Promišljena poetika riječi

Darija Žilić, pjesnikinja, književna kritičarka i prevoditeljica, nagrađena za vrsnu knjigu književnih kritika Muza izvan geta (Nagrada Julije Benešić, 2010) i za pjesničku zbirku godine Pleši, Modesty, pleši (Nagrada Kiklop, 2011), objavila je u nakladi Stajer-graf knjigu poetske proze, aktivnu imaginaciju slika i „pretapanja osjetilnih i intelektualnih snaga jezika“ što osmišljava integritet pjesme u prozi. Imanentni govor riječi, oslobođen prozodije, tradicionalnih kanona metrike i rimarija, djeluje sugestivno već u imaginativnoj raskoši naslova: Riječ i stvari, Nedjeljni Arieli, Prijelazi, Drugo biće, Prekretnice, Grad, Prijenosi značenja, Slike s istoka, otkrivajući samosvojnost, vlastitu egzistencijalnu poetiku riječi: „Često spominjana riječ ovih dana. Prozračujte prostoriju, što češće, da izleti suvišni aerosol. Da uđe nov i čađav zrak izvana. A što je uopće unutra, što vani? I gdje je ta crta preko koje prelaze nevidljive čestice u kojima je upisana bolest, smrt, čuđenje? Ili samo okrajak teškog disanja, neko vrijeme...“ (Prozračivanje).

Izd. Stajer-graf, Zagreb, 2021.

U potrazi za čovjekom u riječima pjesnikinja osvjetljava svoje viđenje svijeta, promiče prirodne, svakidašnje riječi. Jednostavnošću priziva bliskost, ali i afektivne prostore koji su u srcu stvari: „Riječi koje se nisu pretvorile u korake i nisu donijele niti kap materije, samo zvjezdice koje padaju na travi i igračke za djevojke, koje se još uvijek nadaju“ (Na rubovima ekrana).

Nazvati fenomen pjesme u prozi „čudom pjesničke proze koja je dovoljno podatna da se prilagodi lirskim uzbuđenjima duše“ (Baudelaire, Spleen Pariza), samo je jedna od mogućnosti da se naglasi subjektivnost, bogatstvo poetskih slika i osebujan ritam, objavljen u poetiziranim rečenicama. Poetska su proza i elementi epskog izraza, naracije i deskripcije. Stihovno ustrojen govor riječi, uz metrička ograničenja, ritmički je dominantno elastičniji i najsrodniji slobodnom stihu (vers libre). Teoretski određenije: ta razgraničenja između slobodnog stiha i poetske proze donose i atribut „prozaičnosti“. Signali stihovnosti izjednačuju se s prozom. Modernistički poetski kanon dopušta otklone od zamišljene forme. Kombinacija fleksibilnosti i slabljene metričkih okosnica te unutarnja pokretljivost riječi personalizira polimorfnost pjesme u prozi. Javljanje u mnogo oblika promiču biografsko-ispovjedni elementi uključeni u strukturu poetske proze koja otkriva svoj senzibilitet. Unutrašnja obilježja prigušene fleksibilnosti po mjeri su pjesnikinje: „Privatno-javno: ako sam kriknula usred sobe ili raščupala kosu, zaplesala u grudnjaku, sve je to tek mali performans života. On se lagano, bez nečije volje, prelijeva na rubove ekrana i sad tvoje tijelo stoji izloženo pod suncem i po njemu padaju bijeli listići trešnjina cvijeta. I ti si odjednom ispred prozora na kojem se ocrtavaju ruke putnika koji je preko sasvim prozirnog stakla htio dotaknuti tvoje grudi, krhko tijelo u ekstazi. Prije spavanja.“ (Performans).

Ovako strukturiranu poetsku prozu koja ne odaje svoj lirski identitet možemo nazvati mini – filozofskom sintagmom: „Ljepota začas može zavladati, a dijalog pretvoriti tišinu i ravnodušnost u vatru iz koje nastaju novi oblici. Pjesnik jednako osoba. Meta-fizika jednako smisao. Raspad jezika je anakronizam. Vraćamo se pokorno pojmovima. I mijenjamo život na – bolje. Pa makar i avatari preuzeli naše snove.

Svejedno, živimo. I u zamišljenoj Provansi ostavljamo krhka krila.“ (Filozof i promjena).

Uz opasku da je i lirska suzdržanost odlika ove poetske proze, zaključni komentar. Ovo je jedan od mogućih čitanja knjige S rubova ekrana. I poruka čitateljima.