Nimalo bezazleno harlekinsko iznuđivanje osmijeha

Brzina, točnost i lakoća komedije u Dvostrukom akslu (Grupa u suradnji s Teatrom &TD) redatelja, autora i glumca Dražena Šivaka već u naslovu opovrgava, izvrće i nanovo postavlja pitanje o ulozi glumca-harlekina, klauna u čijim se očima, tijelu i gegu nalazi svaki moguć skok koji može, a opet ne mora završiti smijehom. Ta dvostrukost, sama Šivaka i veterana Mladena Vasaryja, unutar jedne zadane, prilično kratke forme omeđena je stolcem, mikrofonom, malim bubnjevima, malenim crvenim zastorom i razasutim žaruljama, pravilno razmještenim kao nekoć noću u Matošu na Mažurancu. Susret takva dvojca u maloj dvorani Teatra &TD ne može biti slučajan.

Mladen Vasary i Dražen Šivak  / Snimio Luka Dubroja

Vasary je svojedobno bio dio naše uspješne inozemne kazališne priče, Ionescovih Pozdrava, nastalih s Ivicom Boban na Akademiji dramske umjetnosti. Gledao ih je i sam pisac na Dubrovačkim ljetnim igrama. S predstavom su obišli svijet igrajući je tristotinjak puta od Nancyja, Palerma, Berlina do Caracasa. Na marginama suvremenoga hrvatskog glumišta, srođen s klaunovskom igrom, školovan kod Jacquesa Lecoqa u Parizu, posljednjih je godina Vasary igrao u trilogiji Nina Škrabea u KNAP-u (Malo morgen, Koltovi generala Pattona i Dobri čovjek Bažulek, sve u režiji Georgija Para, 2015–2017), dok je u institucionalnim kazalištima igrao u varaždinskom HNK-u (Šnajderova Enciklopedija izgubljenog vremena u režiji Snježane Banović, 2011) i ZKM-u (Proba orkestra u preradbi Nine Mitrović i režiji Edvina Liverića, 2018).

Šivak se pak s druge strane nakon izgrađivanja glumca kao sukreatora predstave u Teatru &TD, posebno s Usporavanjima i Nesigurnom pričom Bobe Jelčića i Nataše Rajković, 1999, nastavio samostalno razvijati te je monodrama Mistero Buffo Darija Foa u režiji Lee Delong 2019. pokazala da glumac nije samo zabavljač, makar mu lijepili masku klauna, nego je prema riječima Nataše Govedić najdublji društveni analitičar, ismijavač, propitivač i izazivač.

Komedijske mogućnosti, ustrajavanje na tjelesnom i prenaglašenom verbalnom teatru, zaigranost, tvrdoglavo prebacivanje na meme-fore te ubačeni pokoji song taj unutarkazališni vodvilj odvode u krajnost te se u Dvostrukom akslu, ali ipak na drukčijem registru nego u Misteru Buffu, Šivakova autorska pozicija kroz ironiju (jer Vasary će više puta na početku ponoviti da smo na izvanrednom, zaista izvanrednom događaju slažući pleonazam na pleonazam) i podcrtavanje ne libi nasmijati u brk vlastitim tehnikama (ritam srca kroz numeru Stayin’ Alive), ali i uprijeti prstom u publiku pitajući se na koju sve igru mi, ali i oni kao izvođači, pristaju kad mirno izgovora: „Treba imati poruku, treba nešto reći. Inače je publika zbunjena.“ Autoironizacija vlastite pozicije nerijetko je pretjerana. Dok će Šivak inzistirati na pristupu „manje je više“, stalno zaustavljati loptu, Vasary će tim više ići preko ruba, posebno u referencijalnom Queneau-momentu.

Dramaturgiju stalnih prekida Nikoline Bogdanović, stalno na razmeđu stand-up-komedije i skeča, naglašavaju starinska, zabavljačka odijela s tregerima (kostimi Petre Pavičić) i glazba Damira Šimunovića. Pokret Ane Kreitmeyer u jednakom je smjeru podcrtavanja (čvrste posture i geste, pokoja vratolomija), kao i svjetlo Martina Šatovića, tu tek da naivno po potrebi zaokruži stvar. Nizanje viceva, zabijanje tzv. glumačkih golova ogoljivanjem vještina i tehnika sugerira stalnu potrebu bivanja, ali i neizbježne prolaznosti na sceni, pa i ne čudi Šivakovo pitanje nakon prividnog zamora: „Je li dovoljno da smo samo tu?“ Na sceni je vidljiva neumoljivost vremena, ali i nježnost dvojice generacijski dvostruko udaljenih glumaca. No iza te naoko umilne harlekinske geste ponovno je tvrda ironija, mah rukom da napokon odemo. Stalno iznuđivanje osmijeha na sceni na koji gledatelj može i ne mora pristati lukavo prikriva umjetnički ne baš bezazlena pitanja starenja i sazrijevanja, svojski trud da se nekad lošim forama zakopa ono bitno. Krhkost i vrijednost dizanja nakon svakog pada.