Propuštena prilika za ubod u osjetljivo društveno tkivo

Korupcija i pokvarenost bolesti su svih vremena i sustava. Razbijeni vrč, komedija njemačkog, u ono vrijeme uvelike neshvaćena, genija Heinricha von Kleista, zorno svjedoči u prilog navedenoj iskustvenoj odrednici ljudskog ponašanja. Napisana 1808, prvi put tiskana 1811, danas na sceni djeluje aktualno i gotovo jezivo točno. To su prepoznali u zagrebačkom Kerempuhu, gdje je 13. ožujka premijerno izvedena u režiji Lee Anastazije Fleger i dramaturgiji Nikoline Rafaj, koje zajedno potpisuju i novi prijevod teksta.

Iako je novi prijevod poželjan i koristan, posebno s obzirom na klasični status, ali i aktualnost Kleistova djela te bi ga, ako bude sredstava i volje, trebalo i tiskati, u njemu se našlo i nešto nepotrebna dopisivanja i lokalizacije. Tako se sasvim nesustavno, bez reda i razloga, uvode neke lokalne referencije poput Kamenitih vrata, dok se cjelina uglavnom ostavlja vremenski i prostorno nedefiniranom. Aktualnost i satiričnost komada time ništa nije dobila, a eksplicitne referencije djeluju izgubljeno i kontekstualno neuklopljeno. Bez obzira na lutanja prijevoda, duh i sadržaj Kleistova djela sačuvani su u predstavi u najvećoj mjeri, vjerno i precizno, što samo dodatno osnažuje dojam o nepotrebnosti intervencija (osim možda ponekog kraćenja primjerena suvremenoj izvedbi).

Predstava je vjerno i precizno sačuvala duh i sadržaj Kleistova djela  / Snimio Ivan Posavec

Scenografija (Zdravka Ivandija Kirigin i Matej Kniewald) kreće se u okviru očekivanih rješenja. Elementi scene svode se na funkcionalna rješenja, dominira povišenje na kojem stoluje sudac što signira hladnoću i hijerarhijom obilježeno dijeljenje pravde, ali se efekt relativizacije principa kako je pravo jednako za sve njime dovoljno ne ističe, uvelike zahvaljujući koreografiji koja lomi tu u osnovi dobro zamišljenu prostornu distinkciju (koreografkinja Anja Đurinović). Dinamika cjeline narušena je i prevelikim kontrastima između početnih scena raskalašenosti ogrezle u korupciju i kasnijeg suđenja koje se ostvaruje u posvema statičnoj, s vremenom (s obzirom na duljinu) i zamornoj prostornoj dispoziciji. Kostimi Tee Bašić Erceg niti mnogo daju niti što oduzimaju vizualnoj okosnici predstave, dobro naznačujući funkcije likova (sudačka toga) uz povremene bizarne otklone.

Tipovi upisani u tekst svjedoče vlastitu univerzalnost u, dakako, satiričkom ključu, što se može činiti idealnim za Kerempuhov ansambl, osvjedočeno vješt upravo u takvim izvedbenim registrima. Ipak, rezultat nije u potpunosti ispunio očekivanja, glumci uvelike djeluju prigušeno, povučeno, odveć zatvoreno u tipski obrazac na kojem ustrajavaju od početka do kraja. Marko Makovičić je u središnjoj ulozi Adama, korumpiranog i pokvarenog suca stalno u istom tonu između hinjene ozbiljnosti i nedoraslosti. Matija Šakoronja kao sudski pisar koji se nada promociji na sudačko mjesto više je neurotičan i impulzivan nego prepredeni kalkulant. Marta, tužiteljica s razbijenim vrčem i povrijeđenim egom u izvedbi Anite Matić Delić sva je u prigovaranju i pokušajima dominacije, dok je Mirela Videk Hranjec kao njezina kći Eva potpuno prigušena, baš kao i Damir Poljičak u ulozi Fajta, oca tuženika (i Evina nesuđenog zaručnika) kojeg, potpuno u prepoznatljivom tipu šeprtljava nasilnika igra Filip Detelić. Hrvoje Kečkeš kao viši sudac Valter ostvario je najzanimljiviju ulogu, razvivši potencijale svog karaktera dobro ocrtavši njegov postupni moralni pad. Još igraju Mia Anočić-Valentić, Josipa Anković, Lana Meniga i Karlo Mlinar.

Dramska baština nudi pregršt djela čije postavljanje na scenu može biti aktualno i zanimljivo, što kreatori kazališnih repertoara uočavaju rjeđe nego što bi mogli. No interpretacija tih i takvih (zapostavljenih) klasika ne bi smjela završavati u zanatski korektnim, rutinskim izvedbama oslonjenima na tipska rješenja uz poneku tekstualnu intervenciju, već nuditi publici zasijecanje u tkivo neuralgičnih točaka svakoga doba i vremena. Razbijeni vrč Heinricha von Kleista nudi pregršt dramskih situacija koje ostvaruju precizne satiričko-komične ubode u točke koje kao da su identificirane u suvremenom hrvatskom društvu. Korupcija, licemjerje, pohlepa – sve su to osobine koje kod Kleista nalaze svoje mjesto. Kerempuhova se predstava stoga, nažalost, doima kao donekle propuštena prilika, satira kojoj su oštrice ostale nedovoljno izbrušene.