Odlazak dobroga duha likovne scene

-

U 68. godini života, nakon duge i teške bolesti, preminuo je Borivoj Popovčak. Naš Boro. Naš Pop. Bio je, zapravo, atipičan povjesničar umjetnosti, muzealac, kustos te likovni kritičar. Atipičan, ali za imidž cjelokupne naše struke dragocjen. Svojevrsni korektiv u odnosu naspram odveć često umišljenih, uštogljenih i beskrupulozno ambicioznih predstavnika – kako je to danas popularno (i probitačno) nazivati – kustoskih praksi. Bio je i prijatelj. Pardon, Prijatelj. A bio je i pomalo fakin odnosno ulični frajer, ali istodobno i džentlmen staroga, danas gotovo posve izumrla kova. Uvijek sam se pitao kako mu to uspijeva; u duši okorjeli roker i igrač ragbija koji bi, ustreba li, savršeno funkcionirao i u društvu starijih obrazovanih dama, beziznimno ih oduševljavajući svojom besprijekornom kinderštube.

Borivoj Popovčak bio je dugogodišnji kustos i upravitelj Strossmayerove galerije starih majstora HAZU / Izvor HAZU

Njegova nazočnost prožeta lucidno-zafrkantskim štihom desetljećima je u patinom prekrivene i pomalo ustajale prostore Strossmayerove galerije starih majstora unosila teško opisiv šarm, ali i nasušno potrebnu vitalnost. U toj je galeriji počeo raditi još kao student u svojstvu čuvara/vodiča, da bi ubrzo postao kustosom, a naposljetku i, ispostavit će se, jednim od njezinih najdugovječnijih upravitelja. Sa Strossmayerovom galerijom starih majstora bio je, dakle, bitno povezan, ostajući joj vjeran unatoč ponudama što bi mu pristizale iz medijima osjetno zanimljivijih institucija poput Moderne galerije ili Muzeja suvremene umjetnosti. Ali Borine uljudne odbijenice nipošto nisu proizlazile iz njegove zadrte učahurenosti u umjetničkoj prošlosti. Da je tomu bilo tako, ne bi ga, uostalom, ni zvali. Upravo u široko postavljenim interesima krila se njegova moć kao povjesničara umjetnosti; mogao je, naime, podjednako relevantno pisati, govoriti te iznositi zanimljiva zapažanja kako o starim majstorima tako i o aktualnoj umjetničkoj produkciji. O tome, uostalom, uvjerljivo svjedoče i knjige odnosno tekstovi što ih je iza sebe ostavio.

Doista se nije lako opredijeliti jesu li za struku važnije njegove stručne obrade velikih donacija markiza Etiennea de Piennesa odnosno Zlatka Balokovića i supruge mu Joyce Strossmayerovoj galeriji, ili su to možda ipak mnogobrojni tekstovi posvećeni hrvatskim suvremenim umjetnicima i umjetnicama. U dvama knjigama posvećenim spomenutim donacijama doista mu je na začudno zanimljiv način pošlo za rukom objediniti analitičke i biografske pristupe, a njegovo pisanje uvodnih eseja za potrebe izložbi suvremene umjetnosti odlikovalo se iznimnom sposobnošću zapažanja, nedvosmislenom jasnoćom iskazivanja misli, svojevrsnom ležernom ozbiljnošću i – možda čak i najvažnije – nezaziranjem od posvemašnje usredotočenosti na konkretna umjetnička djela.

Boro je, dakle, bio povjesničar umjetnosti staroga kova, jedan od onih što predmet vlastita izučavanja uvijek nastoji sagledati integralno, s punom sviješću o važnosti kontinuiteta koji povijesno gledano u fenomenima likovnosti neprijeporno postoji. Po toj svojoj stručnoj osobini bio mi je veliki uzor, ali mu to nikada nisam rekao. Ne zbog oholosti, već iz straha da nam se nakon toga obojici ne naruga. Bilo kakve mistifikacije ili laude bile su mu, naime, posve strane. U druženju s njime moglo se itekako mnogo naučiti, i to uvijek onako usput, a da čovjek toga uopće nije bio svjestan. O umjetnosti, i to ne samo onoj likovnoj nego i glazbenoj, baš kao i književnosti, uvijek je govorio bez i najmanjih naznaka usiljene pretencioznosti ili intelektualnog razmetanja.

Ne smijem zapostaviti i Borin prevoditeljski rad ovjekovječen sjajnim prijevodom stožerne knjige Umjetnost i arhitektura u Francuskoj 1500–1700. iz pera znamenitog Anthonyja Blunta, a dovršio je i prijevod knjige Slikarstvo i skulptura u Francuskoj 1700–1789. podjednako ugledna Michaela Leveyja, svojevrsni nastavak Bluntove knjige koji će, nadam se, također biti objavljen. Obje knjige odraz su njegova zanimanja za francuske stare majstore, što nipošto nije slučajno s obzirom da je upravo za njih bio zadužen kao kustos Strossmayerove galerije.

Bio je istinski erudit, uvijek spreman pomoći mlađim i neiskusnijim kolegicama i kolegama. Teško je u ovoj tužnoj prigodi pisati o Bori bez posezanja za osobno intoniranim reminiscencijama. Upoznao sam ga tijekom 1986. ili početkom 1987, kada mi je, stjecajem okolnosti, pomogao oko ispita iz umjetnosti staroga vijeka. Sjećam se da sam na očevu preporuku – Boro je tada u Klinici za infektivne bolesti Fran Mihaljević neko vrijeme proveo kao njegov pacijent – otišao u sobu s kustosima Strossmayerove galerije starih majstora. To mi je bilo prvi put da spomenutu ustanovu ne posjećujem zbog izlagačkog prostora, već onako „iza pozornice“. Osjećao sam se pomalo nelagodno. Valjalo je najprije portiru objasniti koga tražim te potom pokucati na velika vrata smještena s druge strane atrija, odmah pored Baščanske ploče. Kvaka i parket nelagodno su škripali. Pomislio sam kako mi ova kafkijanska situacija uopće nije bila potrebna. Bojažljivo zastavši na pragu oveće prostorije u kojoj je sjedilo nekoliko osoba, odjednom začuh kasnije toliko poznat i drag mi bariton: Uđi, mladiću, koga trebaš? Tijekom sljedećih desetljeća u istu prostoriju navraćao bih redovito, bez imalo kafkijanske nelagode. S vremenom promijenit će se tek to da sam kroz nju prolazio kako bih došao do one susjedne, upraviteljeve. Katkada bez ikakva povoda, samo da se javim.

Pomisao da za lijepih subotnjih prijepodneva više nikada neću primiti SMS-poruku: Si možda u gradu?, ili da će mi iz najrazličitijih krajeva svijeta na Maticu hrvatsku prestati stizati razglednice s duhovitim opaskama, danas djeluje nestvarno. Užasno nestvarno. A za grupne odlaske autobusom na Bijenale u Veneciji Boro je bio važniji od sama Bijenala. Otišao je vrckavi dobri duh naše umjetničke scene. Više ništa neće biti kao prije, čak će i Stonesi zvučati nekako drukčije, tužnije…