Poligon virtuoznosti

Bila je potrebna treća sreća da se Autorska večer Ante Grgina održi u splitskom HNK-u 11. ožujka u izvedbi sopranistice Antonije Teskere, flautistice Andree Jelavić, klarinetista Ante Jelinčića, trubača Lenka Markusovića, saksofonista Gordana Tudora i kazališnog orkestra pod vodstvom maestra Ive Lipanovića.

Koncert s djelima klarinetista međunarodnog ugleda, koji je izvođačku karijeru još od mladosti gradio uz skladateljsku, trebao se održati još prošle godine, ali je zbog pandemijskih nedaća otkazan čak dvaput. Isplatilo se čekati na presjek Grginova opusa uz praizvedbu novog djela, ali i poslušati virtuozne soliste, pretežno članove Splitske opere, koji su dobili rijetku priliku da budu u žarištu. Iako je posljednjih godina sekcija puhača u kazališnom orkestru često znala biti „problematična“, u smislu intoniranja, fraziranja i interpretacije, solisti odabrani za ovu prigodu opravdali su dano povjerenje. Upravo su puhači osobito skloni Anti Grginu kao skladatelju, što nije neobično jer je najveći dio opusa od 113 djela posvetio glazbalima iz te skupine instrumenata. Ante Grgin rođen je 1945. u Kaštelu Novom u obitelji ribara i zemljoradnika, a iako je bio prvi koji se profesionalno bavio glazbom, ljubav prema muzici obilježila je i život njegova oca, aktivnog amaterskog glazbenika.

U splitskoj Muzičkoj školi s osam godina Grgin je počeo svirati klavir u klasi Nade Peričić, a u klarinet se zaljubio kao četrnaestogodišnjak, kada je u parku hotela Palas u rodnom mjestu čuo Milenka Stefanovića, jednog od najboljih jugoslavenskih klarinetista koji je u studentskim danima postao njegov kolega. Upravo u to vrijeme u splitsku školu stigao je profesor klarineta Josip Biskupović pa Grgin kod njega počinje učiti svirati novi instrument. Poput profesora i Grgin je studirao u klasi Bruna Bruna na beogradskoj akademiji, gdje je naknadno i sam predavao te oblikovao nove generacije klarinetista.

Na koncertu je izveden presjek Grginova opusa uz praizvedbu novog djela.

Ante Grgin u izvedbi Concertina / Snimio Luna J. Stamenković

Solističku karijeru započinje uz Beogradsku filharmoniju pod vodstvom Ljubiše Lazarevića 1966, nakon čega postaje član tog orkestra, kao drugi, a potom i prvi klarinet. Razvijao se i kao solist, ali i komorni glazbenik nastupajući diljem Europe i u Kini, dok je posvećenost suvremenom glazbenom izričaju njegovao kao član Ansambla nove glazbe.

U skladateljskom izričaju Grgin je majstor melodije i slobodnih glazbenih oblika u kojima se često mogu zapaziti utjecaji džeza i balkanskih ritmova. Neke od tih karakteristika obilježile su i najnoviju skladbu, jedinu Grginovu simfoniju nastalu na narudžbu splitskoga HNK-a. L’unica sinfonia, koja je otvorila koncert, u četiri stavka donosi dinamičke oscilacije pretežno građene na izmjenjivanju orkestralnog zvuka sa solističkim ili komornim ansamblima, poput dijaloga violine i violončela iz prvog stavka. Najdojmljiviji je stavak treći, u kojem po uzoru na Mahlera Grgin umeće vokalizu koju je iznijela sopranistica Antonija Teskera. Skladatelj sigurno nije mogao poželjeti bolju solisticu za izvedbu Little Story za flautu i gudače, koju je izvela Andrea Jelavić. Flautistica je upravo u toj skladbi pronašla nadahnuće za debitantski album Dua Artina, koji čini s harmonikašicom Martinom Jembrišak.

 U fluidnoj melodiji flaute, koja lirskim okruženjem teče poput potoka u proljeće dok se priroda budi, pa mjestimično i „zapleše“ valcer, Andrea Jelavić je uz lakoću izvedbe publici omogućila transcendentalno iskustvo. Njezina opuštenost na sceni, nažalost, izostala je kod klarinetista Ante Jelinčića koji je izveo Varijacije na temu čardaša za klarinet i orkestar. Iako je na početku bio na skliskom terenu u pasažama, kako je djelo odmicalo kraju, Jelinčić je pokazao zavidne tehničke sposobnosti koje su uz veću sigurnost mogle uroditi fluidnijom interpretacijom. U tom aspektu jača karika bio je Lenko Markusović u izvedbi fantazije za trubu i orkestar Laura. Publici je prenio istinski užitak muziciranja, spretno i neometano mijenjajući karakter i zvuk instrumenta, ponekad i uporabom sordine.

Šećer je ipak došao na kraju uz Concertino za sopran saksofon i orkestar u izvedbi Gordana Tudora. Ponekad je teško pronaći riječi za opis istinskog Umjetnika, poput Tudora. On nudi cijeli paket glazbenika, koji osim izvođačkog iskustva jednako uspješno plovi skladateljskim i pedagoškim vodama. Baš poput Ante Grgina. Osim što pazi na svaki ton i frazu, Tudor diše uz orkestar te u svakoj stanici tijela osjeća najsitnije detalje djela kojem se pri izvedbi u potpunosti predaje. Glazba u njegovoj izvedbi dobiva novu dimenziju nadmašujući virtuoznost, a instrument se vješto transformira sukladno zahtjevima partiture.

U kompleksnim ritmovima i promjenama tempa odlično se snalazio i orkestar pod vodstvom Ive Lipanovića, kojem odgovara Grginov glazbeni jezik iako se bitno razlikuje od standardnog repertoara orkestra. Ante Grgin veseo je i energičan baš kao i njegova glazba, u što se publika mogla uvjeriti nakon najavljenoga dijela programa. Zračeći dječačkim šarmom, u dodatku je pokazao kako su godine zaista samo broj. U izvedbi Concertina za klarinet i orkestar Grgin je virtuozne solističke pasaže podijelio s kolegom Antom Jelinčićem, koji je mnogo opuštenije i fluidnije iznio nastup, te Gordanom Tudorom. Bila je to rijetka prilika da se na pozornici splitskog teatra sastane takav solistički puhački arsenal koji je virtuoznošću, dinamikom i energičnošću izvedbe donio klimaks krasne večeri.