomagali na profesionalnom putu?

Mnogi ljudi u Fotoklubu, od onih najstarijih koji su bili temelj kao što su Tošo Dabac, Sobol, uvijek je bilo onih koji su osjećali elemente koji čine fotografiju lijepom, koji imaju osjećaj za kompoziciju. Među prvima je bio Tošo. Fotografirala sam svoga brata ispred HNK-a i upravo je Dabac za jednu izložbu tražio da mu dam taj portret. Čedomil Gross mi je pomogao oko digitalne fotografije. Mnogo je ljudi u Fotoklubu, to je vrlo aktivno mjesto. Dolaze mnogi, družite se i jedni drugima pomažete. Ima dobrih autora, uvijek ih je i bilo. Kad spominjem ljude, bojim se, mnoge ću izostaviti. Moram spomenuti Zlatu Vucović, Jadranku Fatur, koja je također bila u klubu iako je završila ALU, ona i dan-danas fotka, Vladu Solaričeka, braću Vranić, Vlatka Lozića...

Družite li se s mlađim kolegama?

Kako danas ima i mnogo mladih u Školi primijenjenih umjetnosti i na Akademiji likovnih umjetnosti, s njima sam u jako dobrim odnosima, često ih viđam ili im pričam nešto ili se oni obrate meni ili ja njima, zovu me u atelijer ili u fotoklub, galeriju...Ima mnogo novih ljudi, izvrsnih fotografija, moram priznati, odličnih novih autorica i izložbi... Često razmišljam kako bih ponovno morala ići u školu, za digitalnu fotografiju, a onda si mislim, netko će mi već pomoći.

Držite li kakve radionice?

Neee, to prepuštam mladim ljudima koji su u digitalnoj fotografiji mnogo kompetentniji. Ja bih morala imati dva pomoćnika. Ali pričam, kako se vidi iz priloženog – govorim o fotografiji, o nekim fotografima općenito.

Nije fotografija jedino što vas zanima, vas zanima likovna umjetnost i umjetnost općenito?

Svaki likovnjak ima nešto, ali Zoltan Novak je meni nešto izvrsno. Volim otići u MSU, pokupim se nedjeljom, nema nikoga, nemam obaveza, a tamo nema baš mnogo ljudi nedjeljom, sjednem u autobus pa otprašim tamo i lijepo u miru uživam. Vidite neke autore...

I MUO ima krasne izložbe, svaki muzej ima divnih stvari. Ali ja bih htjela muzej fotografije, molim sve (jer ne znam koga) da nešto naprave po tom pitanju. Mnogi ljudi dolaze, odlaze, prolaze. Dubrović to radi u Rijeci, skuplja fotografije autora. Trebamo naći neki prostor jer muzej bi ipak sustavno čuvao i brinuo se o umjetničkoj fotografiji. Jedino što imamo je nešto u Hatzovoj kod Arheološkog muzeja i F-8 kod ADU-a. Zato mislim da bi trebalo ozbiljno promisliti o mom prijedlogu.

Slažem se s vama, ali mi se čini da je izostanak interesa i solidariziranja i u nekim drugim pitanjima izostao. Ne čini li se i vama tako?

Znate što? Danas prevladavaju oni malo sebičniji. Ubija me kad netko krade. Kako imaš morala? Da imam, ja bih dala, a ne uzela. Kad bih dobila na lutriji, svi bi dobili nešto. Ali dobro! Važno mi je da sam zdrava, da se krećem, da te neke potrebe čovjek uspije premostiti. Imam potporu, ljudi mi pomažu, imam obitelj koja mi pomaže i brine se o meni, pa ljudi moji – što još više treba! Molim vas, ne uzimajte drugima!

* * *

Iako je višestruko nagrađivana i njezini se radovi nalaze u muzejima, galerijama ili privatnim zbirkama, iako su njezine fotografije prepune kompozicija koje se temelje upravo na igri svjetla i sjene, Slavka Pavić tek posljednje desetljeće izlazi iz sjene i zauzima mjesto koje njezine kolege uživaju od najranijih radova. Nadam se da će generacije što slijede znati ispraviti tu pogrešku.