Opere pobjeđuju zlo

Iako se opera često povezuje s tragičnim završecima, nesretnim i neostvarenim ljubavima, teškim zapletima i gorčinom života, riječko kazalište odlučilo je posvetiti jednu večer malo lakšim raspletima s libretima komičnih opera. Izvedba jednočinki Gianni Schicchi i Arlecchino jedan je od najzanimljivijih, ali i najzahtjevnijih projekata jer riječ je o koprodukciji HNK-a Ivana plemenitog Zajca s osječkim kazalištem. Bila je to izazovna, kreativna i kompleksna suradnja koja okuplja velik ansambl od čak tridesetak riječkih i osječkih opernih solista.

Skladatelji Ferruccio Busoni i Giacomo Puccini, suvremenici i obojica preminuli 1924, donose likove iz Božanstvene komedije Dantea Alighierija. Busonija je fascinirao izvrnuti moralni poredak commedije dell’arte i predstavnik kaosa Arlecchino. Kratkom operom jednočinkom želio je oživiti commediju dell’arte s ciničnim moralnim zaokretom u kojem poročni Arlecchino trijumfira. Opera je neobična po tome što je naslovna uloga Arlecchina govorna uloga. Busoni je svoju operu zasnovao po uzoru na intermezzo iz 18. stoljeća, gdje su se kratke komične scene odigravale između činova ozbiljnih komada. U skladu s tom idejom, Busonijeva je glazba eklektična mješavina parodija stilova od baroka do moderne, uključuje ironične aluzije na operne konvencije i situacije tipične za kasno 18. i rano 19. stoljeće. Radnja ima sklonost dvosmislenosti i hiperboli. U režiji Marina Blaževića glavni lik igraju Serena Ferraiuolo i Giulio Setimo kao Arlecchina i Arlecchino. Njih dvoje povezuju sve oprečnosti lika koji nam u tom pristupu postaje bliži, manje plošno okarakteriziran, a vratolomijama i šaljivim kretnjama ostaju vjerni fizičkoj agilnosti Arlecchina, tijekom povijesti primarnog aspekta lika. Oni povezuju brojne komične crtice, operne klišeje i konvencije u cjelinu. Sama izvedba može se promatrati kao proba za drugu operu ili svijet opere iza pozornice, a vežu ih likovi iz obiju opera koji se pojavljuju na pozornici, koja izgleda baš kao tijekom probi. Tehničari jedu sendviče dok promatraju Jorgea Puerta u ulozi viteza Leandra koji zavodi Columbinu, Mihaelu Selinger. Radnici postavljaju scenu dok Arlecchino i Arlecchina uvjeravaju krojača Blaža Galojlića da su barbari okružili grad. Kostimografkinje odnose kostime sa scene, a brojni likovi komuniciraju s maestrom. Mnogo je šaljivih trenutaka koji su nasmijali publiku poput ismijavanja ega pjevača kroz ariju Jorgea Puerta dok tehničar iza njega nosi karton Pavarottija.

Sofija Cingula kao Zita u obiteljskoj sceni čitanja oporuke / Snimio Dražen Šokčević

Gotovo u svim svojim operama Puccini je pokazao izvanredan smisao za glazbeni humor. To ga je vjerojatno i navelo da sklada komičnu operu, i to posve u stilu talijanske opere buffe, ali shvaćane na moderni način. Naslovni lik spominje se u Paklu, prvoj knjizi Danteove Božanstvene komedije, kao zlikovac koji je zapravo već bio umro. Tu duhovitu zgodu oblikovao je Puccinijev libretist s nizom uspjelih detalja, okruživši Schicchija krugom pohlepnih rođaka pokojnoga Donatija, koji bi svi željeli za sebe prigrabiti glavnu vrijednost oporuke. S humorom Puccini crta svaki od tih karaktera do pojedinosti, često i sa samo nekoliko taktova; nervoznu staru Zitu, Simona koji s mukom održava dostojanstvo nekadašnjeg načelnika, siromašnog i izgladnjelog Betta, pohlepne žene Nellu i Ciescu, dobronamjernoga zaljubljenog Rinuccia te dragu Laurettu. Nasuprot svima njima stoji lik domišljatog Giannija Schicchija, koji nalazi rješenje kako će krivotvoriti oporuku u svoju korist, a da bi suzbio bijes rođaka, upozorava ih da zakon nemilosrdno kažnjava svakoga tko sudjeluje u krivotvorenju oporuke; kazna je odsijecanje ruke i progon iz Firence. I kada se tijekom diktiranja lažne oporuke rođaci uzbune, shvativši da će ih Gianni prevariti, on ih upozorava melodijom stare pjesme Addio Firenze na kaznu koja i njima prijeti ako ga odaju. Opera je pisana pretežno u tečnom arioznom recitativu, koji prati izvanredno rafinirana i duhovita orkestracija. Robert Kolar u glavnoj ulozi bio je besprijekoran i vokalno i glumački. Slijedili su ga pjevači Anamarija Knego, Marko Fortunato, Vanja Zelčić, Slavko Sekulić, Sofija Cingula i Luka Ortak, odlični u svojim ulogama. Dario Bercich u ulogama notara i liječnika izazvao je lavinu smijeha, a ovim ulogama oprašta se od riječke pozornice nakon sedamnaest godina uspješnog i zapaženog djelovanja. Ovacije je dobila mlada riječka sopranistica Lorena Krstić u ulozi Ciesce, koja je vješto interpretirala ulogu. Režiju potpisuje Fabrizio Melano, koji na riječkoj pozornici režira treći put, a koji se već odavno afirmirao na slavnim svjetskim pozornicama, poput njujorškog Metropolitana. Istaknuo je scenografiju Paole Lugarić kao najbolju scenografiju njegovih inscenacija te Puccinijeve opere, kojih je dosad bilo čak četiri. Važno je istaknuti riječki orkestar te Valentina Egela, pod čijom je dirigentskom palicom orkestar bio temelj uspješnim izvedbama. Egel je naznačio svaki glazbeni motiv koji je pridonosio radnji.

Ono što obje opere dijele jest pobjeda zla, točnije postupaka koje je Dante smjestio u pakao. Na kraju izvedbe Robert Kolar obraća se publici, smatraju li oni da je njegov postupak vrijedan osude, iako nastao iz ljubavi. Na nama je da prosudimo jesu li moralne vrijednosti današnjeg doba jednake renesansnima, a to je pitanje najbolji dokaz da se važna filozofska pitanja mogu postaviti u obliku opere i na komičan način.